Pisci aspiranti u svojoj želji da se njihovi tekstovi konačno ukoriče i da im se time donekle 'otkupi' sve ono vrijeme koje su proveli zgrbljeni nad tipkovnicom nerijetko čine jednu veliku pogrešku. Zaluđeni željom da ono što su pisali doživi i fizičku inkarnaciju, često se ne informiraju dovoljno o sustavu proizvodnje knjiga u Hrvatskoj i ta ih rana pogreška vodi dalje prema novima koje će ih samo udaljiti od njihovog cilja. Riječ 'proizvodnja' ovdje je sasvim namjerno jer što se mladi autori prije riješe romantičarskih predodžbi, tim bolje za njih.
Zašto je bitno poznavati proces proizvodnje knjiga i stanje u nakladništvu? Ne, neće vas nitko pozvati na intervju, uperiti vam snop snažne svjetiljke u lice i postavljati vam provokativna pitanja kao što su 'znate li što je shelf life?' i 'koji je domaći pisac u prošloj godini bio najposuđivaniji u javnim knjižnicama?' Odgovor je puno banalniji – proces proizvodnje i stanje u izdavaštvu je važno poznavati da pokušate ustanoviti ima li tu za vas mjesta i ako ga ima, kako do tog mjesta doći.
Može zvučati kao da su to samorazumljive stvari, ali dobar dio mladih autora se s njima muči. Mnogo je domaćih nakladničkih kuća, velikih, malih i srednjih. Kome se javiti, kome poslati svoj rukopis? Smijem li poslati rukopis u nekoliko izdavačkih kuća istovremeno? Što ako mi se javi više njih, onda ću nekoga morati odbiti pa ću ispasti nepošten? Mogu li očekivati neki honorar za svoju knjigu? Može li se od pisanja obogatiti?
Pitanja su bezbrojna, a odgovori često leže tu negdje, na dohvat ruke, iako se za njih treba malo potruditi. Treba čitati, pratiti, istraživati i donositi zaključke. I ne treba se bojati postavljanja pitanja. Predviđena duljina ovog teksta ne dopušta mi ni da pokušam odgovoriti na sva pitanja, ali mogu pokušati dati naznake nekih odgovora. Bio bih zadovoljan kada bi tekst poslužio kao polazište za daljnje kopanje.
Prvo, izdavačka kuća. Ne postoji bolji način da saznate što objavljuje neki nakladnik nego čitati njegova izdanja. Kada pročitate nekoliko naslova, shvatit ćete uklapate li se tu sa svojim rukopisom ili ne. Pojednostavljeno: ma koliko bila dobra, nećete slati fantasy epopeju u stihu izdavaču koji objavljuje isključivo romane. Nadalje, dobar dio izdavačkih kuća na svojim internetskim stranicama ima upute kako bi trebali izgledati rukopisi koji im se šalju i obavijest o tome primaju li ih uopće. Najmanje što možete učiniti je poštovati te upute. Opet, djeluje samo po sebi jasno, ali iskustva kazuju da često i nije.
Urednici dobivaju velik broj tekstova i vama je u interesu da pročitaju baš onaj koji ste vi napisali. Mladi i neafirmirani autori često misle da se njihovi tekstovi uopće ne čitaju, ali urednici me uvjeravaju da to baš i nije tako. Seid Serdarević iz Frakture o tome kaže: "Broj rukopisa koji stiže na našu adresu iznimno je velik, bez obzira što formalno ne primamo nove rukopise. Ono što očekujemo je da autor uz rukopis pošalje i sinopsis, te obrazloženje zašto želi da mu mi objavimo rukopis. Netko u uredništvu obično pregleda prispjele rukopise, te na temelju sinopsisa i početnog dojma odlučujemo hoćemo li rukopis čitati ili ne. Ovo zvuči dosta grubo, ali nažalost nemamo mogućnost, uostalom kao niti jedna kuća u svijetu, da plaćamo osobu koja bi čitala baš svaki prispjeli rukopis. Inače, iskusan urednik može i na temelju nekoliko pročitanih stranica zaključiti ima li rukopis uopće ikakvu književnu vrijednost. Tu može doći do pogrešaka, ali one uglavnom proizlaze iz činjenice da sam rukopis još nije došao na red te da ga je već prihvatila neka druga nakladnička kuća."
Slično razmišlja i Branko Čegec iz Meandar Medije: "Pokušavam čitati svaki rukopis koji mi dospije u ruke. Od nekih odustajem nakon desetak stranica, druge pokušavam čitati nasumično, s različitih mjesta u tekstu, a ponekad se i posreći pa me tekst ponese, što znači pažljivo, temeljito čitanje. Takvi su rukopisi, naravno, vrlo rijetki. Pritom, barem kako se meni čini, nema nikakvog posebnog pristupa tekstu novog autora u odnosu prema tzv. etabliranima, što god to značilo. I nema, naravno, čarobne formule: tekst me ili povuče ili me ostavi ravnodušnim, a nerijetko me i iznervira."
Među domaćim izdavačima
Hena com se profilirala kao ona koja redovito objavljuje knjige mladih i nepoznatih autora, a jedan od urednika
Božidar Alajbegović kaže: "Neafirmirani autori javljaju mi se gotovo svakodnevno sa svojim tekstovima, a politika izdavačke kuće Hena com je da tim rukopisima pristupamo s istom pažnjom kao i rukopisima afirmiranih autora. Dakle, čitam ih pozorno i strpljivo. Dokaz je i činjenica da su među 12 dosad objavljenih knjiga edicije koju uređujem i dva debitantska romana:
Sreća prati hrabre Elvire Slišurić i
Nužno zlo Borne Vujčića."
Uz to što misle da na njihove rukopise nitko ne obraća pozornost, neki dosad neobjavljeni autori su gotovo spremni skovati teorije zavjere i zaključiti da je onome tko u književnom svijetu nema već izgrađeno ime objaviti knjigu ne samo teško, nego i nemoguće. No, rješenje je često ipak mnogo jednostavnije. Naime, rukopis po procjeni urednika jednostavno nije dovoljno dobar.
Na pitanje kakav bi morao biti rukopis nepoznatog autora da bi ga procijenio dovoljno dobrim za objavljivanje (i je li to uopće moguće), jedan od naših najpoznatijih urednika
Kruno Lokotar odgovara: "Mora biti dobar, što god to značilo. Svakako malo i popričam s autorom, uglavnom
mailom, zbog kompletnije procjene. Naravno da je moguće, pa svi su klasici nekada imali prvu objavu. Za prvu objavu postoji i popust na razinu rukopisa, autor mora imati pravo otisnuti se od balasta ranih radova."
(K. Lokotar u Booksi)
Božidar Alajbegović detaljno objašnjava kako bi, po njegovim kriterijima, trebao izgledati rukopis koji bi bio spreman objaviti: "Trebao bi imati zanimljivu fabulu, trebao bi očitovati visoku razinu pismenosti autora/ice i njegovu/njezinu načitanost, i bar naznake autorskog stila (koji će se, nadamo se, u budućnosti još izgraditi). Budući da govorimo o mladim autorima koji bi trebali unijeti živost i svježinu u naše književno polje, bilo bi jako dobro kad bi pokazali određenu dozu (sadržajne, formalne, tematske, izvedbene) inovativnosti."
Ivan Sršen iz nakladničke kuće Sandorf daleko je sažetiji: "Morao bi to jednostavno biti dobar rukopis. A autor bi trebao biti spreman na komunikaciju, konstruktivne prijedloge i eventualne izmjene."
Seid Serdarević je precizno dijagnosticirao boljku od koje pate brojni mladi autori: "Svaki rukopis, pa i onaj anonimnog autora, mora zadovoljavati dosta kriterija. Biti pismen, dobro strukturiran, imati glavu i rep, te imati makar minimalni tržišni potencijal, a pod tržište ne podrazumijevam samo prodaju knjiga, već i mogućnost da autor bude prepoznat od kritičke javnosti. Nažalost, danas je, kao i uvijek, malen broj pisaca koji imaju sve te kvalitete, a više ne postoji niti prava predselekcija kroz časopise i novine, jer je objavljivanje relativno jednostavno, bilo na novim medijima, bilo u nekom od bezbroj časopisa."
Upravo o važnosti objavljivanja u časopisima pisao sam
u prvom tekstu na ovu temu. Svi pisci s kojima sam razgovarao složni su da se prvo treba iskušati u časopisima, steći kakvo-takvo ime i prepoznatljivost, a tek onda pokušati objaviti knjigu. No, je li to pravi put i prate li urednici u izdavačkim kućama ono što se objavljuje u časopisima? Gdje uopće traže nove uzdanice i traže li ih uopće? Sršen odgovara: "Tražimo posvuda, ali do njih nije lako doći. Nekada se ni oni ne javljaju, oslanjajući se na neki postojeći kontakt u izdavaštvu ili neki dobro plaćeni natječaj za koji računaju da bi ga mogli osvojiti."
Čegec, s druge strane, kaže da potrebe za novim autorima baš i nema: "S obzirom na izdavačku scenu danas, malo je potreba za traženjem 'novih uzdanica' jer one vrlo često kucaju na vrata, zovu na telefone, javljaju se mailovima ili preko društvenih mreža." Lokotar također kaže da danas ima previše autora pa "rukopisi nalaze njega", a Serdarević tvrdi da stalno prate časopise, zanimljive blogove i ljude koji pišu. Alajbegović je poznat po tome što revno prati sve što se piše i objavljuje pa se i samoinicijativno javio nekim neafirmiranim autorima za koje mu se učinilo da pokazuju potencijal.
Iako se neafirmiranom autorima može činiti suprotno, mogućnosti za njih zaista postoje. No, uz dobar rukopis, veliku količinu upornosti i strpljenja, potrebno je i malo sreće. Ne postoji univerzalan savjet koji bi mladim autorima pomogao da dođu do svoje prve knjige ili ne postoji samo jedan, ali pročitajte što su rekli urednici. Sve to provucite kroz filtar vlastitih očekivanja, ideja i nada, i možda budete korak bliže ostvarenju sna.
Kruno Lokotar je, u svom stilu, blago ciničan: "Različiti urednici, nikada nakladnici, imaju različite prakse. Dobro je pokucati u inbox i pitati kako stoje stvari s uredničkim čitanjem i eventualnom objavom. Volim kada se autor javi na više adresa, jer ga odmah prepuštam drugima."
Alajbegović opet ističe važnost čitanja koje bi trebalo prethoditi pisanju: "Autori(ca)ma savjetujem da se javljaju onim urednicima i izdavačkim kućama čiji im se katalog dosad objavljenih knjiga sviđa, a preduvjet za to je strastveno i nezasitno čitanje, čitanje, čitanje (jer je to i jedini preduvjet da uopće i oni postanu piscima)."
Seid Serdarević zaključuje vrlo konkretno: "Mladi autori trebaju prije svega više puta sami iščitati svoj rukopis, i to najbolje nakon što je rukopis odležao u ladici neko vrijeme, trebaju biti samokritični i držati se one Kiševe 'kratiti, samo kratiti'. Ujedno nije loše da pokušaju proći kroz testiranja i objavljivanja u časopisima, da čuju sugestije urednika. Što se rukopisa tiče, mislim da je važno da pošalju rukopis, sinopsis djela, životopis, obrazloženje zašto žele objaviti knjigu, te da pokušaju na više adresa i da ne odustaju ako ne dobiju odgovore odmah."
Ovi savjeti nisu čarobna formula, jasna stvar, ali mogu vas usmjeriti prema pravom putu i dovesti vas barem mali korak bliže objavljivanju dugo pripremanog prvijenca. Nadam se da će poslužiti kao vodič i da su barem malo razbili neke predrasude. Svakako ih je mudro slijediti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što će možda baš netko od ovih urednika, tko zna, urediti i vašu prvu knjigu.
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Foto: Nate / Flickr
