Svijet očima djeteta

Miljenko Jergović, Mama Leone, Buybook, 2018

Poneki se uistinu pitaju kako maleno, nevino dijete promatra, shvaća i razumije svijet "zrelijih", odraslih ljudi. Neki pak smatraju da je glupo i bespotrebno razmišljati o takvim stvarima dok onim trećima to pitanje nikad nije palo na pamet. Vjerojatno zato što je mašta u svijesti odraslih već odavno "isparila" ili nije ni postojala. Takvo mišljenje vlada dok u ruke ne uzmemo kratke priče proizašle iz pera hrvatskog književnika, novinara i publicista Miljenka Jergovića pod naslovom Mama Leone.

Knjiga je posebna već po tome što je podijeljena u dva dijela, a jedine poveznice između tih dvaju dijelova su žanr i vrijeme. Naime, sve su to kratke priče pisane u perfektu s povremenim didaskalijama u prezentu. U prvom dijelu riječ je o autobiografskim pričama koje nam približavaju svijet viđen iz dječje perspektive, isprepleten maštom i fikcijom, a u drugom dijelu autor se oslanja na tužne životne priče svoje obitelji pisane u trećem licu, u većini vezane za njihova nikad preboljena ratna iskustva, koja još dandanas utječu na njihove živote.

Tematski gledano junaka prvog dijela te junake drugog dijela povezuju osjećaji tuge, straha i neprekidne boli. U prvom dijelu možemo promatrati ove osjećaje služeći se očima djeteta, a u drugom ih možemo iskusiti kroz oči i svijest odraslih osoba. Javlja se pitanje: čija je tuga je dublja, čiji je strah veći i čija je bol jača? Osim spomenutih osjećaja svima je zajednička izgubljena pripadnost nekome ili nečemu. Junak prvog dijela gubi osjećaj pripadnosti zbog konstantnih selidbi između dva grada, a junaci drugog dijela jer su iz ratnih razloga ili nekih drugih prognani iz svoje zemlje ili su izgubili bliske osobe pa time i dio sebe i svoje pripadnosti.

Već sam nagovijestila da ću se kroz pisanje najviše osvrnuti na osjećaje djeteta koji nas prate kroz prvi dio Jergovićevih kratkih priča. Dijete-autor, naime, kroz svoje doživljaje opisuje emocije koje su ga preplavile u različitim situacijama i time u čitaocu stvara neuobičajenu sliku djeteta jer, kao što znamo, nije baš često da djeca progovaraju o svojim osjećajima, pogotovo u prošlosti. Dijete je trebalo biti samo uho koje sluša, ono nije smjelo razmišljati i pripovijedati puno. No, junak ovih priča je suprotnost upravo tim očekivanjima i kroz njegove priče u prvom dijelu čitatelj može zadobiti osjećaj mislećeg i maštovitog djeteta. Čitatelj također proživljava autorovu nostalgiju i žudnju za dječjim životom i to unatoč lošim sjećanjima (ubijeni mačići, djedova smrt, nedostatak majčine prisutnosti…) i osjećajima iz djetinjstva (osjećaj prevare radi laganja od strane odraslih, osjećaji boli i mržnje koji su nastupili kad je baka ubila mačiće, osjećaj povrijeđenosti jer ga odrasle osobe nisu shvaćale ozbiljno, osjećaj straha).

U mnogim pričama iz djetinjstva autora se možemo pronaći svi. Jedna od tih priča je ona pod naslovom Ti si taj anđeo u kojoj autor opisuje situaciju kad je on kao dijete iznio svoje mišljenje, ali ga nitko od odraslih nije slušao ni shvaćao ozbiljno. To je svakako jedan od onih trenutaka u životu u kojima se osjećaš umanjeno, žalosno i povrijeđeno. Još zanimljivija je reakcija djeteta na ignoriranje koje je doživjelo od strane odraslih. "Vidjet ćete vi svoga Boga kad ja umrem!" (str. 7.) je rečenica koju je dijete-autor koristio kao prijetnju svojim roditeljima koji ga nisu slušali. Prijetnja smrću je baš svima dobro poznata i vjerojatno ne postoji nijedno dijete koje se njome prije ili poslije nije poslužilo te se nakon izgovorenog stvarno osjećalo kao Bog. Sam si, ali si i pobjednik jer si ih sve nadmašio.

To nije jedina priča u kojoj dijete-autor opisuje osjećaje prevarenosti od strane odraslih, samoće i pobjede. "Odlazim jer su me opet prevarili /Varaju me stalno. /Sjedam u kutiju, tijesno je među igračkama, ali ću izdržati jer sam velik i sam. Palim auto i krećem." (str. 63-64.) Želja za bijegom od svijeta odraslih, kojeg dijete smatra lažnim, želja za samoćom i konačna pobjeda savršeno je opisana u priči Ako vidiš da je to auto, reci mi. Osjećaj prevare je junak opisao još u mnogim situacijama, a jedna od njih je i priča Drago moje glupavo, kad su mu pokušali sakriti istinu odnosno kad su mu lagali o nestalim mačićima koje je baka usmrtila. To su situacije u kojima dijete po prvi puta shvaća kako svijet nije pravedan. Knjiga postavlja pitanje: je li zapravo smisleno djetetu skrivati istinu i lagati (naravno s dobrom namjerom) ili mu reći istinu i suočiti ga s realnošću? U toj istoj priči o mačićima dijete osjeća i mržnju, pobliže mržnju prema baki koja je ubila mačiće. "Dogodilo se nešto tako strašno da sam joj najgroznije riječi htio reći, ali ih, srećom, nisam znao; da sam ih znao, rekao bih i riječima ubio svoju baku." (str. 60.) Međutim, autor progovara i o osjećaju straha u koji nas je uputio već u samom naslovu priče.

Kad se čovjek jako uplaši je priča u kojoj dijete spominje strah. Dječak se uplašio jer je vidio svog prijatelja kako masturbira i pošto je prvi put vidio nešto takvo prepao se. Za kraj ću spomenuti još i osjećaj boli koju autor neposredno nikad ne spominje, ali se ona osjeća kroz veći dio njegove pripovijesti. Život u kojem se otac jedva tu i tamo pojavi, kad majka stalno putuje, kad ti odrasli lažu, kad se stalno seliš iz jednog grada u drugi i nemaš osjećaja pripadnosti ["Odlazimo zauvijek. Mislim da odlazimo zauvijek jer se drukčije ne može objasniti to da smo u gepek spremili svoje zimske džempere i cipele i da ništa iza sebe nismo ostavili osim tog osjećaja da se nikada nećemo vratiti ili ćemo se vratiti kao ljudi koji dolaze na odmor" (str. 102.)] i kad odrasli od tebe skrivaju istinu jer misle da ih ne shvaćaš jer si dijete; sve su to uzroci koji su kod malog Miljenka stvarali veliku bol i pojedinim pričama dali tužnu notu.

A gdje se onda u toj pripovijesti osjeća dječja radost za koju ne smije biti prikraćeno nijedno dijete ovog svijeta? Autor usprkos tužnim pričama nije zaboravio na ono najvažnije, na osjećaj dječje sreće. Jedan takav osjećaj donosi u priči Nebo je lijepo kad ti se nađe pod nogama. Jergović se sjeća starog, dobrog barbe Momčila koji mu je djetinjstvo uljepšao jednom igrom zvanom Šetanje po oblacima. "Neka zauvijek ostane ovako, smijem se kao lud i vičem nemoj, nemoj, ne spuštaj me, ali barba Momčilo me ne sluša, svijet mi se zavrtio oko glave dvaput se prevrnuo i već je sve bilo normalno." (str. 79.) Upravo takve stvari su u djetetu probudile radost i takvim opisom autor čitatelju daje do znanja da je ipak volio biti dijete i da bi na trenutke želio to i ostati.

U drugom dijelu nas autor riječima Tog dana završavala je jedna dječja povijest preseli u potpuno drugačiju dimenziju, u svijet odraslih. On više nije junak svojih priča, to nisu više priče djeteta, nego priče odraslih, u kojima nema mašte, one se prepliću samo sa pukom stvarnošću. To su priče o prisilnoj selidbi djeda u Ljubljanu do koje je doveo neumoljivi rat, o nesuđenoj i nikada preboljenoj ljubavi jednog Borisa, o nesretnoj djevojčici Azri kojoj je majka umrla nakon porođaja, još jednoj nesretnoj djevojčici Marini koju njezin pas Astor nakon njezinog povratka kući nije više prepoznao, o nesretnoj baki Eriki koja je oboljela od demencije i za koju su njezini unuci samo nekulturni nepoznanici, o napuštenoj i prevarenoj Mary Kentucky, o nesretnom Vukoti koji pati za lijepom Andolkom, o Brankovoj cjeloživotnoj ljubavnoj patnji... U patnjama svih tih ljudi može se vidjeti da je riječ zapravo o ljudima koji nešto gube. Bilo da je to ljubav, draga osoba, životinja, zdravlje, dom. Uzrok je zapravo svima isti. Sve su to Sarajlije koji su za vrijeme rata gubili nešto, time i svoju pripadnost. Sve te priče koje su se događale pojedinim junacima imaju nešto zajedničko, zajednički su im osjećaji straha, tuge i boli.

Mama Leone je djelo životnih priča. S jedne strane to su priče maštovitog djeteta sa dubokoumnim razmišljanjem o životnim srećama, ali i nepravdama koje mu se događaju, a s druge strane prikazana su životna iskustva odraslih ljudi koja su im drastično promijenila život. Prepričavanjem jednih te drugih autor se udubio u njihove misli i protumačio njihove osjećaje. Svako od opisanih junaka iskusio je gorke plodove života, ali ipak tu postoji nešto, nešto što ih čini različitima i što dijete-autora odvaja od ostalih. Naime, mali Miljenko umio je maštati i tako ga je upravo mašta spasila od životnih tuga, boli i straha te mu u život donijela radost i sreću.

Ksenija Mlinar

Tekst je nastao u sklopu 4. Bookstanove radionice posvećene književnoj kolumni i kritici.

Foto: izvor.