Strojevi, radnici, mutikaše

Ako je suditi po dojmovima čitateljica na prvom novosezonskom susretu Čitateljskog kluba Plus, ljetna lektira teško da je mogla biti bolja. Nešto više od četiri stotine stranica romana Područje bez signala Roberta Perišića svidjelo se članicama toliko da nijedan epitet u ovom izvještaju sasvim sigurno neće biti dostatan.

Roman kroz isprekidanu naraciju prati naum dvojice investitora da upogone staru tvornicu turbina u neimenovanom gradiću, negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Kao kroz prašinu kaldrme i kiseo miris hrđavog željeza iscrtavaju se životi stanovnika, sudbina nepovratno obojenih bivšim sistemom, ratom i tranzicijom. Velik dio nas knjiga je, kako je jedna čitateljica rekla, progutala, te smo gramzivo čitale iščekujući što će biti dalje.

Na mnogo mjesta u romanu naišle smo na situacije, osjećaje i razmišljanja svima prepoznatljiva, no većini teško uobličiva u jednostavan jezik – i zaključile da je Perišić majstor u artikuliranju misli i doživljaja za koje potom, u eureka trenutku, shvatimo da su univerzalna. No prepoznatljivost je ponajviše snažna u oslikavanju stanja određenog povijesnog trenutka koji je proživjela većina čitateljica – da citiramo jednu od njih: ''Sve je to moja raja, i radnici, i mutikaše, sve je to domaće.''

One mlađe od nas, koje su najznačajnije promjene našeg društva zatekle u pelenama, roman je osvojio ponajviše jezikom i stilom – priča je vješto dinamično organizirana, uz izmjene brzih dijaloga i dugih tokova svijesti koji pak nikad ne postanu naporni niti nezanimjivi, već naprotiv, sve jače uvlače u psihološki i posebice emocionalni vrtlog. Složile smo se da je emocionalni naboj nadasve potentan – uz sudbine likova nerijetko smo i pustile suzu i prasnule u nekontrolirani smijeh.

Svidjelo nam se i što pisac likove ne osuđuje, bez obzira na njihovu pozadinu, već ih pokušava dovesti u vezu s vremenom. Također, bez obzira na teme kojima se bavi, nikada ne upada u zamku političke obojenosti teksta, a impresivno je i uspjelo i uvođenje svojevrsnog deus ex machina prevrata. Iznimno nas se dojmila i vješta karakterizacija likova, posebice ženskih – radnja koju pokreću ili ih zatiče odvija nam se pred očima slikovito i snažno, kao na filmu.

Bilo je, ipak, i nekih zamjerki piscu, primjerice predugačke ekspozicije likova, pisanje o temi o kojoj je već mnogo ispisano, te gomilanje životnih nedaća na likove, što može učiniti roman teško emocionalno prohodnim.

No sve u svemu, Područje bez signala i našoj je skromnoj čitateljskoj družini opravdalo neskromne hvalospjeve koje si je svojevremeno priskrbilo. Čitateljice je osvojio dijapazonom odličnih i punokrvnih likova, radnjom punom obrata, uspješno uhvaćenim zeitgeistom generacije obilježene tranzicijom, izvrsnim intelektualnim dionicama, humorom i groteskom – da nabrojimo samo najočitije. Potpuno je prikladno zaključiti patetičnom opaskom – svjetsko, a naše, i sasvim ozbiljnom porukom – čitajte Perišića.