Špekulanje sa stvarnošću

"Lagati je ljudski. Većinu vremena čovjek ne može biti iskren prema sebi", reče jedan od likova u filmu Rashomon Akire Kurosawe iz 1950., filmu koji je dao ime pojmu koji označava različite prespektive u doživljaju jednog događaja. U istoimenom romanu nagrađivane hrvatske autorice Karmele Špoljarić, koji se našao u finalu Nagrade Fran Galović, upravo je perspektiva u fokusu, međutim, valja to odmah reći, na sasvim različit način od onog izvedenog u Kurosawinom filmu snimljeno prema književnom predlošku – kratkoj priči U gaju Ryunosukea Akutagawe.

Naime, ovaj roman je ispripovijedan u 2. licu jednine, a pripovjedački fokus je kroz gotovo cijeli roman na protagonistu, antijunaku romana – neimenovanom sredovječnom preprodavaču knjiga – čovjeku koji je svoju mladost proživio krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Zagrebu, u doba raspada Jugoslavije i početka rata u Hrvatskoj. Brzo postaje jasno da se radi o čovjeku kojeg je obilježio rat, ljubavna veza s djevojkom Suzi i intenzivno prijateljstvo s njezinim dečkom, kvartovskim kulerom Duletom.

Koristeći tehniku struje svijesti roman tematizira, ako povučemo paralelu s gore navedenim citatom, protagonistove pokušaje da bude iskren prema samom sebi, što uključuje i suočavanje sa svojom prošlošću – nešto mu se tada dogodilo, a što je to bilo saznajemo tek pri kraju romana. S obzirom na neposrednost i pojačanu intimnost pripovjedača i protagonista, može se zaključiti da je pripovjedač sam protagonist i da je korištenje ove perspektive jedan od načina nošenja s posljedicama njegove traumatične prošlosti. Iz njegovog govora (nonšalantan, protagonist  izmjenjuje duge i kratke rečenice te koristi sleng) i načina percipiranja okoline u kojoj živi očito je da se radi o čovjeku neprilagođenom svakodnevnom životu i okrenutom prošlosti. Iako se čini da živi u balonu sasvim odvojenom od stvarnosti, ovaj lik je zapravo (nus)produkt ondašnjih ekonomsko-socijalnih okolnosti: on je dijete vojnog lica iz miješanog braka i sve do početka rata njegov je život bio poprilično lagodan – emocionalno uporište za njega predstavlja kafić ironičnog naziva Rupa, u kojem je provodio vrijeme sa svojim najboljim prijateljom Dulom i njegovom djevojkom (u koju se kasnije i zaljubljuje) Suzi. Odnos ovih troje likova s dolaskom rata postaje kompliciran – stvori se svojevrsni ljubavni trokut – a i Dulin odlazak u vojsku potrese protagonista. Ipak, kasnije se i on prijavi u vojsku, ali ne toliko iz domoljubnih poriva ili ideala jer: "Sve oko njega vrvi od ideala, a on ideala nema", koliko iz kukavičluka. Iako je svjestan političkog konteksta, za njega je rat bio nešto nestvarno i nepojmljivo, dok je za druge mladiće iz kvarta njegove dobi to bila prilika za dokazivanje muškosti i domoljublja ("Trebalo se negdje nekome dokazati.")

Treba istaknuti i da su likovi Suzi i Dule više skice te su opisani tek u odnosu na pripovjedača, a ne kao samostalne ličnosti – zbog čega ta narativna linija nije dovoljno razrađena i uvjerljiva. Oni su tek okidači za negativne preokrete u njegovom životu (npr. protagonist ode u rat iz straha od osvete Suzinog brata jer ju je istukao kad mu je rekla da se zaljubila u nekog drugog). Ne dobivamo ništa više o njima osim povremenih opisnih scena.

Sukladno protagonistovu zanimanju, kao i činjenici da se radi o dobrom poznavatelju književnosti, u roman su uspješno utkani i intertekstualni elementi – spominju se likovi iz Marinkovićevog Kiklopa, na protagonistove misli se nadovezuju i nastavljaju citati iz romana Petera Handkea Don Juan, romana Dekompresija njemačke autorice Julie Zeh, Kamovljeva Psovka, ali i stihovi hitova iz 70-ih i 80-ih godina koji ponekad ističu njegovu odvojenost od stvarnosti, kao da je i on sam lik. Na to se, primjerice, i sam referira, doduše u negativnom smislu: "Nisi ti Raskoljnikov. Nitko tebe neće pratiti.(...) O tebi pisati roman." Zatim slijedi suptilna, ali efektna autorska intervencija: "Barem ne uspješan."

Međutim, ispod uglađene vanjštine, inteligencije i elokvencije tinja emocionalno nezrela, istraumatizirana osoba s narcističkim crtama ličnosti. Njegov odnos prema ženama je izrabljivački, a jednako izrabljivački i pomalo sadistički je i njegov odnos prema svom intelektualno potkapacitiranom bratu ("Tu i tamo opališ mu šamar... i bude ti kasnije žao, ali ponekad ti zatreba taj strah u njegovim očima."), koji funkcionira kao protagonistov kontrast (manje inteligentan, neopterećen prošlošću, živi u sadašnjosti), a tu je i već uopćen lik emocionalno hladne i stroge majke s kojom protagonist živi, i to u njenom stanu.

Pravi rašomon se događa u ključnoj sceni romana, kada saznajemo uzrok protagonistovih neuroza: događaj iz rata – protagonistovo ubojstvo srpskog vojnika – ispričano je iz vojnikove (Saša N.) i protagonistove perspektive. Protagonist zamišlja da prepričava Suzi što se dogodilo tog dana u Slavoniji. Prebacuje se u treće lice, odnosno u "hladni filter objektiva" jer misli da mu drukčije ne bi vjerovala, odnosno tek kad ispriča(mo) priču iz neke druge perspektive, ona postaje vjerojatnija – ovaj detalj podcrtava koliko je bitan utjecaj perspektive na uvjerljivost nekog narativa. Ovaj je dio napisan u formi scenarija – kratke, sažete, ali vizualne rečenice sa scenarističkim didaskalijama. Objektiviziranje događaja doprinosi protagonistovom osjećaju disocijacije od samog događaja, kao "...da je sve to netko snimao i da je taj dan zapravo statirao u nekom filmu", kao da je igrao neku ulogu (i jest – ulogu vojnika – zanimanja s naglašenom performativnom komponentom). Sašina perspektiva je zapravo slična protagonistovoj (na što upućuje njihova zajednička godina rođenja): i on je otišao u rat neopterećen nacionalističkim porivima jer u neku vojsku "jednom moraš da odeš". Ni njemu nije jasno kako se sustav zasnovan na bratstvu i jedinstvu iznenada raspao i braća ubijaju jedan drugog, a "mogli smo da se nađemo na nekom koncertu (...), u nekom vozu koji juri prema moru koje mi još uvek zovemo naše."

Nakon odlaska u Suzin kvart – ona ga samo zaobiđe i tako sruši njegove maštarije o njihovom ponovnom povezivanju – protagonist doživi svojevrstan živčani slom koji ga i potakne na ponovno proživljavanje traumatičnog događaja ubojstva Saše N. Zatim odlazi u Beograd, u potragu za njegovim grobom. Tu pronalazi Sašinu ostarjelu i senilnu majku koju odvodi na njegov grob i ostavlja je na rasklopivoj stolici sa svojom jaknom na ramenima i špekulom u ruci. Upravo je špekula detalj i metaforički motiv (misli kao špekule u glavi) koji se provlači kroz roman, a predstavlja protagonistovu opterećenost prošlošću. Indikativno, nakon ovog čina iskupljenja, "ništa se više neće kotrljati tvojim mislima". Ako već ne možemo biti iskreni prema sebi, ako si lažemo da lakše preživimo, stvarnost će nas u jednom trenutku ipak opovrgnuti, kao što je autorica pokazala na primjeru svog neimenovanog protagonista. Nakon toga opet mi stupamo na scenu, odnosno odlučujemo što ćemo učiniti s tom izmijenjenom stvarnošću koja nam je pred očima – implicira se da protagonist stvarnost ipak ne prihvaća zaronom u Savu.

Iako je na momente prisutan zamor zbog monotonije odabrane književne perspektive, ovaj roman pruža puno interpretativnih mogućnosti što se tiče njegove forme i na zanimljiv način tematizira sav besmisao Domovinskog rata. Kao čitatelji sasvim smo srasli s protagonistovom perspektivom, odmaknutim kutem gledanja na suvremeni svijet – koji zaslužuje prijezir i više nema ništa za ponuditi protagonistu, a čiji se unutarnji život kao pokvarena ploča stalno vraća na prošlost. No, roman bi zadobio na širini i dodao si još interpretativnih slojeva da se pripovjedački fokus povremeno premještao na druge likove (primjerice, jako je zanimljiv lik protagonistovog brata). Tako bismo kao čitatelji dobili mogućnost, da kao u filmu Rashomon, dobijemo još širi uvid u svijest ne samo jednog sudionika ovog narativnog univerzuma, već i drugih.