Solidno, i samo to

Dobri se pisci mjere vlastitim metrom, a očekivanja su uvijek pomalo nezgodna stvar. Dogodi se tako da izvrstan autor objavi knjigu koja je dobra ili čak vrlo dobra (isprike zbog preuzetnih kvalitativnih kategorija, simbolične su), ali da svejedno ostavi neki čudan okus u ustima. Posebice to važi u slučaju kada autor tom novom knjigom tematski, idejno i formalno ne donese ništa novo u odnosu na ono što joj je iz opusa prethodilo. Takva je sudbina zadesila Zlatnu opeklinu, novu zbirku priča Nevena Ušumovića.

Ušumović je, čini mi se, jedan od onih poznato-nepoznatih autora. Svi su čuli za njega, ali ga nisu baš svi čitali; od onih koji su ga čitali, nije se svima svidio, ali je, takvog sam dojma, ipak okupio svojevrsnu sljedbu obožavatelja. Ušumović je inače biografski zanimljiv koliko i bibliografski – rođen u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, djetinjstvo proveo u Subotici, a trenutno živi na relaciji Umag-Kopar; i svaki od ovih kulturnih areala ostavio je pečat u njegovoj poetici.

Još u prvoj zbirci priča, 7 mladih, Ušumović trasira osnovne elemente svoje poetike – sklonost likovima luđaka čija je svijest pomjerena u nadrealno, bilo zbog rakije, bilo zbog života, poetizirano pripovijedanje (neke se kratke priče dotiču pjesme u prozi) i ispitivanje identiteta kroz prostore geografije i kulture u ludičkom spajanju raznih jezika (primjerice, hrvatski i mađarski), u međusobnom kreveljenju i (ne)razumijevanju. Dodajmo ovdje i kontekstualni fakt – knjiga je objavljena 1997. godine, kada je autoru bilo tek 25 godina.

Četiri godine kasnije izlazi najeksperimentalnije Ušumovićevo djelo, Ekskurzija (roman kratkog daha). Ovaj žanrovski diskutabilan tekst (pripovijest ili roman?; slično kao što je i Venedikt Jerofejev svoju Moskvu-Petuški nazvao "poemom") obiluje filozofsko-ljubavnim buncanjima, osjećajem ludila i identitetsko-nacionalnim problemima. Na 45 stranica događa se, kako stoji prije početka pripovijedanja, "diskurs sastavljen od samih ekskura" (otud i ime romana) koji su raspoređeni u uglavnom kratke odlomke, s mnogo naoko nepovezanih motiva, metafora, mjesta, likova i upečatljivih (mikro)esejističkih opservacija.

Osam je godina proteklo od Eksurzije do najhvaljenije i najzrelije autorove knjige, Makovo zrno. Tom je zbirkom priča Ušumović, uvjetno rečeno, zagazio u mainstream – knjigu je uredio Roman Simić, a objavio Profil.  Pišući o knjizi, kritičari su isticali manje-više iste karakteristike: opreku erosa i tanatosa, opijumsko ludilo likova prisutno u naslovu, a povezano s tekstovima kratkih priča mađarskog pisca Géze Csátha koje autor bira za svoj referentni okvir. Kao i u prethodnim Ušumovićevim knjigama, likovi na bezumlje reagiraju ludilom, kao da je jedini izbor koji im se nudi ludilo ili smrt. S pripovjedačke se strane odvija (uvjetno rečeno) pasivno bilježenje u gustim motivskim spletovima, raznim gradovima, relacijama i nesretnim izmještanjima.

Sljedećom knjigom – Rajske ptice – Ušumović uplovljava u svojevrsni pripovjedni konformizam. Vidno smanjuje motivsku gustoću i jezičnu napetost, pojednostavljuje pripovjedačevu poziciju, fiksira ju i omogućuje lakši ulazak u priče u kojima nema ništa zaumno i nadrealno, što je bila odlika njegova dotadašnjeg opusa. Svejedno, Rajske ptice je vrlo dobra zbirka o požudi i libidalnoj tuzi (kako bi to nekako formulirao Vladimir Arsenić), a poneke su priče i odlične. Međutim, Rajske ptice su zacrtale put koji će autor legitimirati najnovijim izdanjem, Zlatnom opeklinom.  

U intervjuu povodom izdavanja Rajskih ptica Ušumović je istaknuo kako su 7 mladih i Ekskurzija zagrebačke, Makovo zrno subotička, a Rajske ptice koparska knjiga. Tom logikom možemo reći da je Zlatna opeklina istarska knjiga u kojoj najviše prostora zauzima Umag, čime autor nastavlja poetiku kulturnih prostora svojih tekstova.

Opeklina je podijeljenja na 2 strane, kao kaseta koja se nalazi na koricama knjige, i svaka strana počinje od svog početka, tako da knjigu valja okrenuti kada se prelazi iz A u B, ili obrnuto, što djeluje kao dizajnerski trik kojim bi se trebala sugerirati formalna otvorenost i sklonost eksperimentu iz Ušumovićevih ranijih izdanja. Priče su linearne s vrlo malo analeptičnih skokova, pripovjedači pouzdani i sigurni u svoju dramaturšku gradnju u kojoj je sve jasno. Svijet teksta stvara se realistično, autorska je težnja ući u tekst s vrlo otvorenim kartama, i što se tiče likova, i što se tiče vremena radnje, mjesta i motivike. Autor koji se nekada poigravao kombinacijama komentara i pripovijedanja, snovitom "opijumskom" motivikom, preklapanjem prirodnih jezika i raznim glasovima koji su iz njih dopirali sada staje na loptu i svjetove gradi ciglu po ciglu, do potpune transparentnosti i jasnoće.

Ujedinjene prostorom, a na momente razdvojene vremenom (skokovi od Jugoslavije do Hrvatske, uz povremene izlete u doba Italije, odnosno Austrije), priče su motivski šarolike, dok im tematski kišobran čine Umag i Istra s jedne, te turizam, odnosno ljetovanje s druge strane. Prva priča, Lov na sezonke, za tematski okvir uzima fenomen iz suvremene hrvatske zbilje – sezonski rad Slavonki na moru. Točnije, bavi se samim početkom tog procesa, selekcijom kandidatkinja. Likovi su polarno tipični – selektori su zadrigli sredovječni muškarci, seksisti, koje procjenjuju fizički izgled naivnih žena kako bi za "posao" izabrali one najzgodnije. Druga priča A strane, Le anguille, jegulje, prati umornog i ostarjelog prvoborca Stefana, Talijana iz istarskog sela Juricane čija se žena, također Talijanka, ali buržujka, seli u Italiju. Stefano je komičan, pasivan, ali dobroćudan, sklon čašici, zbog čega upada u raznorazne neugodne situacije (pa priča na trenutke dobija auru slapsticka).

Sljedeća priča, Zlatna opeklina, prati starog profesora talijanistike iz Graza koji sa svojim roditeljima (!) dolazi u Istru na tradicionalni odmor. Iako je u središtu priče motiv karnevala, iz ove priče valja izdvojiti diskurzivni pomak u etnologiju, esejističku usporedbu dvaju umaških turističkih vodiča: Travaševog iz 1970. i Fachinovog iz 2002. Na ovom primjeru autor demonstrira svu svoju analitičku moć i vrlo lucidno ulazi u probleme prezentacije kod jednog i drugog autora, uzimajući u obzir njihove kontekste, vrijednosti za koje se zalažu i koje promiču, načine na koje su pisani itd. Tih desetak stranica definitivno su najbolji dio cijele knjige – sadržajnim iskakanjem koje je ujedno i formalno Ušumović oplemenjuje ne samo ovu priču nego i sve ostale, dajući dodanu vrijednost i stanovito kulturološko zaleđe, stvarajući kontekst svim ostalim pripovijestima.  Napomenimo odmah da je i sljedeća priča, Divlji Lovro, slične tematike, ali je ideološki puno izraženija i jednostavnija, s obzirom na to da tematizira kolonijalističku sklonost eksploatacije lokalnih fenomena miješanjem različitih, naoko nespojivih elemenata u "egzotični" miš-maš koji će se ponuditi lakomim turistima na uživanje.

B stranu otvara nostalgična priča Hej, Slaveni Neubateni o vremenima u kojima su bendovi bili više true, festivali bolji, a ljubavi romantičnije. Priča o pulskom Arena festivalu iz 1990., ispripovijedana iz prvog lica, kroz sjećanja junaka, odiše mladenačkom "uzbuđenošću", kako sam pripovjedač primjećuje, ali ne doseže puno dalje od simpatičnog blog zapisa o nekom festivalskom iskustvu. Priča Bikini ima u svojoj ideji ima nešto od ludila Ušumovićevih prethodnih knjiga. Fero Nagy, mađarski roker iz Budimpešte, 1981. ilegalno prelazi u Jugoslaviju da bi se naposljetku obreo u Umagu. I kada se pričini da tu postoji potencijal za uređeni kaos, pripovijest se pretvori u još jednu priču o mladenačkoj ljubavi. Baš kao što je slučaj s pričom kalt & klar o djevojci iz Švicarske koja se navukla na rock i heroin pa su je roditelji, za kaznu i za odvikavanje, poslali s bakom i djedom na ljetovanje u Umag. I opet, sjajno izveden i pogođen motiv švicarske underground scene osamdesetih (inače, iz priča se vidi da Ušumović zaista poznaje i voli muziku o kojoj piše, iako se uglavnom žanrovski ne odmiče od gitara i rifova) rasplinjuje se u priči o prijateljstvu dviju djevojaka koje se povezuju preko muzičkih senzibiliteta.

S B strane kao najbolju valja izdvojiti priču Neke stvari su nepromjenjive o vojvođanskom pjevaču kojeg jedan umaški hotel 1989. godine angažira kako bi pjevao šlagere Dragana Stojnića. Ono što počinje kao priča o izgubljenosti i besmislu, u kojem niti jedna puzzla ne sjeda na mjesto (zašto baš Stojnić? zašto Vojvodina? zašto Umag?), kroz dnevničke zapise pjevača uzburka se drama bizarnosti i apsurda nacionalnog pripadanja, odnosno nepripadanja.

Da zaključim, Ušumović je u Zlatnoj opeklini pokazao nešto od formalne raskoši i konceptualne dovitljivosti iz prethodnih djela. Zlatna opeklina nipošto nije loša knjiga; dapače, u našem je kontekstu ona više nego solidna. Ušumović je vješt pisac koji zna što radi. Istovremeno, ova mi se knjiga iz perspektive njegova opusa čini, nažalost, suvišnom. Nakon što je pisao knjige koje su bile, da se poslužimo Barthesovom terminologijom, scriptible, one koje čitatelj mora ispisivati zato što ga tehnikom diskurzivnih prekodiranja i preslagivanja na to naprosto tjeraju, Ušumović je napisao knjigu koja je lisible, odnosno ona koja pristaje na to da ju se tek – jednom pročita.

Foto: bogdan1971; Wikimedia Commons.