Slike iz povijesti popularne znanosti

Ne znam kako se čitatelji ovih redaka nose s pandemijom, ali njihov autor, bome, poprilično loše. Ne ulazeći u jednu zasebnu temu koja se tiče psiho-socijalnih posljedica COVID-19 o kojima će se tek govoriti u narednim godinama, pravi mali rat (dez)informacijama u internetskom prostoru nagnao me da jednostavno stisnem "hide" i pokušam naći svoj način nošenja s podacima o relativno slabom odazivu na cijepljenje opće populacije ili pak socijalnim i ekonomskim posljedicama pandemije u skoroj budućnosti. Naivan kakav jesam i svjestan svoga deficitarnog znanja u oba ova područja, okrenuo sam se iščitavanju popularne znanosti i počeo se pitati, u Godini čitanja i (još jednoj) godini pandemije, što je s popularizacijom znanosti, odnosno žanrom popularne znanosti i njezinom poviješću kod nas i u svijetu.

Popularna znanost vs. pseudoznanost 

U svoju naivnu i prosvjetiteljsku potragu za popularnom znanošću koja će magično preobratiti antivaksere u vaksere (jer to je u konačnici moja prije svega politička briga) krenuo sam etnografski razgovarajući s prijateljima koji su radili ili rade u nakladničkom sektoru i marketingu. Od njih sam odmah dobio odgovor da popularna znanost kao primjerice prijevodi biologa Richarda Dawkinsa i fizičara Stephena Hawkinga idu kao halva. Uz to, popularna znanost se popularizira i među akterima pop kulture. Primjerice, na nedavnom književnom festivalu Vrisak u Rijeci, Dubravko Ivaniš Ripper je tijekom predstavljanja svoje knjige 45, umjesto standardnih književno-kantautorskih uzora koji idu s figurom "starog rokera", iz svoje bibliografije izdvojio upravo znanstveno-popularna djela o fizici Briana Greenea i Maxa Tegmarka.

Od drugih sam, pak, dobio tumačenje da je na razini žanra, odnosno načina iskaza, vrlo teško prokljuviti što je popularna znanost, a što teška teorija zavjere ako im pristupite kao nezainteresirani promatrač. To je posebice očito kada žanr uđe u novi medij poput profesionalno odrađenih podcasta ili klipova gdje se pseudoznanost koristi upravo znanstvenim načinom prikaza da bi dokazala svoje hipoteze, odnosno dovela svoju prezentaciju do te razine stilske sofisticiranosti da jednostavno morate povjerovati u te nebuloze. Paradoksalno, u vremenu kada nam je o brzini i znanosti, odnosno razvoju cjepiva u znanstvenoistraživačkim pogonima počelo ovisiti i svakodnevno kretanje, granica između popularne znanosti i (još popularnije?) pseudoznanosti postaje sve manje jasna, odnosno bar nam se tako predstavlja.

U to sam se i sām uvjerio kad sam pod rubrikom "popularna znanost" na stranicama najvećeg domaćeg knjižarskog lanca naišao na ovu dvojicu ranije spomenutih doajena žanra, ali i na notorne Davida Ickea i Krešimira Mišaka, međunarodnog i domaćeg gurua pseudoznanosti kojima je pandemija postala bogom dan kontekst za omasovljenje svoje publike ili bar njihov izlazak iz ormara u slobodu fejsbuk statusa. U našem medijskom polju, stoga, odgovornost pada na revne novinare Faktografa koji će prokazati (te) besmislice i riješen problem dok si rekao cukerberg. No stvari sa znanošću, njenom popularizacijom, a onda i žanrom popularne znanosti kao najčešćim izdavačkim produktom širenja znanosti i znanstvenih dostignuća među općom populacijom, nešto su kompliciranije od pukog fact checkinga, odnosno guglanja. 

Popsci kao žanr

Popularnu znanost možemo promatrati strogo književnoznanstveno ili pak stilistički kao zaseban žanr kojim se, najjednostavnije rečeno, znanstvena dostignuća iz specifičnog metajezika različitih struka (u znanosti i tehnologiji) pokušavaju približiti općoj čitalačkoj publici. Međutim, takav strogo formalistički pristup dekontekstualizira žanr iz njegove specifične infrastrukture, bila ona strogo znanstvena i izdavačka, a onda i iz šire društveno-politička. Taj kontekst mi se čini ne samo ključnim u razumijevanju žanra danas nego i u njegovim povijesnim mijenama. Uzmimo na primjer, u ovom slučaju instancu autora i jezika ili onoga što bismo u književnoj teoriji i kritici nazivali fokalizacijom. Historiografija (popularne) znanosti reći će da je ona u počecima pisana u gotovo pa ispovjednom ili epistolarnom registru osamnaestog stoljeća da bi se kroz devetnaesto stoljeće, obilježeno industrijskim revolucijama, kapitalizmom i naglim razvojem izdavaštva, ali i znanstvenih institucija, glas znanstvenika, odnosno autora, gubio i do sredine dvadesetog stoljeća potpuno iščezao u objektivizmu i pozitivizmu znanstvenog jezika, ali i u istraživanjima koja su sve više bila kolektivni poduhvati, a ne ishod rada i produkt jednog genija s imenom i prezimenom.

Ova spomenuta tri aspekta popscija: jezik, institucija znanosti te društvo (politika, ekonomija, kultura itd.) stalno se međusobno isprepliću, što je možda najbolje kroz svoj opus, a onda i jedan konkretan tekst u britanskom znanstvenom časopisu Nature, pokazao engleski književnik i popularizator znanosti H. G. Wells. On je još te 1894. u časopisu koji će zajedno s američkim Scienceom postati institucija znanstvenog izdavaštva, primijetio nekoliko bitnih stvari. Prvo, da znanost više nije poduhvat privatnih osoba i (pseudo)privatnih institucija, nego stvar društva, odnosno države. Drugo, da je to društvo koje se ubrzano razvija, opismenjuje i proletarizira, svojim socijalnim sastavom i tehnološkim dostignućima bitno drugačije od onoga u kojem je bavljenje znanošću bilo stvar pojedinca i njegovog hobizma, i treće, da upravo znanstvenici tog novog doba, izbjegavajući popularni jezik, zadržavajući se u okvirima vlastitih uskih profesija i njihovih metajezika, izražavaju svojevrstan prijezir prema common peopleu i „intelektualni parohijalizam“. Kao stilski recept i poetički uzor nudi im Wells nešto iz svoga sektora, odnosno, upravo književnost, i to baš krimiće. Konkretno pripovijetku Edgara Allana Poea Ubojstva u Rue Morgue i ciklus kriminalističkih romana Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu. Svojom naratologijom, a onda i sociologijom čitanja, krimići upravo spajaju znanstvenu dedukciju i popularnost žanra među općom populacijom, ono što znanosti nasušno nedostaje, a što je početkom dvadesetog stoljeća postavljeno ne samo kao izdavački, odnosno tržišni, nego primarno politički zahtjev, i to prvenstveno u različitim lijevim kružocima, pokretima, partijama, gradovima, a onda i državama.

Društveni i politički kontekst popularizacije znanosti

U traganju poviješću popularne znanosti uz pitanje odnosa jezik i znanost otvara se i pitanje socijalnog i političkog konteksta u kojem se znanost popularizira među običnim narodom i postaje ne samo pasivno usvojeno opće znanje nego i korisna praksa, ali i politički simbol i popudbina. Istovremeno, povjesničari znanosti, a posebice oni koji se bave njenim popularnim žanrovima i popularizacijom znanosti i tehnologije, sve više naglašavaju upravo komunikaciju i načine komunikacije znanosti kao primarni interes vlastitog istraživanja i cjelokupne historiografije popularne znanosti (primjerice Jonathan Topham).

Taj put nas dovodi do nekoliko povijesnih primjera iz dvadesetog stoljeća koji su svi do jednoga bili vezani uz različite povijesne epizode na globalnoj ljevici. Uostalom i Wells je bio dio istih tendencija, kao mladi fabijanist i laburist koji će kasnije razočarati u njihov reformizam u okviru polako umiruće britanske imperije. U nekom drugom intelektualnom, političkom i umjetničkom kontekstu u kojem znanost, odnosno nauka (njem. Wissenschaft), ima nešto šire značenje nego uža znanost (eng. science), popularna znanost će biti shvaćena i kao izvor užitka i zabave, kako Fredric Jameson tumači Brechtovo viđenje znanosti i njegove (teatarske) metode kojoj su jedan od uzora bili popularno znanstveni i časopisi poput Popular Mechanics (koji izlazi i danas). On je svojim tekstovima i prilozima, između ostaloga, nudio čitateljima da se okušaju u eksperimentiranju u kućnoj radinosti da bar na čas osjete trnce užitka znanstvenog otkrića koji je nalazio svoju primjenu u kućanstvu i radničkoj svakodnevnici i kulturi.

Prvi primjer u našem skiciranju političke povijesti popularne znanosti vodi nas ne tako geografski daleko, a vremenski u razdoblje poslije Prvog svjetskog rata. Njegove izravne posljedice bile su raspadanje imperija gubitnika Velikog rata, među njima i Austro-Ugarske. Nekadašnji glavni grad ove velike imperije, Beč, postao je poprište dramatičnih političkih promjena, socijalne bijede i velike demografske transformacije. Od glavnog grada i srednjoeuropskog, mahom slavenskog, radništva, postao je glavni grad male germanske države čije je najvažnije vezivno tkivo, dinastija Habsburg, svrgnuta s trona. U toj konstelaciji, Beč postaje svojevrsni progresivni socijaldemokratski otok okružen konzervativnom i katoličkom ruralnom Austrijom. Crveni Beč, kako je nazvan ovaj politički i socijalni projekt u trajanju socijaldemokratske vlasti od 1919. do 1934. iznjedrio je daleko poznati model socijalne stanogradnje koja donekle opstaje i do danas. No osim toga, Crveni Beč i njegove prominentne intelektualne figure različitih epistemoloških provenijencija, od (austro-)marksista preko psihoanalitičara do predstavnika logičkog empirizma, veliki su naglasak stavljali upravo na obrazovanje i popularizaciju znanosti.

U tome se posebice isticala ekipa okupljena oko GeWiMu-a (Gesellschafts- und Wirtschaftsmuseum), odnosno Muzeja za društvo i ekonomiju u sklopu kojeg je nastala i posebna metoda slikovne statistike, odnosno piktogramski jezik koji je za cilj imao da podatke (primarno o samom gradu Beču i onome što se danas zove „socijalna slika“ grada) prenese građanima, ne-stručnjacima u statistici, radnicima koji su činili masovni pokret iza vlasti bečkih socijalista. Ubrzo su bečki piktogrami prešli granice grada i postali svojevrsni univerzalni jezik, posebice djelovanjem Otta Neuratha i Marie Reidemeister Neurath. Kroz svoja izdanja GeWiMu i Neurathovi stvarali su pamflete, popularno-znanstvena izdanja i atlase. U atlasu iz 1931. vizualnom statističkom metodom predstavljena je globalna ekonomija i društvo upravo u jeku Velike depresije. Osim što to izdanje na nevjerojatno sofisticiran način spaja upravo univerzalni/popularni vizualni jezik i statističke činjenice, ne upada u klasični eurocentrizam, nego čitateljima donosi podatke koji se odnose na onaj dio svijeta koji je i dalje bio pod kolonijalnom vlašću i daleko ekonomski nerazvijeniji od Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Atlas je bio izdavački vrhunac rada Neurathovih u Beču i njihove popularnoznanstvene metode, koja tu nije stala, nego se nastavila i nakon njihove emigracije u Veliku Britaniju gdje su nastavili surađivati na socijalnim projektima poput britanskog javno zdravstvenog sustava (NHS), ali i organizirali izborni proces u britanskim zapadnoafričkim kolonijama. Iako primarno kroz vizualni jezik, rad Otta i Marie Neurath je vjerojatno jedan od važnijih opusa u popularnoj znanosti, i to upravo u statistici koja postaje neobično važna za radničku klasu i njeno razumijevanje političkog i ekonomskog trenutka i vlastite klasne uloge u njemu.   

Druga priča je naša. Već 1945. jasno je da su partizani pobjednici rata u ovom dijelu Europe. Pred Narodno-oslobodilački pokret tad je stavljen zadatak izgradnje društva i države porušenih u ratu, ali i potpune transformacije zemlje koja je prije rata stagnirala u svojim feudalnim okvirima s masovno ruralnim i nepismenim stanovništvom. Još u vremenu dok rat nije službeno završio, u oslobođenom Splitu u kojem je taman par mjeseci prije počela cirkulirati Slobodna Dalmacija u negerilskim uvjetima, 1945. počinje izlaziti Mala naučna biblioteka Prirodoslovnog društva. Za pisanje prvog izdanja, a onda i za uređivanje cijele biblioteke koja je na kraju došla do respektabilnih 109 naslova, bio je zadužen Gabrijel Divjanović. Ovaj partizan, diplomirani pravnik iz Našica, ali i veliki zaljubljenik u astronomiju koji studij fizike prekida da bi se pridružio partizanima, piše krajem rata prvi svezak biblioteke koja će postati okosnica popularizacije znanosti u Hrvatskoj. Čovjek i svemir je knjiga za seljake koji su činili veliku većinu partizana s kojima se Divjanović susreo u ratu. Riječ je, prema njemu, o „prekaljenim borcima koji su naučili čitati i pisati u partizanima“, a sad im je trebalo objasniti zašto i kako je Zemlja okrugla i što to konkretno znači. Tako počinje i prva lekcija, a Divjanovićeva misija bila je svođenje astronomskih mjera i veličina na ono pojmljivo običnom čovjeku, a pritom je često koristio upravo metafore iz gerilske borbe, odnosno rata. 

U tom kontekstu, mjesec je granata, a kometi su projektili ispaljeni iz protutenkovskih topova, a opisima svemira ne nedostaje i gotovo lirskih momenata poput ovoga: „Drugo Sunce je nečuveno golema kugla rastaljene i usijane materije. U njegovoj džinovskoj utrobi stenje rastaljena materija pod neshvatljivom temperaturom od mnogo milijuna stupnjeva, a plameni oceani njegove usijane površine propinju se u visine, koje jedva može da shvati ljudska mašta.“

Divjanović je poslije rata postao najvažniji popularizator znanosti u Hrvatskoj i direktor zagrebačke Zvjezdarnice. Za svoj rad je dobio i državnu nagradu za popularizaciju znanosti Fran Tućan, koja, pogodit ćete, u Hrvatskoj više ne postoji. I to upravo od 1992., kada je znanost prestala biti i pitanje naroda, a postala isključivo posao elite i akademskih feuda (čemu svjedočimo i danas kroz različite, blago rečeno, idiosinkrazije, od ekipe u Stožeru civilne zaštite, preko vladinog znanstvenog savjeta do rektorata Zagrebačkog sveučilišta).  

Upravo takva izolacija znanosti u svoje strukovne, a nekad i klasne i interesne feude, nagnala je 1960-ih i 1970-ih američke znanstvenike bliske antiratnom pokretu da se organiziraju oko drugačijeg viđenja i pisanja znanosti kroz grupu Znanost za narod (Science for the People) koja je okupljala znanstvenike iz različitih područja od paleontologije preko astronomije, strojarstva i elektrotehnike do biomedicinskih znanosti. Temeljno načelo ovih znanstvenika i aktivista bilo je: znanost nije izolirana od društva i znanstvena otkrića moraju služiti društvu. Kao dio nove ljevice, ZNN se borila protiv američkih intervencija na globalnom jugu, zdravstvenog sustava koji je sve manje bio javan i dostupan širokim društvenim masama, znanstvenog establišmenta koji je služio privatnom kapitalu i u konačnici afirmaciji popularizacije i kritike znanosti u takvom kontekstu. Iz toga je proizašao i istoimeni časopis, a i biblioteka članova pokreta koja se bavila ulogom znanosti u holokaustu, rasnim podjelama u društvu, duhanskom industrijom i znanosti, zaustavljanjem, odnosno nezaustavljanjem pandemije AIDS-a, diskriminacijom u zdravstvenom sustavu i globalnim zagrijavanjem. Iako se grupa, kako to nerijetko biva s organizacijama na ljevici, nakon sedamdesetih raspala uslijed unutarnjih frakcija i sukoba, njihova historijska važnost u najvećem znanstvenom pogonu na svijetu danas postaje više nego očita, pogotovo uslijed kriza s kojima se trenutno suočavamo, koje su još tada ekipi oko ZNN-a bile bjelodane, a komunikacija s društvom koje nije imalo izravan doticaj sa znanošću bila je nužnost i dio strukovne etike i politike.

Ovi povijesni primjeri pokazuju da je popularizacija znanosti i kroz pisanje i djelovanje znanstvenika, ali i znanstvenih novinara i publicista, nešto od čega ne treba bježati i što treba promovirati upravo kroz javnu znanstvenu, obrazovnu i kulturnu infrastrukturu, i to ne sporadično, projektno i prigodničarski kao što se to danas uglavnom radi. Istovremeno, popularna znanost kao žanr nastaje u određenom kontekstu i pretpostavlja određenu socijalnu, ali i političku infrastrukturu koja nam danas nedostaje, posebice u postsocijalističkim društvima u kojima je šok razgradnje javnih sustava ostavio dugoročne posljedice koje se neće tako lagano i brzo promijeniti na radionicama o medijskoj/građanskoj/znanstvenoj pismenosti. Za početak, ne bi bilo loše u Godini čitanja i pandemije razmišljati o žanru popularne znanosti, ali i nekim našim povijesnim primjerima popularno-znanstvene publicistike koja nije tek prijevod onoga što izađe na Amazonu kao najčitanije taj mjesec.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.