'Sezona berbe': Čitati s oprezom

Etika i estetika nisu samo slične riječi. Mnogo je truda utrošeno i stranica ispisano da se promisli veza između njih. Književnost kao umjetnost nije zaostajala u tome da bude mjesto dodira tih dviju filozofskih disciplina. On se ostvaruje u mogućnosti da književnost da glas svima obespravljenima, povrijeđenima, onima bez povijesti, bez mogućnosti da sami ispričaju svoju priču. Međutim, književnost kao medij sama djeluje na priče potlačenih, daje im vlastitu formu koja se može oteti kontroli, proizvesti vlastito značenje i početi predstavljati nešto sasvim drugo od onoga što je autor ili osoba, odnosno skupina u ime koje govori namjeravao reći. Estetski imperativ književnosti, u tom slučaju, prekiva etičke namjere autora, što je sasvim legitimno, ali može proizvesti nesporazume između autora i čitatelja. Autorova je dužnost, stoga, da što je više moguće predvidi rukavce u koje će čitanje njegov tekst odvesti. Inače se izlaže opasnosti da konačni rezultat prevagne na stranu jednog, etike ili estetike.

Nakon što je prošle godine dobila Književnu nagradu tportala za roman U kasno ljeto, Magdalena Blažević objavila je novi roman Sezona berbe također u Frakturinom izdanju. Njime autorica nastavlja istraživati teme iz prethodnih romana i priče o snalaženju i preživljavanju slabijih, često žena i djece, u nasilnim i destruktivnim okolnostima kao što je rat. Stilski se također može pratiti nit koja povezuje ovaj roman s autoričinim prethodnim tekstovima, a to znači prevladavanje lirske atmosfere zbog koje se gotovo čitava priča samo naslućuje, a tek je rijetko kad eksplicirana glasom pripovjedačice ili likova.

Roman je podijeljen na tri dijela te pred čitatelja iznosi nekoliko epizoda iz života kćeri i majke. Prvi dio, nazvan po kćeri Uni, priča je o mladoj ženi koja dolazi u izmišljeni gradić posjetiti svoju staru napuštenu kuću. Budući da je roman napisan u formi obraćanja odsutnim likovima, Una opisuje kuću, grad i što u njima radi svome odsutnome ljubavniku dok se tek, naravno, naslućuje da se nalazi u nesretnom braku. Drugi dio pripovijeda njezina majka Ida, o događajima neposredno nakon završetka neimenovanog rata, dok je Una još bila djevojčica. Ida se također prisjeća i razdoblja prije rata u kojem se također nalazila u nesretnom braku te ljubavnoj vezi s lokalnim urarom. Konačno, treći dio nazvan "Snovid" pokušava zaokružiti Uninu priču ostavljajući kraj otvorenim.

Radnja Sezone berbe Magdalene Blažević svedena je na minimum. Likovi rijetko kada djeluju, a uglavnom promatraju svijet u kojem se nalaze, što je u skladu s umjetničkim medijem koji povezuje majku i kćer, a to je fotografija. Una bilježi svijet zapuštene kuće i njezine praznine, nesigurne i maglovite živote onih koji su ostali u mjestu nakon rata fotografskim aparatom koji je njezina majka kupila na tržnici na kojoj je prodavala sokove i pekmeze od bobičastog voća. Prenošenje umjetničke fotografije kojom se Una bavi u umjetnički tekst rezultira vrlo visokom razinom liričnosti teksta. Stoga je težište romana, umjesto na radnji, koncentrirano na jezičnom izrazu. Kratke rečenice s jasno istaknutim motivima i detaljima svijeta u raspadu opisuju okolinu i Unine doživljaje pa se na trenutke može činiti kao da u tom dijelu romana lirsko preuzima dominaciju nad proznim, začudo uspješno.

Nasuprot tome, Idina priča ispripovijedana je u registru svjedočanstva. Iako se i njoj zalomi pokoja liričnija dionica, ona svjedoči o svojem životu, a prije svega o iznimno traumatičnom trenutku zarobljeništva u logoru s malom Unom te silovanja kojega je bila žrtvom. Silovanje, koje je prilično realistički opisano, teško će ikoga ostaviti ravnodušnim, a u njemu će se otkriti i strukturno načelo romana, a to je trauma.

Budući da roman počinje pričom Idine kćeri, mlađe generacije, neke njezine radnje i motivi koji se pojavljuju mogu se činiti besmislenima, odnosno slabim točkama romana, kao što su na primjer Unino pravljenje pekmeza odmah po dolasku u kuću u kojoj nema osnovnih uvjeta za život ili motiv tuširanja i pranja koji se na nepunih šezdeset stranica pojavljuje više puta. Tek se iz Idinog poglavlja razjašnjava da je Unino djelovanje uvjetovano traumom njezine majke te se ono može objasniti najjezovitijim događajima iz njezina života. Tema transgeneracijske traume svakako nije naročito originalna u suvremenoj književnosti, ali ovom se romanu mora priznati da uporabom narativne strategije pripovijedanja prvo kćerine priče, a onda njezinog osvjetljavanja majčinom traumom, dinamizira već zamornu temu.

Konačno, možemo se i pozabaviti natuknutim problemom etike i estetike koji se u Sezoni berbe najbolje može vidjeti u pripovjedačevom inzistiranju da za svaku traumatičnu situaciju iz Idina života pronađe lirsku prefiguraciju u Uninoj priči. Stoga ovaj roman postavlja pred svoje čitatelje problem etičnosti zahtjeva da se najzazornija ljudska djelovanja, kao što su ratni zločini, ubijanje i silovanje, pretvaraju u građenje lirskog svijeta od oniričkih zapisa. Iako se književnosti ne može poreći moć da pruža utjehu i ublaži, ona to čini nauštrb estetskih zahtjeva koje mora ispuniti. Pokušaji da književnost spomenute grozote pretvori u nešto lijepo, da se trauma zaliječi ljepotom, razumljivi su, ponekad i nužni, ali ipak ne treba ispustiti iz vida da je ono od čega se kreće u taj pothvat na sasvim drugoj strani od visokih estetskih zahtjeva koje tekst sam sebi postavlja. Najizraženiji je primjer Unino često opisivanje seksualnih odnosa sa svojim ljubavnikom, puhačem stakla, što predstavlja naročito istaknute i važne dijelove teksta. I doista, čitatelj će pronaći „finu erotiku“ koju blurb obećava, a hrvatskim autorima (a i pokojoj autorici) njeni opisi mogu poslužiti kao primjer kako pisati o seksu, a da to ne proizvede skandale na književnoj sceni. Međutim, što čitatelj može misliti kada se nakon toga susretne s mučnom pripoviješću o silovanju u ratu? U tim trenucima mogućnost prevođenja užasa u ljepotu ostaje slabašna utjeha.

Sezona berbe roman je koji svakako treba čitati, iako nije namijenjen onima koji u književnosti traže zabavu i bijeg od svakodnevice. Ipak, u njegovom čitanju treba biti oprezan, možda i oprezniji od autorice, kako nakon toliko pekmeza i sokova od slatkog bobičastog voća u ustima ne bi ostao gorak okus.