Selo gori, a mi se češljamo

Norveška je jedna od onih zemalja koje zamišljamo kao uređene, bogate, zemlje u kojima funkcionira gotovo sve – od školstva do zdravstva i socijalne skrbi, pa sve do ljudskih prava i kulture. Dobro, nogometna reprezentacija rijetko se plasira na velika natjecanja i zna biti prohladno i sumračno, ali nekako mislimo da su to problemi s kojima se Norvežani znaju nositi.

Međutim kada dohvatimo knjigu kojeg norveškog autora, a književnost je sigurno dobar prozor u nečiji svijet, vidimo da čak ni njima ne cvjetaju rojžice. Frode Grytten, inače stari naš znanac čije knjige se ovdje i prevode i čitaju, u zbirci priča Muškarci koji nikome ne trebaju bavi se jednom od mračnih strana norveškog društva.

Kada smo dobili knjigu, cvilidreta Damjan po naslovu je zaključio da bi to moglo biti nešto o njemu. To bi, uskliknuo je, bio odličan naslov moje autobiografije – Muškarac koji nikome ne treba. Ne slažemo se, Damjanovi problemi ponešto su drugačiji i čisto sumnjamo da bi se on takav kakav već jest, dobro uklopio u ovu zbirku.

Uvodna priča naslovljena jednostavno 1974. zapravo je odlično otvaranje. Sedamdesetih je cijeli svijet izgledao drugačije – iz današnje perspektive gotovo romantično, a tako je bilo i gore na dalekom sjeveru. Norveška je danas multikulturalno društvo, doba nevinosti odavno je završilo i muškaraca koji nikome ne trebaju sve je više. Kroz Gryttenove priče polako se valja otuđenost, tjeskoba, netrpeljivost, rasizam, mržnja, alkohol, ludilo, a sve kulminira eksplozijom nasilja u pretposljednjoj priči Finnmark (najsjevernija norveška pokrajina) koja na prvu loptu može podsjetiti na američke filmove kao što su The Doom Generation ili Natural Born Killers. Običan bijeg ljubavnog para pretvara se u noćnu moru – muškarac iz Finnmarka "spavaša Norvešku" ubijajući nemilice oko sebe, a glavnina njegovih žrtava su doseljenici. Jednog dana, uvjeren je, domovina će mu biti zahvalna.

Sve do prije kojih sedam-osam godina ovakva priča mogla bi izgledati pretjerano, ali sam Grytten ispravno podsjeća na Breivika i masakr na Utoyi iz srpnja 2011. i u usporedbi s ovom stvarnom tragedijom, ubojstva iz Finnmarka samo su refleksija onoga što se uistinu događa i ne samo u Norveškoj. Stvarnost je okrutnija od fikcije, stvarnost zapravo izgleda kao pretjerivanje i Grytten s punim pravom upozorava na po njemu pogrešan prikaz Breivika kao "vuka samotnjaka" ili "mahnitog pojedinca" u medijima, a ne o osobi koja je neodvojiv dio društva. Jednostavnije nam je i lakše prikazati ovakve tragedije kao izolirane slučajeve, ali oni to na žalost nisu. Ništa se, pa tako ni netrpeljivost, mržnja i nasilje prema drugima i drugačijima ne događa samo po sebi. Prije nego što nasilje eksplodira u svim svojim nezamislivim oblicima, godinama su sazrijevali uvjeti za takvo što, u javnom prostoru govor mržnje nije više ništa neobično. Čak štoviše, govor mržnje pokazao se kao dobra taktika na kojoj se mogu dobiti politički izbori.

I nitko nije imun, ni jedno društvo, pa ma koliko ono nama izgledalo uređeno (a skandinavske zemlje često navodimo kao uzorno uređena društva) i Gryttenovi Muškarci koji nikome ne trebaju neodoljivo podsjećaju na finski film Frozen Land iz 2005. kroz koji također defiliraju isti takvi muškarci. Ni Gryttenovi, ni muškarci iz Louhimiesovog filma nisu pali s neba. Oni su samo odraz stvarnosti i da, nije ugodno pogledati u to zrcalo. Osjećaj nelagode i potreba da negiramo ono što nas uznemirava tjeraju nas da sklonimo pogled. Današnja društva naočigled se deformiraju i to je ono na što Grytten upozorava u svojoj knjizi: selo gori, a mi se češljamo.

Razumijem autorovu potrebu da zbirku zatvori pričom A tek kad me vidiš kako plešem, ali po mojem skromnom sudu možda bi ipak Finnmark bio bolji izlaz.

BVZPKM (Booksino vijeće za prozu kratkog metra) jednoglasno je odbacilo ovu malu opasku i na Gryttenove Muškarce udarilo pečat: preporuča se pučanstvu!

F.B., 19. studenog 2019., Zagreb