Sajamske crtice: Sa(n)jam knjige u Istri

Ponedjeljak, 10.12.2012.

Jučer je bio zadnji dan Sajma knjiga u Puli, pa je i ovo je zadnja, oproštanja crtica. Svečana dodjela književne nagrade Kiklop u režiji Maurucija Ferlina odigrala se u muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca, podno pulskog kaštela. Žiri Kiklopa odabrao je najbolje od 163 knjige u izdanju  46 nakladnika, među kojima je  najviše prijava bilo za prijevode.

Književna nagrada Kiklop dodjeljuje se u 13 kategorija, a ovogodišnji dobitnici su:

KNJIGA GODINE ZA DJECU I MLADEŽ
Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar: o vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskoga kraja, Planetopija, Zagreb 10/2011.
SLIKOVNICA GODINE
Andrea Petrlik Huseinović: Ljubav, Kašmir promet, Zagreb 6/2012.
KNJIGA ESEJA GODINE
Viktor Žmegač: Filozof igra nogomet: zapisi 2010-2011., Profil Knjiga, Zagreb 11/2011.
PUBLICISTIČKA KNJIGA GODINE
Jasen Boko: Tragovima Odiseja: kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom, Profil Knjiga, Zagreb 6/2012.
UREDNIK/CA GODINE
Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo i Disput za djela Karen Blixen: Babettina gozba; Helena Henschen: U sjeni zločina; Marie NDiaye: Tri snažne žene; François Weyergans: Boksačka demencija; Péter Nádas: Kraj jednog obiteljskog romana; Marek Hłasko: Lijepi dvadesetogodišnjaci; Nikolaj Terlecký: Curriculum vitae; Antonio Skármeta: Dani duge; Nataša Govedić: Subjekt izvan kontrole; Iva Polak: Razvoj književne proze australskih Aboridžina: od nevidljive do postkolonijalne priče
PRIJEVOD GODINE
Sanja Lovrenčić – Virginia Woolf: Kuća duhova i druge priče, Mala zvona, Zagreb 6/2012.
KNJIGA INOZEMNOG AUTORA/ICE GODINE
Umberto Eco: Praško groblje, Mozaik knjiga, Zagreb 3/2012.
DEBITANTSKA KNJIGA GODINE
Ankica Tomić: Naročito ljeti, V.B.Z., Zagreb 12/2011.
ZNANSTVENA KNJIGA GODINE
Ante Peterlić: Iz povijesti hrvatske filmologije i filma, Leykam international, Zagreb 6/2012.
PROZNO DJELO GODINE
Zoran Ferić: Kalendar Maja, Profil Knjiga, Zagreb 12/2011.
PJESNIČKA ZBIRKA GODINE
Branko Čegec: Pun mjesec u Istanbulu: lica, slojevi, Meandarmedia, Zagreb 3/2012.
LEKSIKOGRAFSKO DJELO GODINE
Antonijela Bogutovac (ur.): Leksikon Ruđera Boškovića, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; Zagreb 12/2011.

Kiklopa za životno djelo dobio je Mirko Kovač koji je na dodjeli rekao: "Kad se dobiva nagrada za životno djelo sve je već manje više rečeno i napisano, a Kiklop je tu da to ovjeri."

Evo još nekih reakcija nagrađenih autora:

Andrea Petrlik Huseinović: "Knjigu sam napravila u jednom dahu i u njoj sam pokazala svoju ideju kako bi trebao izgledati dječji svijet."
Jasen Boko: "Putopis je konačno prepoznat kao ozbiljna književna literatura. Drago mi je da nagrada Kiklop nije novčana, jer bi to nas pisce pokvarilo, ali se ipak preporučujem sponzoru Sajma knjiga u Puli."
Irena Lukšić: "Trenutno pišem nešto što će iduće godine roditi Kiklopa."
Branko Čegec: "Ovo je zajednička nagrada dvije nominirane pjesnikinje, a vjerujem da sam je ja dobio jer se žiri nije mogao odlučiti između njih dvije."

Proglašenje svih dobitnika Kiklopa pratile su brojne glazbene numere, a nagrade su uručivali gotovo svi koji su na neki način sudjelovali u organiziranju Sajma knjiga u Puli. Na putu do Kiklopa nagrađeni autori morali su proći kroz kiklopske naočale.

Iako je Kiklop dodijeljen, nedjeljni program Sajma je još trajao. Knjige su promovirali Edi Matić, autor romana Grimalda u izdanju Naklade Ljevak i Franc Branko Ancelj, pisac knjige Sto godina pulskih vizura u izdanju Društva arhitekata Istre. Zadnja na programu bila je tema Socijalizam na klupi.

S ovog desetodnevnog intenzivnog druženja s knjigama i piscima odjavljujem se citatom Dževada Karahasana izrečenim na promociji njegove knjige Sjeme smrti: "Mlade ljude moraš uvjeriti da su osuđeni na originalnost. Čemu silno dokazivanje onoga na što smo osuđeni? Posao nas pisaca je da budemo točni."

Nedjelja 9.12.2012.

Malo snijega, ledena bura i izmjena programa zbog vremenskih neprilika popratile su pretposljednji dan Sajma knjiga u Puli. Glavni program bile su, što drugo, nego promocije knjiga, među kojima i Apsurd je zarazna bolest Zorana Ferića. Urednik knjige Drago Glamuzina podsjetio je da je ova godina bila općenito jako uspješna za Zorana Ferića jer je izdao šest knjiga i dobio značajne književne nagrade.

U knjizi Apsurd je zarazna bolest objavljeno je pedeset tekstova odabranih od brojnih kolumni koje je Ferić objavljivao 10-ak godina u Nacionalu. "Birajući tekstove za knjigu odbacivao sam one koji su se ticali nečeg trenutno aktualnog i birao one o fenomenima koji vrijede općenito. Tad sam shvatio da sam najviše pisao o identitetu i njegovim metamorfozama. Uvidio sam potrebu ljudi da se mijenjaju i fizički i karakterno i da se pokušavaju popraviti i uskladiti", rekao je Ferić na promociji.

S obzirom na to da su se Ferićevi tekstovi često ticali njegovih osobnih problema i da je bio bespoštedan prema sebi i drugima, Glamuzina je postavio pitanje što smatra glavnom karakteristikom knjige. Ferić je na to odgovorio: "Imam osjećaj da ako tekst nikoga ne uvrijedi, nije dovoljno dobar, pa tako nekad uvrijedim i sebe".

Kulturološki putopis Jasena Boke Tragovima Odiseja nominiran je za nagradu Kiklop u kategoriji publicistike. Autor je knjigu promovirao s akademikom Tonkom Marojevićem koji je rekao: "Jasen je krenuo putem Mediterana, knjiga je pohvala putovanju, jer je ono samo po sebi vrijednost. Pustolovni duh vodio ga je tragovima Odiseja. Jasen je imao potrebu da pronađe reference stihova Homerovog epa koji žive do suvremenosti".

Dvomjesečno putovanje Jasena Boke počelo je u Troji, zatim je obišao Kretu, Siciliju kao glavno mjesto Odisejevog putovanja i završio na Krfu i Itaki – posljednjim Odisejevim točkama. "Gdje se zapravo izgubio Odisej? Po opisima iz stihova zaključio sam da je to vjerojatno bio Jadran. To nije nikakva finalna teza, već samo moje logičko razmišljanje. Odisej je kao lik fascinantan i jedan od najsloženijih u književnosti. Zanimljivo je da mi njega doživljavamo kao heroja, a on je bježao od mobilizacije za Trojanski rat, plakao je za svaku sitnicu, pa je očito da se ideja heroja u zadnja tri milenija bitno promijenila", rekao je Jasen Boko.

Njegovo putovanje u kojem je pokušao ući u trag Odiseju ujedno je bilo i potraga za izgubljenim Mediteranom koga je, kaže, uspio naći u provincijama u kojima još nema McDonald'sa.

Promocija Ničijih sinova Ivane Šojat-Kuči kasnila je dva sata zbog snijega koji ju jeusporavao na putu od Osijeka do Pule. Spisateljica i urednik romana Seid Serdarević ipak su se uspjeli probiti do Pule i promovirati knjigu koja još nije predstavljena ni osječkoj publici.

U romanu Ničiji sinovi Ivana je, kako je kazala, promijenila perspektivu u odnosu na svoje prethodne romane: "Iz nečeg globalnog prešla sam u skučen prostor dvoje ljudi, a pored njihovog raspada braka htjela sam dotaknuti i probleme alkoholizma, nasilja i branitelja. Alkohol je problem zapadne civilizacije i poguban je za sve međuljudske odnose. U romanu sam upotrijebila repliku iz stvarnog života 'jebeš muškarca koji ne pije' koja oslikava stav našeg društva prema pojavi alkoholizma kod muškaraca. Oni uvijek imaju izliku da se napiju. U Ničijim sinovima glavna preokupacija mi je bila da prikažem koliko daleko ljudi idu u pristajanju na to da im životi budu karnevali, umjesto da okrenu stranicu. Fascinira me ustrajnost življenja u mini paklu koji se predstavlja kao raj".

Govoreći o svom novom romanu Ivana se osvrnula i na atmosferu provincije u njemu: "Okolina strašno utječe na ljude. Drama braka u rasulu nije ista u provinciji i većim gradovima. Pored toga, u Osijeku, pa tako i u romanu, jako se osjećaju posljedice rata."

Rock'n'roll za kraj. Tako je nazvan program posljednje večeri Sajma knjiga u Puli tijekom koga je u Rock caffeu predstavljena knjiga Riječke rock himne autora Zorana Žmirića. Bogata ilustracijama knjiga kroz stotine intervjua rekonstruira nastanak 60 pjesama riječkog rocka od 1979. do 2009. godine.

Subota 8.12.2012.

Već smo duboko zagazili u drugu polovicu pulskog Sajma knjiga, ali još nije vrijeme za posustajanje. Iza nas je, kao i cijelog proteklog tjedna, dan književnosti, a ovog puta i fotografije.

U okviru programa jučer se predstavio Amir Muharemi sa svojom knjigom Turska – uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku. O sadržaju knjige njen urednik, inače novinar i pisac, Ivica Đikić kaže: "Riječ je o djelu koje je na našem jeziku, a mogu reći i na našim jezicima, pionirsko, jer u zadnjih deset, petnaest godina mi nemamo relevantnu knjigu koja na kompleksan način govori u Turskoj. Ova knjiga obrađuje period od šestog stoljeća do 2011. godine, govori o burnoj turskoj povijesti, pisana je na temelju hladnih činjenica, ali nevjerojatno živim i zanimljivim stilom. U knjizi su tri ključna mjesta, a to su: odnos Turske i naših zemalja koje su bile pod otomanskim carstvom i sve što iz te činjenice proizlazi; drugi moment naglašava globalno uzbudljivo i dramatično razdoblje u Turskoj kad je na vlasti bio Ataturk pod kojim Turska kompletno mijenja lice, na brutalan način postaje sekularna država i iz ozbiljne zaostalosti prelazi u naprednu zemlju svijeta; treći ključni moment opisuje odnos vojnih i civilnih vlasti koji se u zadnjih deset godina bitno promijenio tako da je vojska izgubila ulogu budnog promatrača političkih odluka."

Knjiga Turska – uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku po riječima autora Amira Muharemija predstavlja osnovnu stepenicu na putu ka razumijevanju kompleksne turske povijesti o kojoj imamo puno predrasuda. Autor knjige magistrirao je na vanjskoj politici Turske, bio je hrvatski veleposlanik u Ankari a sad je generalni konzul Republike Hrvatske u Istanbulu.

O impresivnom etnomuzikološkom pothvatu pokojnog Ljube Stipišića nazvanom Anima Delmatica govorili su sinoć Miljenko Jergović i Katarina Glamuzina iz izdavačke kuće Profil. Iako nije znao da objavljivanje knjige neće dočekati, Stipišić se za promociju pripremao, a njegovu bilješku o skrbi za zapisivanjem memorije puka pročitao je Miljenko Jergović: "Ovaj tridesetogodišnji hod bio je moj prohod kroz obrasao put pučkoga nesvjesnoga prema samospoznaji, osobnoj prapredodžbi, pradoživljaju gdje istovjetno unutarnje glasa se skritim govorima."

Anima Delmatica, rečeno je na promociji, knjiga je velikih brojki, ima 1.400 strana i teško ju je predstaviti u kratkom vremenu. "Misija Ljube Stipišića bila je da preko subjektivnih iskustava dođe do prave istine. Građu je prikupljao 50 godina tijekom kojih je obišao 200 sela i otoka, te se ova knjiga može smatrati njegovim životnim djelom", istakla je Katarina Glamuzina. Miljenko Jergović je za Ljubu Stipišića rekao da je istovremeno bio i pompozan čovjek i asketa. "Tko bi u 20. stoljeću u ovoj tužnoj i bijednoj zemlji, u kojoj nema individualne slobode da se čovjek bavi onim što jedino zna, radio ono što je radio Ljubo? Mnogi su ga u tom zanosu pratili, ali država nije. Ministarstvo kulture nije htjelo financirati objavljivanje Anime Delmatice niti je Ljubin rad država ikad financirala, a on se bavio nečim što inače rade instituti. S ovakvim djelom se postaje akademik. Ljubu su neki smatrali čudakom i redikulom zbog njegovog poziva, ali on je u ono što radi duboko vjerovao", rekao je Jergović. Anima Delmatica na 1.400 stranica spaja etnologiju, muzikologiju, jezikoslovlje, antropologiju, sociologiju, medicinu, teologiju...

Iz Doma branitelja u kome se odvija većina književnih promocija Sajam knjiga u Puli sinoć se preselio na još dva mjesta – Galeriju Cvajner i Galeriju Makina.

U Galeriji Cvajner riječ su imali pjesnici - Olja Savičević Ivančević čitala je pjesme iz svoje zbirke Mamasafari (i ostale stvari) u izdanju Algoritma, a Branko Čegec iz svoje zbirke Pun mjesec u Istanbulu u izdanju Meandarmedie. Obje zbirke nastale su tijekom boravka pjesnika u Istanbulu i predstavljaju svojevrsne razglednice iz ovog grada.

Zadnja stanica jučerašnjeg Sajma knjiga bila je Galerija Makina u kojoj je Pula kao motiv spojila šest fotografa i pet romana Dragana Velikića posvećenih Puli. Autori izložbe 'Gradske vizure u nestajanju' rodili su se ili žive u Puli, gradu čije su zapuštene prostore zabilježili fotoaparatima. Dragan Velikić, koji je na izložbi imao ulogu pisca grada, pročitao je nekoliko odlomaka iz svojih 'pulskih' romana.

Igor Zirojević, Vizure 01

Igor Zirojević, Vizure 02

Igor Zirojević; Vizure 03

Petak 7.12.2012.

Kao i prethodnih dana i jučer je na Sajmu knjiga gostovalo nekoliko autora. Pisac i novinar Denis Derk promovirao je svoju knjigu  Posljednja volja Vesne Parun u kojoj opisuje posljednja dva desetljeća života pjesnikinje. Autor se na promociji s kolegicom Slađanom Bukovac prisjećao preminule Vesne Parun, njenog samotnjačkog života i njihovog dugogodišnjeg prijateljstva iz koga je knjiga i nastala. Posljednja volja Vesne Parun je, kako je to rekla Bukovčeva, skandalozna i predstavlja šamar svima nama zbog toga što se u njoj može vidjeti što se dogodi hrvatskom umjetniku kad ostari.

"Za one koji ne znaju treba reći da je Vesna Parun posljednjih osam godina života bila gotovo potpuno nepokretna, živjela je u Stubičkim toplicama, bez novaca i bez izdavača. Devedesetih je pala u žestoku nemilost i Društvo književnika je tad spremalo proglas o njoj. Između ostalog mislim da je razlog tome bio njen boemski svjetonazor i vjerujem da joj se sve to ne bi dogodilo da nije bila žena. Danas nema pisca koji bi polemizirao s ministricom kulture, a Vesna je to osamdesetih radila i tako je stekla puno moćnih neprijatelja", rekao je Derk.

Vesna Parun devedesetih se okrenula satiri i između ostalog izdala zbirku pjesama Džepni kurcomlatić iz koje je Denis pročitao nekoliko stihova. Kao njen prijatelj prisjetio se da je tijekom života Vesna Parun bolovala od puno bolesti i da mu se čini da se prokletstvo koje je pratilo kroz život proteglo i na smrt ove pjesnikinje. "Umrla je bez oporuke, u jako lošim uvjetima i knjiga Posljednja volja Vesne Parun malo je iskupljenje nakon svega što smo joj kao društvo priredili", rekla je na kraju Slađana Bukovac.

Odlaganje.Parezija novi je roman crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, dobitnika jedne od najuglednijih nagrada u Crnoj Gori Miroslavljevo jevanđelje. Objašnjavajući naslov romana Nikolaidis je ispričao i povijest njegovog nastanka: "Htio sam napisati knjigu o gay svećeniku koji ima specifičan odnos s majkom. Međutim, u tom periodu protiv mene je vođena hajka zbog mog brutalno sarkastičnog teksta na temu izmišljenog terorističkog napada na srpske vlasti tijekom proslave 20. godišnjice Republike Srpske. Na kraju sam u romanu spojio i svoju prvobitnu ideju i ono što mi se zaista događalo, a u knjizi je jasno da narator koji jako sliči na mene zna da je trebalo nastaviti s pisanjem romana o gay svećeniku. Riječ parezija posudio sam od filozofa Michela Foucaulta i ona podrazumijeva govorenje istine koje za govornika predstavlja opasnost i eventualnu pogibelj, čega je govornik svjestan."

Walter Hugo Mae portugalski je pisac i pjesnik koga nazivaju najprestižnijim autorom generacije. Njegov roman Stroj za pravljenje Španjolaca, promoviran sinoć u Puli, četvrti je nastavak tetralogije, a doživio je osam izdanja u Portugalu i veliki uspjeh u Brazilu. "Naslov ovog romana za Portugalce je provokativan jer oni vjeruju da se u Španjolskoj bolje živi, pa bi bilo najbolje da se rađaju kao Španjolci. Glavnik lik u knjizi ima 84 godine i nakon ženine smrti završava u staračkom domu. Tamo otkriva da i u toj životnoj dobi ipak može doživjeti nova iskustva i upoznati nove prijatelje. Moj otac je umro mlad, a za sebe ne znam hoću li dočekati treću dob. Ali, kako pisci knjigama nadomještaju ono što im nedostaje, kroz ovu knjigu sam proživio i svoju i očevu starost", rekao je Walter Hugo Mae čije umjetničko ime u prijevodu znači Walter majka.

Osim žestoke kritike prvenstveno portugalskog, a zatim i društva u cjelini, pisac je govorio i o osjećaju saudad koji postoji jedino u Portugalu: "Riječ saudad koristi se za osjećaj koji imamo kad smo nešto izgubili, a zatim za tim čeznemo, patimo i osjećamo nostalgiju. Ali, ja u njemu vidim nešto pozitivno, a to je zahvalnost za prošle, lijepe trenutke". Za Waltera Huga Maea specifično je da i poeziju i prozu piše isključivo malim slovima.

Na Sajmu knjiga u Puli jučer je gostovao i koruški književnik Antonio Fina, dobitnik nagrade Albert Goldstein za 2012. za zbirku priča U snu. Uz njega, također zbirkom priča, pulskoj publici predstavio se i Miljenko Jergović, koji je priče iz svoje knjige Mačka, čovjek, pas čitao u Galeriji Cvajner.

Oni koji nisu na Sajmu knjiga u Puli sutra u 12 sati na Trećem programu Hrvatskog radija mogu uživo slušati prijenos tribine na temu Sloboda govora na Mediteranu. Sudjelovat će Dragan Velikić, Andrej Nikolaidis, Miljenko Jergović i Daniel Bučan.

Vesna Parun

Četvrtak 6.12.2012.

Mađarski pisac Peter Zilahy sinoć je u Puli predstavio dvije svoje knjige – Dugo putovanje (Sandorf, 2011.) i Tri (Meandar, 2006.). Ovaj pisac za sebe kaže da je između žanrova kao što su priče između fikcije i nefikcije. "Nisam planirao biti pisac, ali sam s osamnaest počeo pisati i već nakon nekoliko mjeseci knjiga mi je objavljena. Od tad stalno propitujem pisanje. Ne slijedim niti jedan žanr, a ideja mi je objediniti sedam žanrova, iako zapravo oni po meni ne postoje. Jedini zadatak knjige je da svi žanrovi uobliče jedan glas koji je vezivo između svih priča", rekao je Zilahy.

Njegove su knjige prevedene na 22 jezika, proslavio se romanom Posljednji prozor žirafa, a u Njemačkoj se izvodi predstava bazirana na Dugom putovanju. U pisanju Zilahy traži izazov, jer mu je u suprotnom dosadno, a o svom stvaralaštvu kaže: "Suština mog pisanja su putovanja. Njihov najegzotičniji dio za mene je povratak kući, jer svoju ulicu uvijek po povratku vidim drugačije. Razlog mojih putovanja je to što želim razumjeti odakle sam došao, a za to je nekad potrebno otići jako daleko. Puno putujem i puno se družim, tako da nikad ne bih mogao napisati 50 romana - onda bih morao biti stalno sam, a to za mene nije život".

Da je Peter svjetski putnik najbolje pokazuje roman Dugo putovanje. Njegov stil, rečeno je na promociji, trči ispred misli i čitatelja stalno dovodi u zamku vlastitih očekivanja. Na pitanje da li u knjigama koristi autobiografske elemente Zilahy odgovara: "Koristim likove iz svog života, ali knjige nisu o mom životu. To je igranje igre u kojoj glumite sebe, a zapravo to niste vi. O istom trenutku može se pisati na puno načina i zbog toga rečenica postaje fikcija onog trenutka kad je napisana. Dnevnik jest stvarni život, ali je ujedno i fikcija. Za mene zapravo nema fikcije i nefikcije, o tome odlučuju čitatelji."

U Hrvatskoj nepoznato ime turske književnosti, Murat Uyurkulak sinoć je promovirao svoj roman Tol o kome je rekao: "Tol je književni dokument o politici pritiska turske vlasti na one koji nisu Turci ili su u opoziciji. Roman govori o tabu temama pa se mene u javnosti predstavlja kao političkog pisca, a ja sam htio biti samo pisac. Unatoč svemu moj roman je osoban. Već tri generacije moje obitelji su u opoziciji i pod velikim su pritiskom. Srdžba koju sam nosio u sebi zbog te situacije prelila se u roman. On je nastao iz moje primitivne potrebe da vičem i ispuštam životinjske krikove".

Riječ 'tol' na kurdskom jeziku znači osveta, a u Turskoj se protiv Radničke stranke Kurdistana od 1980. vodi rat i svi, rekao je Uyurkulak, imaju nekog bliskog tko je u tim sukobima stradao. Roman Tol, čiji je naslov piščev pozdrav Kurdima, pored teme osvete opisuje i unutarnje putovanje lika sličnog Uyurkulaku. Turska vlast je, objasnio je, od osnivanja Turske republike 1923. željela stvoriti jednonacionalnu državu bez nacionalnih manjina, ali one nisu nestale i nastavile su pričati svoju priču onako kako znaju. Turski pisac na kraju je zaključio: "Književnost pokazuje našu mračnu stranu, razlliku između ropstva u kome živimo i slobode, ali ona ne može promijeniti svijet, jer da može od Dostojevskog bi živjeli u krasnom svijetu".

Dobitnik NIN-ove nagrade Dragan Velikić govorio je sinoć u društvu Teofila Pančića i Miljenka Jergovića o svom najnovijem romanu Bonavia. "Najveći dio Velikićeve proze obilježen je s jednim Ja za koje sam Bog zna gdje je ukorijenjeno. On kroz pisanje pokušava fiksirati identitet, stalno za njim traga, ali njegova proza govori da se ne može biti načisto s identitetom. U romanu Bonavia on je napravio stilsko književnu piruetu dostojnu Hitchcocka i to je roman s najneočekivanijim krajem koji sam u zadnjih 10 godina pročitao", rekao je Jergović.

O svom najnovijem romanu govorio je i Velikić: "Svi junaci u Bonaviji, koji su navodno izmišljeni, duboko su određeni mojim djetinjstvom. Ovaj roman je igrani film, a posljednje poglavlje je dokumentarac".

Publika Sajma knjiga u Puli sinoć je imala prilike vidjet i performans (Ne)vidljiva poezija njemačke pjesnikinje Daniele Seel čije je stihove vizualno dočaravao grafički dizajner Andreas Topfer.

Srijeda 5.12.2012.

Roman Nekropola 99-godišnji slovenski pisac Boris Pahor napisao je 1966., prvi put je objavljen 1967., a tek ove godine ga je prvi put u Hrvatskoj izdala Fraktura. Boris Pahor, kako je sinoć rečeno na promociji, danas je paradigma, kontekst, čovjek-stoljeće. On ide uz bok sa svjetskim velikanima koji su pisali o jednom od najvećih užasa dvadesetog stoljeća, Holokaustu. Do devedesetih godina Pahor, inače rođeni Tršćanin, nije bio priznat u Sloveniji, a do njegove devedesete godine čekao je da ga prihvate i u Italiji. Morao je prije toga postati poznat i priznat izvan tih zemalja kojima po nacionalnosti i mjestu boravka pripada.

"Danas kad puzajući fašizam osjećamo kao neoliberalizam, Nekropola je važna i kao literarno i kao dokumentarno djelo. U njemu se vidi koliko je tanka granica između ljudskosti i neljudskosti i koliko je teško u nehumanom okruženju ostati čovjek. Boris Pahor je u tome uspio", rekao je sinoć na promociji Nekropole istarski pisac i novinar, Milan Rakovac.

"Postao sam poznat zbog ljudi koji su se zanimali za ono što se događalo u logorima. Svaki put kad bi me pitali kako je stvarno bilo, ja bih rekao da sam sve napisao u Nekropoli", kazao je Pahor.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u četiri logora i u svom se romanu detaljno prisjeća mučenja koje je tamo preživio. Njegovo djelo u nekim krugovima smatrano je manje važnim jer se Holokaust vezuje samo za Židove, a on je, kako je sam rekao, antinacista i u logoru Dora je bio s pripadnicima svih zemalja koje je okupirala Njemačka. "Moj cilj je da se govori o svim logorima, ne samo o Holokaustu. O logoru Dora govori se malo između ostalog i zbog toga što su jednog Nijemca koji je tamo bio vojnik kasnije zaštitili Amerikanci zbog toga što je surađivao na nekim njihovim vojnim projektima. Smatram da bi ono što se događalo u logorima trebalo uvrstiti u školske knjige kako bi omladina o tome učila. To se ne smije zaboraviti", rekao je sinoć Pahor. Njegovo djelo pruža nam uvid u cijelo prošlo stoljeće – stoljeće užasa, a on je danas konačno prihvaćen i kao moralna instanca i kao pisac.

Miljenici Pule, kako često nazivaju Utorkaše, sinoć su u okrnjenom sastavu predstavili knjigu Naš Mosor. Kako je upoznao svog kolegu prvi je ispričao Ante Tomić: "Bio sam mladi honorarac u Slobodnoj Dalmaciji u kojoj su se mnogi željeli zaposliti za stalno, a to se mjesto ukazivalo jednom u deset godina. Prvi susret s Mosorom dobro pamtim. U sobu u kojoj sam radio uletio je, meni tad nepoznat, muškarac visok preko dva metra, ostavio je gumeno govno na stolu i izletio van. Mosor je tad radio u Slobodnoj Dalmaciji kao teleprinter i želio je biti novinar. Trpio je zbog toga sva poniženja iako je i onda pisao jednako dobro kao i kasnije. Godinama su mu tekstovi završavali u košu, ali on je to sve izdržao i postao novinar. Mosor je inače imao jednu jako iritantnu naviku, a to je da se družio sa svakakvim ljudima. Tako sam ga jednom u kavani zatekao kako se veseli s meni jako suspektnim likom, don Kaćunkom. Ali, on je bio takav, u svakom bi pronašao bar trunku dobrote i za nju bi se uhvatio." Zlatko Gall ispričao je da je veza s pulskim Sajmom knjiga ponajprije Mosorova zasluga. "Drugi u Pulu dolaze promovirati knjige, ali ne i on – on se doš'a zajebavat i od našeg dolaska ovdje napravio je multimedijalni cirkus", rekao je.

Utorkaši ove godine u Pulu nisu došli, kako je to bio običaj, bibliobusom već autom dugim 12 metara kakvim se voze najveće svjetske zvijezde i u kome ima 10 LCD televizora. "Kad je vlasnik tog nevjerojatnog automobila čuo zbog čega idemo u Pulu sponzorirao je naš dolazak. Da je Mosor bio s nama u tom autu bio bi beskrajno sretan i sprda' bi se s nama cijelo vrijeme. Za njega bi to bila zajebancija", kazali su Utorkaši i složili se s Tomićem da je Mosor bio neobuzdano vesela i duhovita osoba, ali i najmarljiviji, najodgovorniji i najodaniji prijatelj koga netko može imati.

Knjiga Naš Mosor nije nikakvo opelo ili karmine, nego pokušaj da prikažemo bar dio iskustva koje smo imali s njim, rekli su Utorkaši Jurica Pavičić, Ante Tomić, Zlatko Gall, Boris Dežulović, Ivica Ivanišević, Renato Baretić, Alem Ćurin, Živko Skračić i Goran Zloić.

Glavno djelo Marina Držića, Komedije od Pometa na objavljivanje je čekalo čak 460 godina. Priredio ga je Matko Sršen s čijom knjigom Komedije na dubrovačku je jučer promovirano. "Komedije od Pometa dugo su bile izgubljene iako su svi znali da je ta komedija postojala. Ona je zapravo prvi dio Dunda Maroja, ali nitko nije uzimao u obzir da je to Držićevo glavno djelo. Za Komedije od Pometa i Dunda Maroja je sam Marin Držić napisao da su jedna komedija, a to danas zovemo komediografska duologija", objasnio je Matko Sršen koji je na osnovu Dunda Maroja prvi rekonstruirao Komedije od Pometa. Sršen je autor pet komedija napisanih na dubrovačkom narječju, sad prevedenih na hrvatski jezik i objedinjenih u knjigu Komedije na dubrovačku. Do sad su njegove predstave izvođene samo na Dubrovačkim ljetnim igrama i u tamošnjem kazalištu 'Marin Držić', pa se autor nada da će sad, nakon što je komedije preveo, one biti izvođene u cijeloj Hrvatskoj.

Knjiga Povijest moderne Turske autora Antonella Biaginia rezultat je projekta koji se odnosio na proučavanje odnosa zemalja bivšeg Otomanskog carstva. Na jučerašnjoj promociji ovog djela namijenjenog ne samo znanstvenoj, već i široj publici, rečeno je da je u Italiji do devedesetih godina turska tematika bila iščezla.

"Namjera projekta u okviru koga je knjiga nastala bila je da pozicionira povijest svih velikih propalih carstava na području Europe u kontekst njene povijesti, a cilj knjige bio je nadilaženje negativnih predrasuda o Turskoj i prikazivanje pozitivnih strana njenog razvitka", rekao je Antonello Biagini. Povijest moderne Turske jedna od rijetkih knjiga zapadnih autora prevedena na turski jezik.

Utorak 4.12.2012.

Daša Drndić po rasporedu događaja ne bi trebala biti spomenuta prva kad govorimo o jučerašnjem danu na pulskom Sajmu knjiga, ali je tako zbog onog što je rekla na promociji svog novog romana Belladona: "Društvo se globalno raspada, a mi nismo u mogućnosti da se borimo s tim. Starost je unatoč lažnim reklamama jadna, tužna, ružna i bolna, ali nema potrebe da bude nedostojanstvena. Socijalno osjetljivo društvo ne bi smjelo sebi dozvoliti da stari ljudi u džemperima i kaputima koje su nagrizli moljci kopaju po kontejnerima. Pitam se čemu sajmovi, balovi i restorani kad mi se čini da kao tridesetih godina prošlog stoljeća sve tutnji, a izvana izgleda normalno. Europa gori, potiho se opasne stvari događaju, ali ne znam kako da krenemo u boj. Što je zlo i zašto se ponavlja kao po matrici?".

Roman Belladonna koji je objavila Fraktura neka je vrst autobiografije filtrirane kroz muškost. Glavni lik je muškarac koji ima sina, psiholog koji više ne psihologizira, turistički vodič koji više nikog nigdje ne vodi, plivač koji odavno ne pliva. On je bolesni penzioner čije se tijelo raspada, autodestruktivna ličnost koja najčešće komunicira s psiholozima, filozofima i piscima čije su knjige na njegovim policama. Ovom knjigom Daša je dala priliku muškarcima da pate i strahuju od propadanja, jer to je njima zabranjeno u patrijarhalnom društvu kao što je naše. Pokušala je vidjeti kako muškarac prolazi kroz tjelesni raspad. U njenom novom romanu se, kao i u prethodnim, spominje holokaust, ali kako je rekla, to je zadnji put. "Nije mi bilo u planu da opet pišem o holokaustu, ali ovog puta je on našao mene dok sam tražila podatke o povijesti Šapca. S obzirom na ono što se događa u Palestini, gdje je žrtva postala krvnik trebalo bi izgleda pisati u obrnutom smjeru", zaključila je. Tko želi još gorkog humora može ga, kako je rečeno na promociji, pronaći u Belladonni.

U crvenom salonu Doma branitelja sinoć je predstavljen i prvijenac srpskog pisca Radoslava Petkovića, Put u Dvigrad. Ovaj roman objavljen još 1979. u Srbiji je imao dva izdanja, oba na ćirilici. Ove godine je prvi put objavljen u Hrvatskoj i na latinici i prvi je naslov koji je objavila pazinska Kuća za pisce – Hiža od besid u koprodukciji s izdavačkom kućom Durieux.

Put u Dvigrad je putovanje u poluimaginarnu Istru, jer Dvigrad u romanu postoji kao stvarno turističko mjesto, a ne ruševina. Radoslav Petković u Puli je godinama i sam živio i ovdje učio, kako je kazao, kompliciranost identiteta specifičnu za multinacionalne sredine.

Kontroverzni turski pisac Nedim Gürsel još je jedan autor koga smo upoznali jučer na Sajmu knjiga. Njegovu knjigu Alahove kćeri objavila je srpska Geopoetika, a dogovori za hrvatsko izdanje počeli su ovih dana na Sajmu. Nedim Gursel najzanimljiviji je zbog svog paralelnog života pisca i javne ličnosti. Nagrađen je Ordenom književnog viteza Vlade Republike Francuske i dobitnik je Nagrade za slobodu misli i izražavanja koju mu je Zajednica izdavača Turske 2009. dodijelila upravo za roman Alahove kćeri. S druge strane od 1971. tri puta je u Turskoj optuživan iz neknjiževnih razloga, a odluka Vrhovnog suda na zadnju optužbu još uvijek se čeka. Već sam naslov romana je kontradiktoran, jer po islamskom vjerovanju Alah je transcendentalan, nije se još rodio,niti je rodio, posvuda je, ali se nigdje ne vidi i nema spola. Pouke romana su višestruke, a širina pristupa temi čini ga pričom koju je teško uhvatiti. Radnja se odvija u predislamskom periodu i prelasku Turske na jednonacionalnu državu stvorenu na ostacima osmanlijskog carstva. To je ujedno bio prelazak s arapskog pisma na latinično, a ta dva razdoblja u knjizi su metaforički prikazana kroz likove djeda i unuka.

"Alahove kćeri su zapravo tri kamena idola koji se pominju i u Kuranu. U mojoj knjizi one progovaraju o proroku Muhamedu i rađanju Islama. Moj roman ne donosi odgovore, već postavlja pitanja i možda je zato izazvao veliki interes", rekao je jučer Gürsel. Njegova knjiga pravi veliki krug od primanja islama do točke gubljena vjere i upravo zbog te druge točke Gürsel je u Turskoj optužen za uvredu vjere.

Imali smo jučer prilike još jednom vidjet i Paola Rumiza u malo drugačijem izdanju – kao naratora koji je u pratnji orkestra Lacosegliaz čitao tekstove iz svoje knjige balada. U programu nazvanom 'La cotogna di Istanbul' (Dunja iz Istanbula) kroz glazbu i pjesmu provlače se zvuci bliskog Istoka i balkansko-podunavskog podneblja dok Rumiz govori o ljubavi Maxa i Maše.

Ponedjeljak 3.12.2012.

Iza nas je još jedan dan Sajma knjiga, još jedno književno putovanje Mediteranom. Na temu 'Istanbul u očima pisca' govorila su poznata imena domaćeg i susjednog spisateljstva kao što su Miljenko Jergović, Dževad Karahasan, Vladislav Bajac i Paolo Rumiz, a duhovito moderirao Teofil Pančić.

O Istanbulu se na okruglom stolu raspravljalo prvenstveno kao o gradu u kome, po riječima Miljenka Jergovića nikad nitko nije bio, pa ni on sam. "To je izmišljeni grad koji pripada kolektivnom izmišljenom i kolektivnom kulturnom identitetu. Istanbul je zapravo pretvoren u metaforu koja je nekad kičasta, nekad stvarna, a nekad amblemska. Kod nas postoji čežnja za obožavanjem tog imaginarnog mjesta kome mi dubinski pripadamo i koje je veće od nas. Na razini imaginacije i ja osjećam tu vrstu pripadnosti", rekao je Jergović.

Vladislav Bajac i Paolo Rumiz o Istanbulu su govorili kao o imaginarnom, ali i stvarnom gradu u kome su puno puta bili. No, najintenzivniji dojam ostavila je priča Paola Rumiza, talijanskog novinara i pisca, koji se smatra većim Balkancem od Jergovića. Nakon svoje pedesete godine on je u Istanbulu bio 27 puta, često biciklom, a njegovih pet knjiga završava se upravo u tom gradu. Rumiz je objasnio zbog čega: "O Turcima mi je prva pričala baka. Neke od njenih priča bile su vezane za turske vojnike u Bosni i njihov teror, a neke za bosanske kolače koje je moja baka radila. Tako sam shvatio da Bosna nije samo mjesto terora nego i delicija. Do pedesete godine samo sam maštao o Istanbulu, a tad je Sarajevo zbog rata u Bosni nasilno ušlo u moj život i promijenilo me. Žena koju sam upoznao odmah nakon rata otpjevala mi je pjesmu 'Žute dunje' koju svi vi dobro znate. Kad sam saznao riječi iz pjesme, odnosno da je dragi svojoj bolesnoj djevojci otišao po dunje u Istanbul i da ga nije bilo tri godine, pitao sam se gdje je zaboga bio toliko vremena. Nisam znao da ćemo ta žena i ja doživjeti vrlo sličnu sudbinu. Ona se razboljela i kad sam ja morao otići u Istanbul znala je da se više nećemo vidjeti. Jednog dana na bazaru u Istanbulu sreo sam prodavača koji mi je nudio žute dunje i one su mi nagovijestile da te žene više nema. Tako je za mene dunja ujedno simbol spasenja, ali i kraja. To sam osjećao i kad sam bio u Istanbulu – da tamo sve počinje i sve završava". Rumiz je nakon ovog događaja u Istanbulu bio 27 puta, pokušavajući shvatiti što mu se dogodilo. Da bi se oslobodio te opsesije napisao je roman u stihovima, jer proza mu, rekao je, više nije bila dovoljna.

Tijekom jučerašnjeg dana održana je i promocija knjige Dževada Karahasana Sjeme smrti koju je ove godine objavila Profil knjiga. Nova Karahasanova knjiga po žanru je krimić, a neku vrstu drevnog Sherlocka Holmesa predstavlja perzijski matematičar, astrolog i pjesnik Omar Hajjam. "Znanja je tako puno da je to nepodnošljivo, a života tako malo da je to još manje podnošljivo. Omar Hajjam dobro zna da je znanje forma koju smo usvojili razumom, emocijom i intuicijom, da je ono više od prenosive informacije. Ako bilo koga svedemo na vanjske činjenice, mi ćemo ga izgubiti i zbog toga Hajjam sanja o cjelovitom znanju", rekao je Karahasan pričajući o svom junaku.

Nakon njega publici se predstavio Claudio Magris sa svoje Tri priče – Graf, Glasovi i Vi ćete, dakle, razumjeti. Riječ je o pričama u kojima su svi junaci gubitnici, utopljenici na suhom, kako je to rekao Magris. Iako su nastale u različitim periodima piščevog života i nisu pisane za jednu knjigu imaju nit koja ih čvrsto povezuje – to su monolozi različitih junaka koji prolaze kroz teške životne nedaće. Knjigu je objavio Durieux , a priče su spojene u jednu knjigu samo u Hrvatskoj. Sve tri priče izvedene su u kazalištu.

Promovirajući svoj novi roman Noć zelene čarobnice u izdanju Hena Coma, turska književnica Ayfer Tunc rekla je da je u svojoj zemlji poznata po tome da piše na muški način. Njen roman u kome je riječ o ženskoj osveti odvija se u furioznom tempu,a knjiga se bavi hipokrizijom i licemjerjem prvenstveno u Turskoj. No, kad je Tunc iznijela detalje iz knjige, voditelj promocije Branimir Pofuk zaključio je da je književnica točno i duboko opisala hrvatsko društvo.

U kasne nedjeljne sate Puležani su mogli slušati pjesme iz nove zbirke Predraga Lucića, rado i često viđanog na pulskom Sajmu knjiga. Ipak, ove godine publika poznatom novinaru i piscu većinom su bili njegovi kolege, također gosti Sajma, dok je Puležana u Galeriji Cvajner bilo iznimno malo. Atmosfera je bila neuobičajeno tiha za Lucićeve nastupe, inače često prekidane smijehom brojne publike. Tek objavljena zbirka pjesama Mjesec iznad Splita zaista, kako je na promociji rekao Dževad Karahasan, majstorski spaja smijeh i bol, humor i tugu, bol i užitak. To je smijeh koji nas, rekao je Karahasan, u tradiciji Platona, Aristofana i Čehova, prisiljava na saznanje i samosaznanje.

Nedjelja 2.12.2012.

Tema 'Mediteran – Bijelo i Crno more' od jučer je potpuno zaživjela na pulskom Sajmu knjiga. Publike je na nekim događajima više nego stolaca, pogotovo kad je riječ o temama vezanim za Tursku. Okrugli stol nazvan 'Sloboda izbora' na kome su, između ostalih, govorile turske spisateljica Edže Temelkuran i Ayfer Tunč vodio je Branimir Pofuk koji je i sam bio pomalo zbunjen govorima sudionica. Očito je bilo da je između njega i gošći došlo do nesklada oko toga o kakvoj će se vrsti slobode izbora govoriti. Krenulo se od pitanja izbora žena na pokrivanje kojima se to u jednom dijelu svijeta zakonom zabranjuje, a u drugom obvezuje, prešlo na slobodu izbora općenito, da bi na kraju talijanska spisateljica Jole Zanetti pročitala svoj tekst o višestrukoj diskriminaciji žena u Africi. No, bez obzira na to što sudionice nisu govorile o istoj temi, okrugli stol može se smatrati uspjelim. Najbolji uvod u široku temu kao što je sloboda izbora bio je sljedeći Tanpinarov citat: "U svom životu sam sedam, osam puta čuo da je sloboda došla, a nikad nisam čuo da je otišla. Kako dolazi, kako odlazi i tko nam slobodu daje i uzima?".

Gošće iz Turske, Edže Temelkuran i Ayfer Tunč, uvjeravale su nas da je sloboda u Turskoj ozbiljno ugrožena. Potkrijepile su to činjenicom da je Edže, inače novinarka, nedavno izbačena s posla zbog svojih stavova. Trenutno je, kako je navela Temelkuran, u turskim zatvorima preko 100 novinara, puno studenata i političkih zatvorenika. Turske spisateljice složile su se da većina ljudi u Turskoj čeka neko bolje vrijeme. Tanpinarov citat "Istok vam je takvo mjesto da samo treba čekati dovoljno dugo" po njima to najbolje opisuje.

Okrugli stol završen je nesuglasicama između turskog veleposlanika u Hrvatskoj s jedne i Edže Temelkuran i Ayfer Tunč s druge strane. Veleposlanik se uključio u diskusiju rekavši da se ne slaže sa svim što se spisateljice iznijele, ne propustivši da napomene kako je njihov put u Pulu omogućila Turska država. Na to su mu Temelkuran i Tunč uzvratila da se oni koji su na vlasti prema svojim neistomišljenicima odnose toliko pristojno da i same ostaju bez teksta.

Nastavak ovog prepucavanja očekivao se popodne na promociji knjige Deep Mountain Edže Temelkuran, ali to se ipak nije dogodilo iako je turski veleposlanik bio prisutan. Knjiga Deep Mountain na hrvatski jezik još nije prevedena, a u prijevodu bi njen naziv bio Duboka planina – duž tursko-armenijske granice. Ovaj roman bolne tematike bi se, po riječima autorice, mogao zvati i Duboka bol. "Moja knjiga je pokušaj da se ljude poveže, ali ranu koja postoji 100 godina ne može se zaliječiti jednom knjigom", rekla je Temelkuran i podsjetila nas, kako bi uopće mogli govoriti o knjizi, na genocid Turaka nad Armencima 1915. godine. "Vjerujem da pričanje ima terapeutsko djelovanje. U knjizi sam zaobišla jedina dva načina na koje se u Turskoj i Armeniji govori o genocidu, a to su da li je genocida uopće bilo i treba li se zbog njega ispričati. Ja sam maknuvši ta dva pitanja razgovarala sa svima, bez obzira na nacionalnost", kazala je mlada turska spisateljica, koja je tijekom pisanja knjige neko vrijeme i sama boravila u Armeniji. Atmosfera na promociji knjige Edže Temelkuran usijala se koliko zbog brojne publike, toliko i zbog teme knjige koja je nama jako bliska. Ova novinarka, književnica  i dobitnica Saharovljeve nagrade u Puli je prihvaćena iznimno dobro, pa je neslužbeno najavljen prijevod njezine knjige na hrvatski. Temelkuran je promociju završila simpatičnim zaključkom da Turci otkad se njihove sapunice prikazuju u zapadnim zemljama više ne misle da su svi protiv njih.

Sajam knjiga u Puli u subotu je za posjetitelje pripremio još i promociju hrvatskih prijevoda Claudia Magrisa i otvorenje izložbe turskog fotografa Are Gülera.

Subota 1.12.2012.

Sinoć u 18 sati 18. Sa(n)jam knjige u Istri otvoren je glazbom Daria Marušića komponiranom specijalno za ovu priliku. Marušić se etno glazbom bavi od sedamdesetih godina, iza njega je 15 albuma, a 16. je u pripremi. Kako mi je sam rekao novi album će na njegovim internet stranicama biti dostupan za besplatno skidanje, jer od prodaje CD-a ionako ne živi. Marušić je na pulskom Sajmu knjige već nastupao, ali je ta suradnja prekinuta 2001. godine. "Ovaj put sam prihvatio da ponovo nastupim jer mi je tema Mediteran bila izazov. Pripremio sam dugi komad svite koja traje 10 minuta i sastavljena je od dvije, tri postojeće teme, a ostale su u njihovom stilu. U kompoziciji se mogu prepoznati utjecaji Južne Italije, Grčke, Malte, Turske, Sardinije...", kaže Marušić. Njegov novi album bit će oslobođen nekih starih okvira i inspiriran svime što može biti Istra s novim utjecajima. Kao što je to bilo i na sinoćnjem otvorenju i na albumu će s njim svirati braća Saša i Goran Farkaš.

Vizualni identitet Sajma knjige od 2001. godine osmišljava Mauricio Ferlin i tu se ništa nije promijenilo, osim što je ove godine imao pojačanje, kolegu Olega Šurana. Suradnju sa Sajmom započeo je na zahtjev direktorice Magdalene Vodopije da napravi plakat, ali on je ponudio nešto više – riječ 'sajam' promijenio je u 'sa(n)jam'. Motivacija mu je, kaže, najčešće tema, a najteže mu je vizualno spojiti dva dijela Sajma – festivalski i sajamski. "Ravnotežu je teško postići u tome da ljudi shvate da nije riječ ni samo o sajmu, a niti samo o festivalu. Stoga sam uvijek u potrazi za formom koja će zadovoljiti ovakvu manifestaciju", priča Ferlin. Ne postoji ništa u ovih 11 godina suradnje sa Sajmom što nije dotakao u okviru svog posla, jer njegova funkcija je objedinjavanje identiteta Sajma. Ferlin kreira scenu, postavke izložbe knjiga, prostorna rješenja. "Ove godine tema je bila dobra klopka, jer je sve već toliko puta isfurano na temu mora, ali s Olegom Šuranom uspjeli smo naći dobro rješenje, te smatram da je Sajam unison i skladan u oblikovnom smislu. Plakat na kome su noge u lavoru, a knjiga u krilu identitetski odgovara svim mediteranskim zemljama. To je uzus koji je ukorijenjen u Mediteranu i u to malo vode stalo je jedno cijelo more", objašnjava Ferlin.

Nakon otvorenja sinoć je predstavljena knjiga Pet gradova, turskog pisca Ahmeta Hamdija Tanpinara, objavljena u izdanju Antibarbarusa u suradnji sa pulskim Sajmom knjige. Ideja da se ovaj turski klasik prevede potekla je od direktorice Sajma, a objeručke ju je prihvatila Simona Goldsetin, direktorica Antibarbarusa. Najteži dio posla pao je na redaktoricu knjige, Martu Andrić, voditeljicu tima studenata koji su prevodili knjigu. Njeno mišljenje je da je Tanpinar vrhunac turske esejistike, jer je erudit čiji je način pripovijedanja galantan. Tanpinar je, kako kaže Andrićeva, očito bio pomiren s tim da će ga čitati samo oni koje to zanima. Tijekom predstavljanja knjige svi su se sudionici  složili da bi Tursku trebali početi upoznavati i kroz klasike i kroz suvremenu književnost, a ne samo kroz televizijske serije.

Petak, 30.11.2012.

Uoči današnjeg otvorenja 18. sajma knjige u Istri osvrnut ću se na njega iz perspektive nekoga tko živi u Puli.

O Puležanima ćete često čuti da su stroga publika. U to sam se imala prilike uvjeriti na koncertima na kojima se dugo znaju držati hladno i nezainteresirano. Aplauz se u Puli najčešće dobiva na kraju, kad je publika sigurna da neće biti iznevjerena. Kako u tom kontekstu gledati na Sa(n)jam knjige u Istri? S obzirom na to da su najbrojniji posjetitelji Sajma upravo Puležani, valjalo bi na početku reći nešto o ovdašnjem uobičajenom načinu života. Iako Pula nije isključivo turistički grad, ljeti se ipak sve vrti oko turista. Dobar dio Puležana, čiji broj postaje sve veći, radi sezonske poslove bez ijednog dana odmora do kraja sezone tj. listopada. Brojne koncerte i festivale zbijene uglavnom u srpanj i kolovoz stanovnici Pule jedva da uopće stignu posjetiti. A nakon odlaska turista koncerata je sve manje, Pula postaje pusta i zapravo je Sa(n)jam knjige taj koji je oživi i uvodi u blagdanski prosinac. Moglo bi se stoga zaključiti da je tajming Sajma knjiga jedna od karakteristika zbog kojih je dobro posjećen. I ne samo to, on je mnogima prilika za privremeni posao ili stjecanje volonterskog iskustva. Na koncu, tijekom deset sajamskih dana Pula postaje metropola pisane riječi. Potvrđuje nam to činjenica da su u proteklih 17 godina u Puli boravili Orhan Pamuk, Umberto Eco, Claudio Magris, Péter Esterházy, Kenneth White, Irwin Welsh, Tess Gallagher, Michal Viewegh, Jiři Menzel, Dacie Maraini, Albert Manguel...

Pulski Sajam knjiga po svojoj strukturi nije predviđen za puko razgledavanje i kupovinu dobrih i manje dobrih knjiga na popustu. On naravno može biti i samo to, ako je to vaš izbor. Međutim, Sajam nudi puno više i njegova paleta se širi iz godine u godinu. Programi počinju u 10 sati s 'Doručkom s autorom' u kavani Mozart u Domu branitelja gdje se Sajam održava, a završavaju na nekoj drugoj lokaciji oko 22 sata, ako ne računamo uobičajene after partyje. Lokacije programa razbacane su po gradu i na njih možemo nabasati u galerijama, kafićima, jedinom pulskom kinu, Gradskoj knjižnici...  Sa(n)jam knjige u Istri tako osvaja Puležane gotovo svih generacija.

Organizatorima je pošlo za rukom da književnost prožmu s glazbom, fotografijom i filmom i to je Sajam učinilo primamljivijim za širu, umjetnosti naklonjenu, publiku. Sve je dakako uvijek uklopljeno u temu Sajma, kao što ćemo ove godine uz turske pisce gledati reviju turskog filma i izložbu turskog fotografa Are Gulera. Istarskim motivima sajamski događaji prožeti su najčešće kroz književnost i glazbu, ali i na sve druge načine koji se uklapaju u umjetničku strukturu Sajma. Predstavljaju se umjetnici poput Tamare Obrovac, Livia Morosina, Milana Rakovca i mnogih drugih koji inspiraciju nalaze u istarskom dijalektu i glazbi.

Nekad je zaštitni znak Pule bio filmski festival, a danas je to, ako ne više, onda barem jednako Sa(n)jam knjige u Istri. U periodu kad se održava inače ne bi sreli ni psa u centru Pule, jer je stil života takav da se autom svakodnevno prelaze uvijek iste putanje od posla do kuće i eventualno nekog velikog marketa. Sa(n)jam knjige u Istri ostao je vjeran umjetnosti i Puležani mu, posjećujući ga u velikom broju, u tome daju podršku.

Foto: DoctorWho (flickr)

Četvrtak, 29.11.2012.

Tijekom Sajma knjiga u Puli kompilaciju stripova Elvis Brižni uobličenu u knjigu promovirati će autor Vedran Šilipetar. Riječ je o mladom glazbeniku, skulptoru i slikaru kome strip, kako kaže, zauzima visoku poziciju u životu.

Elvis Brižni na stranicama Glasa Istre prvi put se pojavio još 1995. od kad je jednom tjedno kontinuirano izlazio dvije godine. Uslijedila je duga pauza tijekom koje je Vedran završio studij primijenjene umjetnosti u Rijeci, sazrio i vratio se Elvisu Brižnom koji od 2004. godine čeka čitatelje Glasa Istre svake subote u dodatku ZOOM. Vedranov strip u žanrovskom smislu pripada satiri gledanoj, kako kaže autor,  iz ugla 'običnog' čovjeka. On je priča sastavljena iz tri horizontalno poredana kadra tijekom kojih dolazi do zapleta, sredine i raspleta.

Tko je zapravo Elvis Brižni i zašto baš to ime? Njegov autor opisuje ga ovako: "Elvis Brižni je propali roker koji je 'ispušio' sve u životu. O njemu ne znamo gotovo ništa - ni da li ima posao, gdje živi i otkud mu lova za cugu. Ono što znamo je da je odjeven po uzoru na Elvisa Presleya i da je nezadovoljan iako možda za to ima manje razloga od drugih. U pravilu oslonjen na šank Elvis promatra i komentira život koji prolazi pored njega. Puno je segmenata autohtono, karakteristično za Pulu, pa čak i ime. U Istri je sedamdesetih ime Elvis bilo u trendu i puno ljudi se tako zove, a zašto je Brižni, što u dijalektu znači jadan, već sam objasnio."

Teme koje Vedran obrađuje u Elvisu Brižnom kreću se od onih politički aktualnih, koje brzo zaboravljamo pod navalom novih, i univerzalnih koje su uvijek aktualne. Po autorovom mišljenju ove druge su svakako bolji izbor za kompilaciju 'The Best off' u kojoj će se naći preko stotinu odabranih stripova. "Ideja da se ovakva knjiga objavi postoji već dugo, ali valjda je sad pravi trenutak da strip opet dignemo na pijedestal. Smatram da je on nepravedno zapostavljen i često ponižavan, iako je to jedan britak i jasan način komuniciranja. Kroz njega izražavam sve frustracije, nezadovoljstva i razočaranja, a nekad je on i bolno otrežnjenje  za mene osobno", iskren je Vedran.

Egzistencijalizam i egzistencija ključni su za strip koji trenutno predstavlja najveći dio Vedranovog radnog tjedna. Kao pasioniranom čitaču stripova uzor mu je Alan Ford i njega smatra biblijom satire u kojoj je sadržana sva čar povijesti umjetnosti te strip škole. Iz Hrvatske perspektive strip je, po Vedranovom mišljenju, zamro 1991. i od tad je marginaliziran. Pulska izdavačka kuća Mara koja je objavila kompilaciju Elvisa Brižnog napravila je u tom smislu iznimku, a Vedran je, kako sam kaže, sretan što mu  Glas Istre  pruža priliku da kontinuirano objavljuje.

Srijeda 28.11.2012.

Nakon predstavljanja bogatog programa Sajma, danas vam predstavljam Marinu Orlić, autoricu skulpture Kiklop koja se dodjeljuje dobitnicima nagrade Kiklop. Na pitanje kad je shvatila što će biti njen životni poziv Marina Orlić kaže: "Teško je reći. Potrebu da nešto stvorim svojim rukama imam još od djetinjstva. Materijal je tu možda nevažan. Mene zanimaju prvenstveno stvaranje i oblikovanje, ljepota predmeta nastalog prvo u mašti, a zatim u rukama kojima ga pretvaram u materijalnu formu. Oblikovanje sam počela učiti u Petrinji kod majstora lončarstva Mate Stanišića i tu sam stekla osnovno znanje ne kome se temelji keramičko oblikovanje. U početku mi je bilo najvažnije savladati materijal. Kad sam u tome uspjela iz lončarstva je proisteklo keramičarstvo, a zatim su došle skulpture koje sam krenula raditi početkom devedesetih."

Nagrada Kiklop ime je dobila po istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Skulpturu je prvih sedam godina kreirao Josip Diminić. Nakon toga direktorica Sajma, Magdalena Vodopija, odlučila je pružiti priliku istarskim umjetnicima. "To je san svakog kipara – da uživa u radu i bude dobro plaćen za to", kaže Marina koja će Kiklop utjeloviti drugu godinu zaredom. Inspiraciju za skulpturu potražila je prvo u grčkom mitu o Odisejevim pustolovinama. "Razmišljajući o figuri Kiklopa nisam ga mogla zamisliti kao zločesto jednooko čudovište, pa sam išla na to da mu jedno oko sakrijem. Zatim mi se iskristalizirala slika snažnog muškog lika koji se udara kamenjem, ali sam kamen zamijenila knjigom. Tako je nastao konačan oblik skulpture – kiklop koji se knjigom udara po glavi i tako ostaje bez jednog oka. On ne odaje intelektualnost, već naprotiv, sirovu snagu i čuđenje", objašnjava. Plan je da ona skulpturu kiklopa izrađuje ukupno 7 godina i kaže da će svaki put kompozicija njegove figure biti neznatno drugačija, ali će lik ostati isti.

Umjetnik želi da ga se vidi. Njegova je potreba da stvara koliko zbog sebe, toliko i zbog publike. Marina Orlić ima status samostalne umjetnice zbog koga je obavezna napraviti određeni broj izložbi. "Izlažem puno više od tog minimuma i sve su mi izložbe jednako važne bez obzira gdje se održavaju. Uvijek istražujem, čuvam se toga da ne uđem u vlastitu maniru, jer onda više nije zanimljivo, pokazuješ svoj perfekcionizam", priča mi i potom citira nekog kipara čije je riječi zapamtila: Perfekcionist može više nego što hoće, a diletant hoće više nego što može. "Umjetnost je", govori mi, "između toga, u ravnoteži između te dvije stvari, a balans je teško održati. Ipak, ja sam uvijek rađe diletant", zaključuje.

Utorak 27.11.2012.

Na današnju konferenciju za novinare, posljednju prije početka Sajma, otišla sam bez nekih očekivanja, tek da osjetim miris novih knjiga, netom poslaganih na police i šuškanje najlonom umotanog crvenog tepiha. Priča se ipak nije svela samo na puko nabrajanje obimnog programa, već smo imali prilike vidjeti i nešto novo. Riječ je o katalogu Sajma koji je zaista originalan jer je zapravo riječ o knjizi tvrdog uveza od 170 strana, čiji je nakladnik Udruga 'Sa(n)jam knjige u Istri', a urednik Miodrag Kalčić. U ovoj knjizi-katalogu najavljena je većina sajamskih programa od kojih je svaki dobio adekvatan prostor, a ima i eseja koji nisu direktno vezani za neki događaj, već za temu sajma – 'Mediteran – Bijelo i Crno more'.

U moru programa za oko mi je zapela najava dugogodišnjeg programa Doručak s autorom u kome će, između ostalih, sudjelovati Mirko Kovač. U katalogu je njegov citat u kome, između ostalog, piše: "Teško je o zadovoljstvu uopće govoriti, jer kako je to divno rekao Kafka, - ja sam nezadovoljan čak i svojim zadovoljstvom-." U nastavku citata ispričana je istinita anegdota o perfekcionizmu Danila Kiša koji je svoju Grobnicu za Borisa Davidoviča htio povući iz prodaje, jer mu je slavna francuska književnica Marguerite Yourcenar rekla da se sir iz 16. stoljeća koji je Kiš opisao u knjizi tad još uvijek nije proizvodio. Zapitala sam se nakon ovoga s kojim i kakvim mislima nam dolaze pisci u Pulu?

Ovogodišnji Sa(n)jam knjige u Istri posebno će obilježiti  aktivistički i provokativni okrugli stolovi. Na trećem programu Hrvatskog radija jedan ćete moći pratiti uživo i to u nedjelju 2. prosinca u 12 sati. Tema je 'Istanbul u očima pisca', a sudjeluju Miljenko Jergović, Dževad Karahasan, Vladislav Bajac i Paolo Rumiz. Moderirat će Teofil Pančić, koji će imati još jednu zanimljivu ulogu tijekom Sajma - bit će uvodničar u turske filmove, čije će projekcije biti besplatne, a prikazivat će se od 3.12. do 7.12. u kinu Valli.

Organizatori su se ove godine dodatno modernizirali i u sklopu toga napravili informatizaciju Sajma. U praksi to znači da će na službenim stranicama Sajma biti tražilica knjiga koja će olakšati potragu za  željenim naslovima. Novost je i to da će Sajam ove godine prvi put biti otvoren popodne, radno vrijeme će biti od 9 do 21 sat, osim prvog dana kad će biti otvoren do 23 sata.

Ako megalomanija može imati pozitivne karakteristike, vjerujem da ćemo to moći provjeriti na ovogodišnjem pulsk