Roman koji spaja nespojivo

Svibanjski čitateljski klub održan u sklopu projekta Koja je tvoja priča? bio je posvećen romanu Ušao konj u bar, uspješnici Davida Grossmana za koju je autor, između ostaloga, osvojio i nagradu Man Booker International.

Sižejno, opisana je jedna večer na stand up nastupu ne pretjerano komičnog Dovalea kojeg iz publike gleda njegov prijatelj iz djetinjstva s kojim je u međuvremenu izgubio kontakt. Fabularno, ispričana je čitava životna priča neuspješnog komičara, a fokus je na njegovom odrastanju u teškoj obiteljskoj situaciji i tragediji koja ga je u djetinjstvu zadesila.

Roman je, kao i kritiku, osvojio i naš čitateljski klub ponajviše zbog činjenice da tako uspješno spaja na prvi pogled nespojivo, što je možda najbolje vidljivo u miješanju medija – romana i stand up komedije, a tu su onda i ispreplitanje tragičnog i komičnog/crnohumornog, prošlosti i sadašnjosti, suosjećanja i antipatije, zabavnih pošalica i tragičnih priča iz holokausta… Složile smo se da se radi o vrlo neobičnom obliku romana koji je koncipiran kao jedan stand up nastup, kako je već i istaknuto, a neprestano se mijenjaju perspektive dvojice glavnih likova, Dovalea i Ajašija. Zbog toga, kao i čestih mijenjanja pripovjednih niti te zbog činjenice da u romanu nema tečnosti i lakoće pripovijedanja, priču je ponekad teško pratiti, složit će se neke od članica čitateljske skupine.

Roman na momente i šokira – šokantan je odnos Dovalea prema njegovoj publici, prema njemu samome, šokantne su i potresne priče iz njegove prošlosti (posebno, složile smo se, tragedija koja je zadesila njegovu majku u holokaustu), šokantan je njegov odnos spram toga, njegove šale vrlo često su crnohumorne i cinične te ponekad, složile smo se, prelaze granicu dobrog ukusa, no s druge strane, složit ćemo se, jedini način da se neki problemi prihvate je kroz smijeh (u isto vrijeme na pamet će nam pasti njegov upečatljivi monolog o Židovima, koji se može sažeti otprilike ovako: da Židovi otkriju lijek za rak, bolest bi odjednom postala pozitivna i poželjna).
Iako, složile smo se, Dovale na prvi pogled ostavlja izrazito negativan dojam, antipatičan je i ciničan, kako roman dalje odmiče, on vrlo uspješno čitatelja uvlači u svoju priču, a paralelno s tim budi suosjećanje i razumijevanje čitatelja. A za čitateljevo suosjećanje ključan je, također smo se jednoglasno složile, lik "palčice" Azulai čija je funkcija u tome da i Dovalea i Ajašija i čitatelja, a i publiku, podsjeti na Dovaleovu (nekadašnju) dobrotu, jedino dobro djelo koje je za nju u djetinjstvu učinjeno. Je li Dovale nju zaboravio, kako kategorički tvrdi u romanu? O tome je teško jednoglasno se složiti.
Za kraj, postavlja se pitanje čemu sve to, čemu taj mučan stand up nastup, čemu toliko inzistiranje Dovalea na Ajašijevu dolasku, čemu toliko prisjećanje do u najsitnije detalje? Kao zaključak nametnuo se moguć odgovor da se Dovale oprašta sa životom (dijagnosticirana mu je teška bolest) te da ovim „nastupom" poravnava račune.

U svakom slučaju, roman za preporučiti – tekst zahtijeva koncentraciju, na trenutke ljuti, iritira, tjera na plač, ali čitatelju vraća višestruko.

Izvještaj je sastavila Ivana Dražić, moderatorica sastanaka Čitateljskog kluba 54+.