Razvodnjen potencijal

Krletka od mora je prvi roman i prva izdana knjiga Dinka Mihovilovića (1986.) objavljena u nakladi zagrebačke Beletre, relativno svježeg dodatka hrvatskoj izdavačkoj sceni. Radnja je smještena u suvremeni Zagreb i prati dvadesetosmogodišnjeg Josipa, ujedno i pripovjedača, koji nakon samoubojstva starog susjeda Martina dođe u posjed bilježnice koja sadrži nedovršeni opis Martinova nadnaravnog iskustva dok je pedesetih godina prošlog stoljeća plovio Indijskim oceanom.

U namjeri da sazna što se stvarno dogodilo, Josip odlučuje ostaviti zatupljujući posao u IT firmi i "tjeran nekim neopipljivim instinktom" kreće u potragu za razrješenjem ove zagonetke koja ga vodi od Mađarske, Bugarske, Grčke pa sve do daleke Indije, što čini prvu pripovjednu liniju.

Istovremeno, Josip sa svakim prijeđenim kilometrom sve više izlazi iz svoje zone udobnosti: kuša novu hranu, spava u neurednim i prljavim sobicama za turiste, sudjeluje u mornarskoj tuči i samoinicijativno započinje razgovore s nepoznatim ljudima različitih nacionalnosti čija je jedina funkcija u romanu da odgovaraju Josipa od njegove potrage i upozoravaju da "ne može iskustvo nekog čovjeka kojeg praktički niste ni upoznali postati centralno u vašem životu."

Već se na ovom mjestu na samom početku mogu primijetiti neke manjkavosti romana. Naime, sama motivacija za Josipovo putovanje je nategnuta – s obzirom na apatičnost protagonista u romanu, zapisi o potencijalno izmišljenim pustolovinama njegova ekscentričnog susjeda ne pokazuju se kao dovoljno snažni pokretači radnje. Osim toga, nedostaje i element emocionalne povezanosti s Martinom koja bi dodatno očvrsnula motivaciju za poduzimanje tako radikalnog pothvata, odnosno putovanja na drugi kraj svijeta.

Dublji motiv koji Josipa ustvari pokreće na putovanje, a o kojem saznajemo u drugoj pripovjednoj liniji, jest želja da se izvuče iz krletke svog ispraznog života koji se svodi na posao i gledanje prolaznika kroz prozor svoje sobe. Josip se, ne znajući zašto, osjeća odvojeno od svijeta i utapa se u nostalgiji za svojim bezbrižnim djetinjstvom – jedinim životnim razdobljem kada je bio istinski sretan.

Spomenuta druga pripovjedna linija sastoji se od flashbackova raspršenih po romanu u kojima Josip prebire kroz svoju prošlost pokušavajući si razjasniti odakle dolazi njegova usamljenost, te analizira svoja uglavnom neuspješna srednjoškolska i fakultetska iskustva s prijateljima i djevojkama, a najviše odnos s Ninom, djevojkom iz razreda kojoj, iako su spavali zajedno, nije priznao svoje osjećaje. Flashbackovi sasvim odudaraju od glavne priče koja se zapravo drži konvencija pustolovnog romana – žanrovski su sličniji realističnom tinejdžerskom romanu i zato ponekad usporavaju znatno zanimljiviju glavnu radnju.

Bitnu ulogu u romanu imaju i fantastični elementi koji su sadržani u pripovjedačevim snovima, a kasnije i priviđenjima o djevojčici na plaži te neobičnoj braći blizancima s heterokromijom koje pripovjedač susreće nekoliko puta na svojem putovanju i koji ga na različite načine pokušavaju odvratiti od njegova cilja. Nije sasvim jasno što su blizanci – znamo samo da su nadnaravna bića koja "procjenjuju karaktere i motivacije". No, nisu samo čitatelji ti koji se ne mogu odlučiti o definiciji blizanca – i oni se razilaze u stavovima (iako to ne obrazlaže, Denny često mora podsjetiti D.-a da oni nisu besmrtni, niti su sudbina)!

Josipov narativ spojen je s Martinovim u samom raspletu romana. Za razjašnjenje su zaslužna spomenuta braća blizanci – binarno suprotstavljeni šutljivi Denny i vragolasti D.: nakon što Josip neuspješno pokuša rekreirati Martinovo nadnaravno iskustvo, blizanci ga odvode do Arhiva (autorove verzije Akaških arhiva) – posebne dimenzije u kojoj postoji samo prošlost. Josipovim uvidom u svoju i Martinovu prošlost napokon se povezuju i razrješavaju njegova i Martinova priča.

U raspletu na površinu izlaze ključne mane romana, sasvim u raskoraku s dotadašnjim stabilnim tijekom radnje. Naime, fantastični elementi (blizanci i Arhiv) nisu ni razjašnjeni ni razrađeni, a njihova se funkcija u priči svodi na opravdavanje razrješenja radnje romana – naime, ispostavlja se da je povezanost Martinovog i Josipovog života determinirana hirom jednog od blizanca. Posljedica ovog antiklimaksa poništava dotad stabilno izgrađenu napetost i atmosferičnost romana. Kraj dodatno razvodnjuje i bespotrebno ekspliciranje "pouke" koju je Josip trebao naučiti na svojem putovanju, a koja je bila očita od početka ("…pazi da ne budeš slijep za ono dobro što se događa u tvom životu").

Krletku od mora je teško jednoznačno vrednovati – u romanu se očituju potencijali kao što su autorov smisao za pripovijedanje, jasnoća stila i naznake psihološkog profiliranja likova – ali prevagu odnose već navedene mane koje od potencijalno solidnog žanrovskog štiva čine nespretan i klimav roman

Ipak, radi se o prvijencu i upravo se zato nadam da će autorovo sljedeće djelo biti ono što je, čini se, htio da bude Krletka od mora – nešto više od puke avanture s poukom.

Foto: izvor.