Raštrkana putovanja

Susret s novim naslovima iz pjesničke edicije Fraktali zaprešićke Frakture još jednom nas podsjeća na strukturne nejednakosti u polju izdavaštva u kapitalističkoj Hrvatskoj. Dok za manje kuće objavljivanje poezije u bilo kakvom obliku predstavlja golem zalogaj, nekoliko najvećih igrača, u koje spada i Fraktura, mogu si priuštiti da pjesničku zbirku povremeno objavljuju i u nesvakidašnje raskošnom aranžmanu. Među impozantna izdanja tiskana u Fraktalima spada i druga pjesnička zbirka Aleksandra Huta Konoa, Padajući izbornik. 

U kontrastu s autorovim nevelikim i vizualno minimalističkim debijem Nabrajanja (Hrvatsko društvo pisaca, 2013.), ova tvrdo ukoričena i dobro uvezana knjiga, u kojoj Hut Konove pjesme i tekstovi u kombinaciji s ilustracijama Dominika Vukovića i pogovorom Delimira Rešickog zapremaju gotovo 150 stranica, djeluje još upečatljivije. Vizualni, taktilni i olfaktorni užitak koji u ova oskudna vremena pobuđuje susret s jednim takvim predmetom može utjecati na naš sud o tekstu koji se nalazi između njegovih korica i prije pomnijeg čitanja. Dakako, materijalne značajke knjige legitimno je uključiti u njeno kritičko razmatranje onda kad se za tim ukaže potreba; ipak, ovdje ću se potruditi da se fokusiram primarno na Padajući izbornik kao na pjesnički tekst. 

Posrijedi je, u najbitnijem, knjiga o putovanjima. Ipak, nije riječ o poetskom putopisu, niti o bilo kakvom konceptualnom djelu: ustroj i okruženje Hut Konove poezije poprilično su anarhični. Rotira se mnoštvo kronotopa, mnoštvo pjesničkih subjekata i glasova susreće se i progovara u raznovrsnim tonovima i registrima. Putovanje – kako ono realno postojeće, tako i ono introspekcijsko, u kojem poniremo u vlastite dubine i daljine – kod Hut Konoa postaje platforma na kojoj različiti glasovi govore o vlastitom intimnom životu.

Dinamika putovanja u toj je poeziji suštinski povezana sa šarenilom međuljudskih odnosa – uključujući i sumornije tonove koje oni mogu poprimiti. I autorova biografija izvrsno podupire ovu konstrukciju: odrastao u Sjevernoj Africi, u Zagrebu je diplomirao anglistiku, hispanistiku i japanologiju, a u Londonu, gdje danas živi, magistrirao opernu libretistiku. 

Hut Konu je neobično stalo do demistifikacije turističkih maštarija i razobličavanja svjetskoputničke mitologije. Ironija i sarkazam sredstva su kojima u tu svrhu srazmjerno često pribjegava. Naslovna poema, primjerice, hvata se mitologije (oko) Londona: "[...] London je solidna opcija/ za sve one koji se boje snijega, tišine/ i zvjezdanog neba noću.// London je/ otužni svijete/ posljednja stanica svih onih čiji su domovi, gradovi, svjetovi/ Uništeni iz ovih ili onih razloga.// London je poticajan/ za sve one koji vole gledati kroz prozor/ jer barem to ne košta ništa. (...)" 

Premda sadrži nekoliko efektnih slika, pisana na ovom jeziku i čitana u ovom kontekstu pjesma jednostavno ne uspijeva na uvjerljiv način plasirati svoje ironijske poante. Slučaj bi vjerojatno bio drugačiji da je, uzmimo, napisana na engleskom jeziku i objavljena u Engleskoj. Ovako, i prije no što je dočitamo dolazimo u iskušenje parafrazirati Kavafija: gledano iz postjugoslavenskih gudura, da o nekim drugim krajevima i ne govorimo, London je kakvo-takvo rješenje.

Buntovno-ironijski intonirane dionice Padajućeg izbornika čine mi se, općenito, slabije uspjelima. Kao daleko zanimljivije ukazuju mi se pjesme u kojima si Hut Kono daje mašti na volju, bez pritiska da mora plasirati subverzivnu poantu. Takav je slučaj s pjesmom Eh, da mi je biti vodeni zmaj: "Eh, da sam barem vodeni zmaj.// Ne bih se sat vremena prije banketa/ umotavao u čitave rečenice koje završavaju uskličnicima kao šeširima,/ Već bih hodao krasan poput huligana/ skoro sasvim gol/ i bliještao. (...) U obliku glitera ulazio bih u prodavaonice/ Gdje bih plaćao tako da zmajskom kandžom/ na pultu ostavim trag od zlata.// Da sam vodeni zmaj/ na gitarama bih svirao solaže/ i bio bih poznat po ljubljenju." 

U ovim stihovima prepoznajemo, među ostalim, i nešto od zamaha i širine beat poezije i nešto od začudne siline jednog Tomaža Šalamuna. Ni takvim Hut Konovim pjesmama ne manjka ironije, samo što ona ne čini primarni registar izraza; paradoksalno, tek kad je oslobođena programskog buntovništva, njegova poezija uspijeva djelovati uvjerljivo buntovno.

"[P]isanje bez ulagivanja bilo kojoj političkoj i inoj 'korektnosti' trajna je oznaka poezije Aleksandra Huta Konoa", bilježi u pogovoru Rešicki. Tvrdnja da netko 'ne mari za političku korektnost' ili da 'piše uz dlaku političkoj konkretnosti' u boljem je slučaju floskula koja ne znači ništa, a u gorem slučaju znači da se ta osoba nekritički prepušta npr. rasizmu ili seksizmu. Srećom, čitanje Padajućeg izbornika ostavlja nas u uvjerenju da je Rešicki po svoj prilici ciljao na činjenicu da Hut Kono otvoreno govori o seksualnosti, tjelesnosti, ali i ljubavi koja seže dalje od institucija heteroseksualnosti ili monogamije. On se i prilikom razgovora o Padajućem izborniku izjasnio kao geoseksualac, očito se poigravajući konotacijama ovoga pojma. 

Geoseksualnost je termin kojim se u posljednje vrijeme često označava subkultura fluidnih i dinamičnih seksualnih orijentacija, čije pristaše smatraju da 'stari', petrificirani seksualni identiteti nisu primjereni današnjem multikulturnom svijetu; međutim, Hut Kono očigledno cilja i na doslovno značenje pojma, tj. "fenomenu kad vam je netko privlačan samo zato što je iz Sao Paola, ili neprivlačan samo zato što je iz Bratislave" ("to mi je mana", ustvrdit će on).  

Također, autor Padajućeg izbornika i u izvanknjiževnoj komunikaciji spremno ironizira poziciju svjetskog putnika i svjetskog čovjeka oko koje se njegova poezija artikulira: "Putovanja su za budale koje nisu u stanju obračunati se s problemom pod imenom ovdje i sada pa zahtijevaju promjenu ne bi li shvatili stvari. (...) nije istina da nas putovanja obogaćuju, ona jedino pomažu izvozu frustracija osnažujući na taj način status quo." Međutim, Hut Kono ne ironizira i poziciju koja mu takav ironijski odmak uopće omogućava. Suvremeni turizam i kultura globetrottinga zasigurno jesu konzumeristička šarena laža i opijum za mase, no masa koja si može priuštiti da taj opijat iskusi sve je malobrojnija, a u nekim dijelovima svijeta gotovo nepostojeća. 

U tom smislu, Hut Kono kao da je propustio globalnu krizu kapitalizma, planetarni pad životnog standarda ili uspon novih 'sigurnosnih' politika, te da se obraća nekoj srednjoj klasi od prije dva desetljeća i više, danas uglavnom fiktivnoj. Da bi se putovanja i nomadizam mogli iz prve ruke raskirnkavati kao eskapistička zabava, treba biti dozlaboga privilegiran/a – što ne znači da to ne treba činiti, nego da je nužno i tematizirati status ovih pitanja kao First World problems. 

Hut Konova građanska i medijska pojava bez daljnjeg je inspirativna, no vratimo se samoj knjizi. U pjesmama kao što su Nebo (koju otvara začudna tvrdnja: "Jebe se nebu!"), Kućino pamćenje, Vrijeme od kamena (posvećena žrtvama logora Slana na Pagu) ili Zemlja na kraju svijeta, Hut Kono umije biti kontemplativan, i to s iznenađujuće upečatljivim poetskim rezultatima. Potonju pjesmu vrijedi navesti u cjelosti: "Gledano s vrha planine Fuži/ povijest Japana traje dvanaest sekundi.// Eoni prije toga bili su od trave.// Dinastije medvjeda.// Uzaludni potresi.// Ljepota bez svjedoka.// Trešnje su došle puno kasnije/ u petom, šestom stoljeću.// Sa sobom su ih donijeli Korejci". 

Čini mi se da ilustracije u tušu Dominika Vukovića – uglavnom portreti – najbolje surađuju upravo s kontemplativnim i refleksivnim dimenzijama Hut Konovog pjesništva. Vukovićevi crteži učinkovito propulziraju čitatelja/icu u refleksiju, tjerajući ga/ju da aktivno procesira detalj i fragment. Dojma sam da bi doprinijelo cjelini knjige kad bi veća uloga bila dodijeljena crtežima. Ipak, dosljedna 'ilustriranost' možda bi već promijenila narav zbirke i oblikovala je u pravcu grafičko-pjesničke mape, što bi predstavljalo iskorak iz izdavačkih parametara ove edicije.     

Osim pjesničkih, Padajući izbornik donosi i niz prozno ustrojenih tekstova, koji u neravnomjernim razmacima 'presijecaju' poetsku građu. Tu nalazimo pjesme u prozi (Konstantinopol), minimalističke kritičko-refleksivne zapise (Bez naslova II, o jednom engleskom prijevodu Baudelairea), ali i pseudoeseje (Ceh, o bavljenju poezijom), pa i kritičke komentare koji zalaze u nebeletristiku (Bez naslova III, o ekonomiji Kraljevske opere u Londonu). Utjecaji koje razabiremo u ovim napisima podjednako su heterogeni – od proznopoetskih formi Danijela Dragojevića, preko mikroeseja Marka Pogačara, sve do 'filozofskih romansi' Emila Ciorana. 

Prozne su dionice autoru Padajućeg izbornika po svoj prilici bile potrebne kako bi uspostavile kontrapunkt raštrkanoj, tek vrlo labavo ustrojenoj pjesničkoj građi. Ipak, ne mogu ne pomisliti kako bi ovi tekstovi izgledali okupljeni u posebnu zbirku – dojma sam da bi neko slično 'otcjepljenje' išlo na ruku i stihovanim i proznim Hut Konovim napisima. Pjesme bi se u takvom aranžmanu mogle urednički 'čistiti' i (re)organizirati, dok bi se tekstovi dali nesmetano raspisivati, umnožavati i nadopunjavati.    

Općenito, Padajućem izborniku ne bi loše došlo još malo uređivačkog (i autorskog i uredničkog) rada, kao i ponešto stroža selekcija materijala. Ovako je krajnji rezultat knjiga koja sadrži značajne količine kvalitetne poezije, ali je kao cjelina nedosljedna i poprilično nesređena. Ipak, imamo posve dovoljno razloga radovati se budućem pisanju Aleksandra Huta Konoa; ukoliko s njegovim autorskim razvojem dođe i veća disciplina u radu na vlastitim tekstovima, on bi se mogao i profilirati u jednog od zanimljivijih postjugoslavenskih autora mlađe generacije.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).