Putovanje bez zadrške

Putovanjima pristupam hedonistički i impulzivno – nisam pretjerano opterećena poviješću mjesta u koje odlazim, više me zanima njihova gastro(eno) ponuda i opuštanje. Ipak, dok sam tamo, upoznajem sve i svemu pridajem gotovo podjednaku važnost. 

Jasna Horvat čini se sklonija prvo upoznati povijest mjesta u koje putuje, a onda sve ostalo sa čim bi se mogla na tom putovanju i susresti. U svojim je rečenicama pedantna i precizna čemu vjerojatno pridonosi i njezin doktorat iz ekonomije. No zbog toga, književnost Jasne Horvat nije ni najmanje suhoparna, već vrckava, temeljita i prepuna brojnih dogodovština. Stoga nimalo ne čudi što se okušala u brojnim književnim žanrovima, od knjiga namijenjenih djeci do romana usredotočenih na baštinu i njegovanje pisane riječi. 

Antiatlas Jasne Horvat zasigurno ne pripada klasičnim putopisima iako krije njegove brojne (tehničke) karakteristike. U svojim zapisima, Horvat čitatelje upoznaje s povijesti mjesta koje posjećuje, upoznaje ih s tamošnjom kulturom i umjetnosti, a negdje – pomalo zametnuto u gotovo nereduciranim faktografskim činjenicama, govori o sebi, svojoj obitelji, svojem rodnom gradu, svojim razmišljanjima, strahovima i odnosima. 

Govori o sebi kao o (svjetskoj) putnici koja sa životnim partnerom obilazi svijet i prepušta mu se. Nakon svakog je putovanja bogatija za jedno novo iskustvo koje nekad promijeni i nju samu, može utjecati na njezine stavove i prvotno mišljenje o mjestu i kulturi s kojom se susreće. Baš kao i svaki putopisac, i ona čitateljima prikazuje sve strane posjećenih mjesta, i one lijepe, i one sumorne. To čini bez zadrške i lišena odglumljenih prikaza vlastitih reakcija. 

Upravo zbog toga, čitajući njezin Antiatlas, čitatelji joj vjeruju jer se nerijetko i sama autorica iznenadi brojnim kulturološkim, gastronomskim, umjetničkim i etnografskim razlikama s kojima se susreće. Za razliku od uobičajenih turističkih vodiča koji mogu biti ekstremni u oba smjera (i kao previše pozitivni, ali i kao previše negativni), u putopisima smo ipak navikli na nešto intimniji i realističniji prikaz mjesta u koje se putuje. 

U svojem djelu, Horvat, osim putopisnog sadržaja, donosi i korespondeciju sa svojom bliskom prijateljicom i turističkim vodičem Milicom. Očekivana prepiska dvije prijateljice upotpunjena je Miličinim osobnim doživljajima mjesta u koje Horvat namjerava putovati. Osim poznatih činjenica, Milica čitatelje (baš kao i samu autoricu) obogaćuje i za neke manje poznate činjenice što upotpunjava cjelokupni doživljaj nepoznatih mjesta. 

Kombinacija ovih dvaju žanrova nešto je što nije nepoznato samoj autorici s obzirom na njezina dosadašnja književna djela (2008. godine je s Irenom Vrkljan objavila epistolarni roman Pismo u pismu u kojem joj prepričava svoje dojmove s brojnih putovanja). I upravo ta poetičnost u kojoj se na zanimljiv način miješaju znanstveni i književno-umjetnički smjer Jasni Horvat odlično odgovara. 

Antiatlas donosi 17 eseja koji su jednostavno naslovljeni mjestom koje se posjećuje. Uz nekoliko citata poznatih i manje poznatih autora te nezaobilazne koordinate, Horvat započinje svoje viđenje prostora koje posjećuje. Sva su mjesta zaokružena geografskim i povijesnim činjenicama te autoričinim doživljajem istih. Horvat u svoje eseje unosi i onu zabavnu dozu životnosti prepričavajući razne humorne situacije kao što su razgovori s taksistima ili tek usputnim ljudima s kojima se susreće na svojem putovanju. 

Jezične barijere uglavnom su prevladane njezinim bogatim životnim (i putujućim) iskustvom, no u određenim situacijama upravo one čine distinkciju između mentaliteta. Jasnu Horvat to ne priječi kako bi u potpunosti upoznala svjetonazor i podneblje u kojem se nalazi. Unatoč opravdanoj dozi opreza i očekivanoj suzdržanosti u nekim ne posve nevinim atmosferama, Horvat se na svojem putovanju prepušta upoznavanju novih kultura bez zadrške. To se osjeti i u njezinom djelu, a čime definitivno iskoračuje korak bliže ka približavanju svojim čitateljima. 

Antiatlas Jasne Horvat nije stereotipan putopisni prikaz njezinih putovanja. U njemu pronalazimo i one možda suhoparnije činjenice, ali i životan opis lokaliteta koji se posjećuje. Upravo zbog toga, samo se djelo ne čini poput uobičajenog turističkog vodiča već poput zbilja korisnog pomoćnika ukoliko se odlučimo na putovanje destinacijama koje je i autorica obišla.

Uz brojna egzotična mjesta, Horvat donosi i neke (geografski) bliže prostore čime se čitateljima sam putopis ne čini ekskluzivnim već posve bliskim. Stoga oni koji iz brojnih razloga ne mogu putovati, uz pomoć Horvatičinog će Antiatlasa upoznati svijet. I to baš onakav kakav uistinu jest: zanimljiv, drukčiji i nepoznat.