Psihotik iz olupine

Premda tekstovi u ovoj rubrici ne robuju diktatu aktualnosti, nije uobičajeno ni da se bave sedam-osam godina starim naslovima. Pisanjem o romanu Slobodana Tišme Bernardijeva soba, izvorno objavljenom 2011. u nakladi Kulturnog centra Novoga Sada, te ovječanom NIN-ovom nagradom za najbolji roman u toj godini, utoliko činim(o) izuzetak.

Neposredan povod za tekst o toj knjizi predstavlja činjenica da je ona koncem protekle 2018. objavljena i kod zagrebačkog Meandra; nije na odmet dodati i da je od svih NIN-ovih laureata u proteklih petnaestak godina Bernardijeva soba naišla na možda i najmasovniju aklamaciju tzv. uže i šire javnosti, u čemu nalazim i dodatani poticaj. Nema sumnje da se dobar dio čitateljstva na našem jezičnom području koristi neformalnim kanalima nabavke (poznanstva, osobni kontakti i razne interpersonalne mreže) barem koliko i onim oficijelnima (knjižare, knjižnice), no ipak je vjerojatno da će hrvatsko izdanje Bernardijeve sobe privući i stanovit broj čitateljica i čitaoca koje/i ga inače ne bi otkrile/i.

Sudeći po opremi i paratekstualnom okviru knjige, objavljivanju romana nedostaje neposredan povod i/ili zaleđe u kakvom projektu: povod je, čini se, bio naprosto taj da se jedna sredina obogati značajnim književnim naslovom iz susjedne, istojezične sredine. Uostalom, popularnost Tišmina multimedijalnog rada – podsjetimo da se, osim o pjesniku i prozaistu, radi i o nekadašnjem gitaristu i pjevaču novovalnih bendova La Strada i Luna, te konceptualnom umjetniku – još je za Jugoslavije uvelike nadilazila međurepubličke granice. Ponešto od te nekadašnje, generacijski i socijalno šarolike publike moralo je preživjeti i do danas.

Po autorovu vlastitom priznanju, Bernardijeva soba nastala je iz kratke priče, i to takve koja je pisana na zadanu temu: onu olupine. Motiv olupine doista se pojavljuje već na prvim stranicama romana, gdje protagonista Pištu Petrovića pronalazimo kako živi u napuštenom automobilu. Piština egzistencijalna situacija, kako ćemo ubrzo doznati, bizarno je specifična: on raspolaže velikim i komfornim stanom, ali ga uglavnom bojkotira iz protesta prema "gostima" – blago rečeno neobičnim poznanicima koji tamo borave manje-više dvadeset i četiri sata. U stanu se, zauzvrat, nalazi i jedna prostorija u koju je društvu "gostiju" zabranjen pristup, te u koju ni sam Pišta ne zalazi: riječ je o eponimnoj Bernardijevoj sobi, (navodno) skupocjenom djelu čuvenoga hrvatskog i jugoslavenskog dizajnera interijera Bernarda Bernardija.

Bernardijeva soba od početka se ukazuje kao izrazito "prostoran" roman, u čijem kozmosu ključnu ulogu igraju toposi stana, a unutar njega i eponimne prostorije, s jedne, te automobilske olupine s druge strane. Na nešto široj razini, ovim dvama toposima možemo pridružiti Okean – fantazmatski prostor kojem se Tišmin protagonist opetovano vraća u svojim maštarijama i snoviđenjima i zamišlja ga kao živi makroorganizam – a onda i cijeli grad u kojem se radnja odvija, literarni alter-ego Novoga Sada po imenu Đurvidek. Kao i u slučaju Urvideka iz naslova Tišmine zbirke priča iz 2005., "Đurvidek" je igra s mađarskim imenom ovoga grada, Újvidék: prostoru, povijesti i urbanoj mitologiji Novoga Sada u autorovom (ne samo) književnom radu redovno pripada značajno mjesto.  

Premda je nastala na temelju priče, Bernardijeva soba nije zbirka labavo povezanih kraćih proza koja bi se izdavala za roman, a kakvih posljednjih godina ne manjka u domaćoj književnoj produkciji. Naprotiv, ona počiva na poprilično čvrstoj i postojanoj narativnoj konstrukciji, kao i iznimno upečatljivom pripovjednom glasu, koji pripada samome Pišti Petroviću. Protagonist i pripovjedač Pišta ekscentričan je koliko i karizmatičan: pati, po svoj prilici, od nekog tipa psihoze, hrani se gotovo isključivo burekom i kremastim kolačima, hobi mu je izučavanje alkemijskog nauka i teorije (ne i bavljenje alkemičarskom praksom jer "bilo bi to isuviše komplikovano"), a u odnosu prema sebi ispoljava određene transrodne i genderqueer tendencije, koje ipak ne tretira kao koherentan (alternativni) rodni identitet (recimo, zbog činjenice da je rođen s mikropenisom on isprva želi promijeniti spol, a kad mu se to ispostavi odveć kompliciranim, odluči da je svakako bolje i dalje nastupati i predstavljati se kao muškarac, a pritom se izražavati u ženskom rodu).

Oko Tišminoga protagonista gravitira cijela bulumenta gotovo isto toliko pomjerenih likova kao što je i on sam – od odsutnog oca, vojnog penzionera koji je nakon rata ostao živjeti u drugoj državi, a Pištu de facto uzdržava svojim novčanim pošiljkama, te majke, koja već decenijama živi s drugim partnerom u nekoj zabačenoj komuni na jugoistoku Srbije, preko šarolike galerije poznanika-skvotera iz stana, sve do stanovitog Jovanića, kolekcionara iz Zagreba upornoga u naumu da od Pište otkupi Bernardijev namještaj.

Bernardijeva soba u prvom redu plijeni svojom neodoljivom atmosferom, posredovanom izvanredno snažnim pripovjedačkim glasom. To ne znači da je u ovome romanu događajnost od sekundarnoga značaja – naprotiv – no ona je pažljivo dozirana i tempirana. Možemo zamisliti i da bi razvoj događaja kakav Bernardijeva soba nudi u nekim drugim autorskim izvedbama i književnim registrima djelovao pomalo predvidljivo, pa i neuvjerljivo; u Tišminoj izvedbi on ne prestaje biti koliko uzbudljiv, toliko i začudan. Ne želim otkrivati konkretn(ij)e detalje radnje, budući da je Bernardijeva soba vjerojatno tip štiva o kojem je prije čitanja bolje ne znati previše, no reći ću da je svaki fabularni pomak izvanredno dobro plasiran i ukomponiran u tekst.

Također, Tišmin roman nas od početka potiče da ga čitamo u nekoliko različitih ključeva: jedan bi bio kvazi-realistički, drugi poetski, treći psihološki (svu fabularnu građu mogli bismo gledati kao produkt Pištinih halucinacija), itd. Tim prije što je posrijedi u osnovi poprilično jednostavno i izravno pisan tekst, širina i višeslojnost koje on donosi ističu se kao iznimno autorsko postignuće. Spomenimo i da podnaslov romana glasi za glas (kontratenor) i orkestar: dok je "kontratenor" poprilično izravna aluzija na "ženstvenost" protagonista, "orkestar" se, recimo, može odnositi i na konstelaciju likova koji prate Pištu, i na "orkestar" glasova koji oblikuju njegovu psihu, kao i, u konačnici, na slojevitost samoga teksta. 

Ukoliko je to potrebno i eksplicitnije napisati, Tišmin se roman, što se ovog čitaoca tiče, i 2019. ukazuje kao jedan od najviših dometa (post)jugoslavenske proze u proteklih tridesetak godina. Meandrova odluka da učini Bernardijevu sobu dostupn(ij)om čitateljstvu u Hrvatskoj – bez obzira na vremenski odmak, a možda upravo i zbog njega – predstavlja potez koji bezostatno valja pozdraviti.

***

Foto: Ximonic (Simo Räsänen), Wikimedia Commons; licenca.