Priručnik za slaganje priče

Bilo tko tko je pokušao napisati priču (ili, uostalom, bilo kakav tekst koji bi bio narativno ili kauzalno zaokružen) svjestan je teškoća koje proizlaze iz tog pokušaja. Uočivši razliku između toga "kako su se stvari u priči odvile" i "načina na koji je priča ispripovijedana", ruski su formalisti uveli razlikovanje fabule i sižea. Jedna se priča može iznijeti na mnogo načina. Uzmimo za primjer poznati tekst Raymonda Queanaua Stilske vježbe, koje se sastoje od niza varijacija jedne te iste priče, koje posebnu pak dimenziju dobivaju glumačkom izvedbom.

Bilo da polazi od motiva, junaka, ideje ili fabule, pisac pred sobom ima osnovni zadatak odabira niza kompozicijskih, stilskih i narativnih rješenja (poput odabira pripovjednog lica, fokalizatora, uporaba upravnog ili nepravog upravnog govora itd.). Mogućnosti su, načelno gledano, neograničene; cilj je odabrati onu "najbolju", a aporija književnosti je upravo u tome da ona ne postoji (jedino što postoji je – razlika). I dok su neke razine pisma, poput stila, rečeničnog ritma ili ritma stiha, ili pak žanrovskog odabira očite i lako prepoznatljive, na neke se druge razine čitateljska pažnja usmjerava mnogo rjeđe, možda iz zato što zahtijevaju panoramski pogled nad cjelinom kojom se uglavnom bavimo analitički, kroz elemente skupa. Takva je razina kompozicija djela, koju uvjetno možemo usporediti s filmskom montažom (uzimajući u obzir razlike u medijima).

Prvi roman, a drugo objavljeno djelo Miroslava Ćurčića I šampioni umiru, zar ne možemo nazvati vježbom iz kompozicije i narativnih tehnika. Prvo Ćurčićevo djelo, zbirku priča Smrt u Bašaidu, također je objavila Partizanska knjiga, a Đorđe Krajišnik je istaknuo "česte promjene pripovjedačkog registra i uspjele obrate" kao jedne od najvažnijih elemenata priča. I urednik Smrti u Bašaidu Srđan Srdić je stavio naglasak na obrat, pišući kako je Ćurčićevo "opredeljenje ohenrijevsko", a slično piše u pogovoru Šampiona i Dunja Ilić, urednica izdanja. Razlozi za ovaj stav su lako vidljivi, a oni su istovremeno najbolji i najslabiji element romana.

Priča Šampiona je sljedeća: ujak Goluba, jednog od glavnih likova, umire. Golub u to vrijeme leži u bolnici, a tužnu mu vijest javlja susjeda Snježana, koja nalazi njegovo tijelo na kuhinjskom podu. Kad sazna za smrt ujaka, Golub se iz bolnice odšeta kući (živio je s ujakom), a ubrzo nakon njega u stan dolazi i mrtvozornik Viktor kako bi potvrdio smrt. Golub, Viktor i Snježana su fokalizatori koji se mijenjaju kroz poglavlja, a s promjenom fokalizatora mijenja se i pripovijedno lice (prvo lice – Golub, drugo lice – Viktor, treće lice – Snježana).

Osim ova tri lica/lika, koja se nalaze u pripovjednoj sadašnjosti, neka su poglavlja posvećena analepsi koja radnju premješta u 1974. godinu. Godina je to u kojoj su se odvili događaji koji će presudno utjecati na budućnost likova, događaji koji će trasirati njihove sudbine, usmjeriti ih jedne prema drugima i, konačno, omogućiti priču u sadašnjosti. Vještina variranja pripovjednih lica, vremenskih razina i fokalizatora kroz poglavlja ovog kratkog romana (svega devedesetak strana) kod Ćurčića je iznimna, a najvidljivija je u drugom dijelu teksta. To je uzrokovano promjenom tempa zbog dramaturške situacije u kojoj se svi događaji odvijaju na jednom mjestu, u stanu pokojnika, a u njemu, kao glumci na scenu, jedan po jedan stupaju ostali likovi. Ta je brzina, na razini samih poglavlja dodatno naglašana novinski kratkim rečenicama kojima autor pribjegava.

Kompozicijski usložnjen roman uspješno se slaže u cjelinu, i kompozicija ostaje njegov glavni adut. Ideja je Šampiona prikazati međuobno uvezane priče junaka od kojih niti jedan zapravo nije junak – svi su takozvani "mali" ljudi koji su cijeli život u koferu nosili neke svoje osobne traume od kojih nisu uspjeli pobjeći. Povezuje ih ta jedina apsurdna izvjesnost ljudskog života, kraj od kojeg se ne možemo sakriti. Također, naglasak je stavljen na slučajnost i na laž, odnosno maštu. Za oba je elementa važan motiv iz naslova romana te iz njegove prve rečenice: "Ujak je umro istog dana kada i Muhamed Ali."

Slavni boksački meč iz 1974., poznat pod imenom Rumble in the Jungle, motivski veže dva vremena pripovijedanja. Na ravni analepse otkrivamo kako su svi, u trenucima kada su se spomenuti presudni događaji odvili, gledali meč Ali vs. Foreman, a Golubov ujak na zidu drži uokvirenu fotografiju s Alijem. Ta je fotografija obična montaža, ali je pokojni ujak oko nje stvorio priču koja se prenosila generacijama, priču o njegovu susretu s Muhamedom Alijem u Rimu na Olimpijskim igrama 1960.

Ćurčić ima osjećaja za takozvani psihološki portret, odnosno za realistično prikazivanje stanja likova te za njihovo prirodno ponašanje i rezoniranje u datim dramaturški posloženim situacijama. Prošlost u koju nas baca omogućuje nam da saznajemo ponešto i o prošlosti likova i o trenucima koji su za njihovo formiranje bili od presudne važnosti. Svaki od njih ima svoju priču: Snježana je pobjegla od majke koja ju je htjela udati za nepoznata čovjeka, a Golub je kao dijete doživio automobilsku nesreću zbog koje ne govori; međutim, upravo u ovim basovima koji su trebali biti potporanj "sadašnjem" pripovijedanju leži jedan od osnovnih problema Šampiona i osnovni razlog zašto su u ovom tekstu nazvani vježbom.

Kompozicijskim slaganjem i narativnim varijacijama izrazito elaboriran, Ćurčić je u Šampionima izostavio moment dubine likova i opširnije razrade njihovih priča. Istovremeno, on je u te priče zagrebao, čime se našao u raskoraku formalne igre i dubinske nedovršenosti likova, dok mu je romaneskni žanr svakako za to pružao prostor. Rašomonsko preklapanje uz pripovijedačku vještinu koju bez daljnjeg pokazuje otvaralo je prostor za sveobuhvatno prožimanje svjetova u kojem bi ludilo koje nosi junaci, skliska mjesta njihovih osobnih povijesti i premetanje prošlosti u sadašnjosti došlo do punog izražaja. Za to je, po mom sudu, roman mogao biti barem duplo dulji. Ovako je Ćurčić doista pokazao mnogo od svog talenta pisanja i slaganja priče, ali nije poentirao.

Šampioni su i dalje pametan tekst koji bi svaki mladi pisac trebao pročitati kao priručnik tehnike, ali je, zbog pomanjkanja ambicije ili čega drugoga, ostao bez dubine i snage koju je mogao imati.

Foto: Rogelio A. Galaviz C., licenca.