Ma koliko to
zbunjivalo Teofila Pančića, ime
Vladimira Tabaševića u književno polje nije palo s neba.
Riječ je o jednom od produktivnijih suvremenih pjesnika na našem (BCHS) jezičnom prostoru, autoru koji s trideset godina iza sebe ima četiri zapažene zbirke poezije, te suosnivaču i suuredniku portala
Prezupč (zabavno je kad Pančić piše da mu "analiza društvenih odnosa s obzirom na pitanje klasa", navedena kao područje djelovanja Prezupča, "vuče na nešto dosadno i[li] čak hipstersko"; naime, tekstovi na ovom portalu obojeni su gotovo opsesivnim naporima u smjeru 'antielitizma' i 'masovnosti'). Uz to, kreativnim radom u kojem kombinira psihoanalizu, književno pismo i performans, organiziranim oko vlastite osobe kao konceptualnog protagonista, Tabašević je iznimno aktivan na društvenim mrežama.
Rođen 1986. u Mostaru kao Vladimir Bošnjak-Tabašević, u jednom od etnički mješovitih brakova koji tad i tamo nisu bili rijetkost, on je kao dijete izbjegao u Beograd, gdje i danas živi; prezime Bošnjak vremenom se izgubilo, i to, kako tvrdi, uglavnom zahvaljujući intervencijama njegove tadašnje učiteljice.
Ove podatke ne navodim kao tabloidne 'inserte' iz biografije, pa ni kao puke smjernice za biobibliografsku skicu: Tabašević ih opetovano evocira u svome medijskom djelovanju i prerađuje u svom pisanju. Ne radi se o tome da on svoje srpsko-hrvatsko porijeklo, iskustvo rata i izbjegličku sudbinu naprosto tematizira, koliko da ih mobilizira na konceptualnom nivou. U jednoj od tih konceptualnih intervencija Tabašević je svoju pjesničku knjigu Kundak iznova napisao hrvatskom jezičnom inačicom – poistovjećujući se s idiomom koji bi u pretpostavljenoj podjeli identiteta i uloga trebao biti 'očev' jezik – i objavio kao Hrvatski kundak.
Fragmente biografije Tabašević je uposlio i u svome prvom romanu, naslovljenom
Tiho teče Misisipi i objavljenom kod izdavačke kuće
Kontrast iz Beograda. Protagonist
Misisipija je dječak Deni, koji s majkom Dinom i ocem Romanom dolazi u Beograd u razdoblju, po svoj prilici, tik pred ratove devedesetih. Usprkos okrutnom duhu vremena, Denijevi roditelji rade na protokolima proizvodnje i održavanja 'normalne' obitelji, s posebnim naglaskom na
bonding između oca i sina.
Za vrijeme jednog od brojnih potplaćenih poslova koje obavlja, statiranja u epsko-historijskom filmskom spektaklu (čiji opisi jako podsjećaju na
Boj na Kosovu), Romano pada s konja i zadobija ozljede od kojih će ubrzo i umrijeti. Deni ostaje s Dinom, i samom bolesnom, u tjeskobnom edipovskom odnosu koji će za njega postati još tjeskobnijim kad za očuha dobije obiteljskog prijatelja iz mladosti, doktora Ludića (za kojeg ga Dina potiče da ga zove 'tata').
U interakcijama s vršnjacima Deni otkriva dječake i djevojčice, tijela i spolovila, rodne uloge i imperative, te bizarne i nerijetko okrutne igre kojima vrvi predadolescentska socijalizacija. Istodobno, njegova razdragana i naivna strana uzima maha u pismima koje piše baki u zaraćenu Bosnu: Deni mašta kako baka, stara partizanka, i u ovom ratu opasava oružje i odlazi u šumu tamaniti ustaše i četnike.
Mnogi bi postjugoslavenski pisac ovu i ovakvu građu obradio u realističkom pripovjednom modusu, ili bi barem realistički zacrtao prostornovremenske koordinate radnje. Tabašević se odlučio za drukčiji pristup: pripovijest o Deniju realizirao je tehnikom toka svijesti, polazeći od jednog njegovog dana na plaži, u sadašnjosti, i vrativši se flashbackom sve do njegova začeća. Pritom, okosnicu Tabaševićeva proznog postupka čine eksploatacija jezika, u kojoj su maksimalno uposleni kako njegovo pjesničko iskustvo i talent, tako i zanimanje za (lakanovski orijentiranu) psihoanalizu.
Fokusiranost na jezična sredstva, efekte i rješenja vidljiva je već u izboru imena likova, koja se gotovo egzibicionistički nude na tumačenje (ROMANo, LUDić, Deni-IDENtitet...), a onda i zaposjeda cjelokupni pripovjedni svijet romana. Kako na unutarknjiževnoj razini, u tjeskobnom mikrokozmosu unutar kojeg se Deni formira, tako i, očigledno, za samog autora, jezično polje predstavlja prostor ujedno represije i nasilja, kao i slobode, improvizacije, lutanja i igre. Ova ambivalentnost efektno je sažeta u
veselo-tragičnoj dječjoj pjesmici po kojoj je roman naslovljen.
Onda kad je Tabašević inspiriran i fokusiran, rezultati njegovog spisateljskog postupka znaju biti doista impresivni. Evo kako nam je, recimo, predočen Denijev odnos spram školske drugarice Darije – također došljakinje-izbjeglice, koja se u njegovom životu pojavljuje ex machina (DARija, dar-i-ja), a zapravo je samo u prolazu, na putu za obećani Zapad:
"(...) Deni voli da bude čuvar, vučjak, da svojom ljubavlju čuva ljude, jer on zna, najbolje, kako je kad si sam, kako je kad ti Ludić uzme majku i ostaneš sam, šnita, raspakovan hleb, da se sušiš, a Darija je isto suva, Dariju suše rečju izbeglica, ostavljaju je, druga deca, da umre suva od te reči, i on se bije, čuva joj čast, čuva joj telo, udara mak na konac. (...) padao je na niske grane, samo da bi voleo, tukli su ga, krvav je nosio cveće i bombonjeru, krvav je sanjao, na ekskurziji, da su njegove lopte, šarene, daleko na pučini, i da pucaju, jedna po jedna, kao što njegova Darija, polako, pakuje stvari, kao što njegova Darija, nesretna, iz Beglića, gradića u Hrvatskoj, tužnog gradića, punog vukova i praznog ljudi, sprema svoje lopte, pakuje ih, izduvane, i nosi za Kanadu."
U onoj mjeri u kojoj nije ziheraški, manir za koji se Tabašević opredijelio svakako je i rizičan: on nosi opasnost od ponavljanja, redundancija i, u konačnici, zamora. Premda se u Misisipiju dogodi da grozničavi tempo pripovjedanja tu i tamo 'padne' i pusti da čitateljičina/čitateljeva pažnja odluta, Tabašević u najvećoj mjeri uspješno izlazi na kraj s ovim zamkama. To ne znači da tekstu ne bi koristilo još ponešto autorskog i uredničkog 'peglanja', primjerice na kompozicijskom planu: posljednja trećina romana doima se pomalo zbrženom u odnosu na njegov ostatak, dok prvo poglavlje, u kojem upoznajemo odraslijeg Denija, unekoliko strši unutar cjeline romana.
Općenito, rekao bih da su pojedinačne dionice Misisipija uspjelije i efektnije nego što je to pripovjedna cjelina – iako ni nju ne bismo mogli nazvati slabom. Nadajmo se da će Tabašević u svojim budućim proznim poduhvatima uložiti još malo napora u zaokruživanje cjeline, budući da mu ni talenta, a po svoj prilici ni želje i volje, ne manjka.
U dosadašnjim prikazima
Misisipi je opisivan kao poetski roman o jeziku, pisanju i smrti. Izdvojio bih usporedbu Tabaševićeva romana s poemom/epom
Detinjstvo Oskara Daviča, koju je
u svojoj kritici romana naznačio
Bojan Vasić, i koja mi se čini vrlo poticajnom; Tabaševićev Deni konstituiran je prije kao 'lirski junak' nalik na Davičova, nego kao junak pripovjedne proze, pogotovo ako pod tim podrazumijevamo lika karakteriziranog u tradiciji psihološkog realizma.
S druge strane, zanimljiv aspekt Misisipija o kojem, koliko znam, dosad nije bilo riječi, jest onaj rodni. Naime, posrijedi je i mali romaneskni dokument o postajanju muškarcem. Krucijalnu komponentu Denijevog formiranja čini asimilacija u rodnu dinamiku maskulinog, mačističkog i patrijarhalnog svijeta koji ga okružuje. Žene se pred Denijem ukazuju kao radikalno Drugo, kao daleki tajnoviti predmet žudnje, a budući da mu "ne otkrivaju lozinku", ne vidi drugoga doli fizički juriti za njima. Lakanovski (tabaševićevski?) usmjereno čitanje romana vjerojatno bi na uvjerljiv način moglo (ob)razložiti procese u kojima Deni već osvještavanjem jezika i ulaskom u simbolički poredak preuzima već skrojenu rodnu uogu (heteroseksualnog) muškarca.
Drugom prilikom istaknuo sam sljedeću zanimljivost: dok su neki od najpopularnijih tekstova s ratnom tematikom devedesetih (poput
Konačara Nenada Veličkovića i
Ljetnog dnevnika rata Vladimira Stojsavljevića) pisani iz dječje i/ili adolescentske perspektive, tek su se u proteklih godinu-dvije počele pojavljivati knjige autor(ic)a koji/e su rat doista iskusili/e u dječjim ili tinejdžerskim godinama. Među njima se kvalitetom ističe i
Misisipi – koji, premda o ratu
govori tek sporadično, nedvosmisleno prerađuje dječji doživljaj devedesetih. Kao generacijski i po iskustvima blizak autor(ic)ama koji/e se upravo javljaju, za taj novi val književnih tekstova imam i više od pukog profesionalnog zanimanja; ipak, poprilično sam siguran da to nije presudno za činjenicu da me se ovaj Tabaševićev mnogočime dojmio.
Valja spomenuti i da se ovaj prozni debi, objavljen kod malog izdavača u svega 300 primjeraka, našao u užem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. O praksi da se u izbore za veće književne nagrade u 'regiji' uvrsti po jedan manje konvencionalan naslov, ili naslov manje poznatog autora/ice, tek da bi se stvorila predodžba o raznovrsnosti, inkluzivnosti i eklektičnosti ukusa žirija – mogla bi se napisati posebna analiza. Ipak, cirkuliranje Tabaševićevog imena u kontekstu NIN-a zasigurno mu je diglo vidljivost, što ne možemo reći da je nezasluženo.
U trenutku zaključenja ovoga teksta, svježa vijest kaže da je Tabašević potpisao ugovor s Lagunom, jednom od najvećih izdavačkih kuća u Srbiji. Imamo puno razloga pratiti u što će ta suradnja izrasti.
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Mississippi (Foto: Brent Eades / Flickr)
