Poezija za novi vijek

Na natječaju za nagradu Mak Dizdar za prvu knjigu poezije autora do 35 godina u sklopu festivala Slovo Gorčina 2018. godine Srđan Sekulić osvojio je (tek) treću nagradu, dok je samo prva nagrada uključivala objavu knjige. Neprijeporno, dobra je strana književnih festivala i njihovih natječaja i nagrada ne samo što omogućuju mladim autorima da objave prvu zbirku već i što u svom vremenskom, prostornom i događajnom okviru zgušnjavaju, okupljaju i čine vidljivima inače razasute autore i tekstove, dovodeći ih u okvire naše pažnje i interesa. Pa ipak, kao akteri u književnom polju često zanemarimo ili previdimo pojedine autore/ice i njihovo stvaralaštvo čak i kada ih festivali dovedu u našu pozornost. To, srećom, nije učinila izdavačka kuća Buybook, koja je 2019. godine objavila zbirku pjesama Kavalov jek srpskog i crnogorskog pjesnika Srđana Sekulića (1993.), istu onu koja je u rukopisnoj verziji (i pod drugim naslovom) godinu prije nagrađena trećom nagradom.

Kavalov jek, ipak, prošao je relativno nezapažen, što je iznenađujuće s obzirom na to da se radi ne samo o autoru s "festivalskim pedigreom" (Sekulić je gostovao i na Bookstanu 2019. godine) nego i o autoru koji je već duže prisutan i prevođen u književnim časopisima i književnim portalima duž regije poput Rukopisa, Polja, Fantoma slobode, Strana, Kritične mase, Kosovo 2.0, Blesok i drugih. Sve u svemu, radi se o jednom od zanimljivijih pjesničkih glasova aktualne mlade poezije regije s robusnim i energičnim pjesničkim pothvatom kao prvijencem.

Sekulićeve pjesme većinom su kratke, razvučene u dužinu prijelomom često opkoračenog stiha, pisane sažetim i probranim jezikom. S manje riječi i strogom sigurnošću u njihov efekt te stiliziranjem teksta, Sekulić uspijeva dočarati svježe, žive slike situacija, mjesta, događanja i ljudi. Sekulićev jezik čini se kao donekle stran aktualnom pjesništvu i tendencijama prema jezično i interpretativno bogatim i slojevitim pjesmama, usmjerenima prema indirektnosti, suptilnosti, jezičnoj inventivnosti, obilježenima emocionalnom ambivalentnosti i prepuštanjem velikog komada interpretacije čitateljima. Pa ipak, to ne znači da je on ispražnjen ovih namjera: jednostavan i blizak svakodnevnom razgovornom govoru, izravan u komunikaciji s čitateljem i ne suviše dalek od pripovjednog jezika, njegov jezik stiliziran je inverzijama, prošaran epskim ili folklornim frazemima, aoristima i markiranjem izostavljenih slova (npr. kad', obuhvatit'), u mnogim pjesmama obilježen ili definiran ritmom i rimom. Namjerno se doima gotovo arhaičnim, podsjećajući na poslijeratne generacije jugoslavenskih pjesnika, primjerice makedonske pjesnike – Slavka Janevskog, Acu Šopova, a posebice Mateja Matevskog – i njihovo jezično i stilsko pregovaranje poezije novog doba koje se ipak upire na tradiciju.

Rima nije sveprisutna u Sekulićevoj poeziji, no njena upotreba ističe ga među drugim autorima iste generacije, ne samo što je rima kao pjesnička strategija već poprilično dugo gotovo nepostojeća u regionalnoj poeziji već što posebice među mladim pjesnicima postoji značajno distanciranje od rime (bilo da je opravdano oznakama ograničavajuće ili zastarjele tehnike ili nezrelog elementa), s tek ponekim upotrebama većinom u službi komičnog efekta i uglavnom u lošoj izvedbi. Rima u Kavalovom jeku pojavljuje se sporadično, ponekad čak naizgled iznenadno u pjesmama pa je se mjestimično lako previdi. Većinom je riječ o jednosložnoj, rjeđe o dvosložnoj rimi, no u oba slučaja učinkovito korištenoj u njezinoj tradicionalnoj svrsi jezične izražajnosti – zvučnosti, ritma, a ponajviše značenjskog povezivanja i isticanja veza rimovanih riječi ili isticanja samih riječi. Primjere možemo pronaći u stihovima: "Tada se setim dedine / adamove jabučice / i gledam u dršku / porcelanske / šoljice" (Cincari); "Gledam / kako mi / polažu kosti / u spavaonice, / kade mi tamjanom / belo lice / dok more urla / a orao klikće / sa litice" (Kimitirija); ili "nosi ime prorokovo / pisao je britko slovo / rahmetli Muhamed" (Rahmetli Muhamed).

Sekulićev je jezik, premda jednostavan, istovremeno bogat. Ispunjen je, između ostalog, posuđenicama koje su u ponekim slučajevima popraćene ne posve dosljednom uredničkom ili autorskom interpretativnom intervencijom u vidu fusnota s pojašnjenjima, najčešće za grčke izraze i cincarske/arumunjske riječi (fitur, vulpe). Zanimljivo je da su unatoč njihovom obilju tek pojedini turcizmi pojašnjeni fusnotama. Mada će mnogim čitateljima i s ovim fusnotama biti potreban rječnik stranih riječi za prolaženje kroz zbirku, u kontekstu Sekulićeve zbirke teško ih je promatrati kao strane jezične jedinice naknadno naturalizirane u jezik. Posuđenice su sastavni dio njegovog pjesničkog jezika, svakodnevnog jezika prostora u kojima se pjesnički subjekt kreće, a koji odražava ili konstruira u pjesmama, nerazdvojivo povezane s kulturnim i značenjskim svjetovima koje Sekulić mapira i ispisuje, a slijedom toga i sastavni dio tematske jezgre zbirke i njezinog konceptualnog usmjerenja. Zbog toga, čini mi se, moglo se pronaći i suptilnije i dizajnerski zanimljivije rješenje od fusnota.

Koncept zbirke mogao bi se pojednostavljeno opisati kao lirsko istraživanje osobnog identiteta. Sekulićeva biografija i biografizirani blurbovi na koricama zbirke ukazuju na istoznačnost pjesničkog subjekta i autora, opisujući oboje kroz kontekst prognaničkog/izbjegličkog iskustva. Nekoliko pjesama u zbirci izravno otvara pitanje (ne)pripadanja, sukob značenja pripisivanih ne samo osobi već i identitetski relevantnom prostoru. Ova izravnost nije za zamjeriti. Sekulić, naime, nije usmjeren na poetizaciju fenomena nepripadanja, koliko na suptilnu i senzibiliziranu poetizaciju pripadanja, kako i gdje se ono pregovara i ostvaruje. U tome su neki skupovi motiva u njegovoj poeziji možda već dobro poznati, no učinjeni su novima i svježima kroz istraživanje intimne povijesti i jezika nizom razasutih mikrokozmosa, a posebice u identitetskim poveznicama u kojima se pjesnički subjekt ostvaruje.

U pjesničkom istraživanju osobnog identiteta, naime, Sekulić se koristi intertekstom na film, književnost i glazbu. Naslovna pjesma zbirke, Kavalov jek, referira se na radnju nagrađenog filma Kukumi (2005.), albanskog redatelja Ise Qosje. Sudbina protagonista filma, Kukuma, Mare i Hasana nakon oslobođenja iz mentalne bolnice na kraju rata na Kosovu razmatra poslijeratno kosovsko društvo, suočeno s pitanjima (kako ih Sekulić ispisuje): "što dalje / kako kroz novi vek" (Kavalov jek). Pjesnički subjekt kroz zbirku identitetski se poistovjećuje s Kukumom, sviračem kavala (tradicijske balkanske frule). Mada je Kukum u Sekulićevoj pjesmi oslobođen iz mentalne bolnice, ostaje trajno prisutan u njoj, nastavlja je obitavati gotovo kao utvara jer "[n]oću, / kroz hodnike / oronule / bolnice / još uvek / možete čuti / kavalov jek". Sekulićev odabir riječi je značajan; u bolnici se ne čuje jeka, već jȇk – kratak, oštar zvuk koji se razliježe, kao doziv na daljinu ili jauk.

Motivom kavalovog jeka Sekulić propituje možemo li napustiti ishodište, možemo li biti slobodni od njegove važnosti za naš identitet? Identitetske veze su k tome i u drugim pjesmama. Kao odgovor na uvodne kadrove filma Kukumi, kada se Kukum predstavlja riječima: "Zovem se Kukum. (…) Zovu me vražjim", Sekulić će u svojim pjesmama odgovoriti: "Svestan sam, / Demijurgovo sam dete" (Demijurg), upućujući na gnostičku figuru zlonamjernog stvaratelja materijalnog svijeta, poistovjećenog s vragom ("to / donosi Šejtana u kuću / Demijurga / samog Vraga", pjesma Vakat). Lik Hasana u filmu Kukumi recitira pjesnika Miloša Nikole Miđenija; identificirajući se i s njime, Sekulić u svojim pjesmama često upućuje na druge pjesnike – bilo da ih samo navodi, bilo da usvaja njima slične motive (ponavljajući motivi Demijurga upućuju na gnosticizam poezije Maka Dizdara). Možda najeksplicitnije u istraživanje identiteta i jezika ulazi pjesma Gurđijev, u kojoj se pjesnički subjekt ostvaruje kao "sveta luda" (nalik Kukumu kao mentalnom bolesniku) koja u snu raspravlja sa svecima, pokušavajući sačuvati svoj identitet i jezik: "Gunj! Ne kožuh! / Pomislih u tom trenutku / Priviđenja / pa probah da viknem. / Na Kosovu smo to / zvali 'gunj'!" Naglašavajući različite u njemu ugniježđene identitete, višeglasnost i višeznačnost identiteta i ravnopravnost kulturnih slojeva, drugi svetac ga preimenuje: "Sergios / sine (…) Srđane sine, / Sergije dijete", a treći upućuje da potraži sufiju u "Kosturu gradu".

Čitava zbirka kretanje je kroz različite mikrokozmose Balkana u pjesmama, kretanje kroz slojeve identiteta i mapiranje intimnih znamenitosti. Ono je kretanje bez ograničenja nacionalnih granica, kroz dijeljeni jezik koji ukazuje na preplitanje kultura i s priznavanjem da narodi i narodnosti dijele mjesta, povijest i jezik. Ono je kretanje u krug (kroz Grčku, Kosovo, Makedoniju, Rumunjsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu), poput kruženja derviša mevlevijskog reda (prikazanog na naslovnici zbirke) i izražava istu sufijsku težnju za jedinstvom i razumijevanjem, bivanjem bliskim s drugima, bliskim s različitim ishodištima "grumena krvi" od kojeg je, prema pjesničkom jeziku Kur'ana, Alah stvorio čovjeka.

Sekulićevu poetiku, pa onda i Kavalov jek karakterizira određena atmosfera lakoće, optimizma i stabilnosti, emocionalnost, subjektivizam i vitalizam, što bi moglo biti dočekano sa skepsom i nepovjerenjem u dominantnim tendencijama pjesničke razuvjerenosti, pesimizma te oštre i eksplicitne društvene kritike. Ipak, suptilna je to i subverzivna, možda čak i (ne)namjerna kritika i društvenog konteksta i očekivanja predstavljenih suvremenom pjesničkom stvaranju. Pod lakoćom i mirnoćom, životnom radošću svojeg jezika, Sekulićeve pjesme otvaraju nebrojene probleme identiteta i ukazuju na još uvijek neriješena pitanja "što dalje / kako kroz novi vek". Zagovarajući slojevitost, u poziciji "svete lude" i identifikacijama s fiktivnim protagonistima filma Kukumi, svojim pjesničkim putovanjem Sekulić kontrira ključnim političkim i društvenim temama i tenzijama koje grgolje ispod površine našeg vijeka.

Svojim pjesmama, kojima evocira pjesnike poslijeratne generacije i njihovo stvaranje nove poezije sredinom 20. stoljeća, poput Kukuma, Hasana i Mare na kraju filma Kukumi, Sekulić gradi i pokušava pronaći svoje mjesto u aktualnoj novoj poeziji. Bilo bi šteta da književno polje propusti ovu knjigu ili autorove buduće.

Foto: izvor.