Poezija vakuuma

Zbirku pjesama Darka Cvijetića Ježene kožice objavila je 2017. godine zenička izdavačka kuća Vrijeme, a prvo izdanje na susjednom, našem prostoru u ožujku 2020. osigurao je zagrebački nakladnik V.B.Z. Iako je spomenuta poezija, inače Cvijetićeva deseta knjiga, autoru priskrbila nešto veću vidljivost u regiji, i šire (autor je nominiran za nagradu Europski pjesnik slobode/Europejski Poeta Wolności), pretraživanje interneta rezultiralo je samo dvjema, doduše, temeljitim kritikama. Ipak, riječ je o više nego intrigantnoj zbirci – specifičnog jezika, osviještenog ritma i koncentriranog stiha, odnosno rečenice. Zbirci koja u smislu efekta, ništavila odraženih situacija, djeluje vakuumski.

Izdvajajući poetička obilježja, detektirajući kontakte s književnom, pa i kazališnom tradicijom, u jednoj od spomenutih kritika Andrijana Kos-Lajtman skicira autorov pjesnički rad. Uz njega, treba spomenuti i onaj prozni, obilježen romanom Schindlerov lift (Buybook, 2018.) koji je nagrađen Expressovom nagradom za najbolju knjigu fikcijske proze, Fric. Koncentriran oko jednog prijedorskog nebodera, Crvenog solitera smrti, Schindlerov lift kao, uostalom, i Ježene kožice, (ko)memorira ljudske sudbine, uspostavlja mrežu čija su čvorišta krivnja i bol, zločin i "čišćenje".

Iako su Ježene kožice podijeljene u dva dijela – prvi, sastavljen od 25 pjesama, naslovljen Zakopavanje sestre i drugi, 15 pjesama u prozi/proznih tekstova naslovljenih Charlie Hebdo, zbirku obilježava jedinstvena atmosfera. Na tragu komentara iznad, ona bi se najprije mogla opisati kao zagušljiva; prostor kao ispražnjen od iluzija, mogućnosti bijega. U nastavku prva pjesma u zbirci, Zakopavanje sestre, koja uspostavlja obrazac koji će se ponavljati kroz tekst:

"Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo / 2001. godine // Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca / Imaju već velike kćerke / Javili krajem godine da su joj identificirali / Brata u masovnoj // I ona pokopala nekoliko kostiju // Drugi put sam je sreo 2005. / Opet joj našli brata // Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj / Još joj brata iskopali // Ove 2015. bila je mirna i puno starija / Našli ga opet, šapće i osvrće se // Dokle ću ovo, svaki četiri pet ljeta? / Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? // A meni pun mezar" (str. 9.)

Riječ je, dakle, uglavnom o epizodama, svojevrsnoj kronici, u memoriji zbirke, zgusnutog vremena predraća, rata i poraća. I dok su u većini pjesama akteri suptilno označeni (imenom, nacionalnošću, rodom, i sl.), neke druge pjesme upravo ozloglašenim likovima, ali i toponimima, signaliziraju o kojem ratu, imaginariju kojeg rata se radi.

U zbirci se, među ostalim, izrijekom spominju Arkan i Arkanovci, (Dragutin Dimitrijević) Apis, koncentracijski logori Omarska i Buchenwald, označujući tako prostor-vrijeme teksta ujedno kao bivšu Jugoslaviju 90-ih godina, Kraljevinu Srbiju početkom 20. stoljeća, Njemačku za vrijeme nacističkog režima, itd. Promatrajući teren zbirke, kao Europu 20. i 21. stoljeća.

Štoviše, služeći se motivom istaknute pjesme, nije pogrešno reći da zbirka čitavu Europu, čitav svijet preoznačava, pretvara u masovnu grobnicu. Ovdje bi trebalo dodati, masovna grobnica označava se naprosto kao "masovna", ponavljajući zatim grubo skraćivanje, naznačujući rječnik smrti.

Isto tako, motivika teksta mogla bi se u širem smislu odrediti kao motivika smrti, u užem kao kadaverska, rotirana slikama zločina, bolesti i ukopa. Spomenuti motivi, kombinirani s drugim stilskim rješenjima, ostvaruju iznad spomenuti, svojevrsni vakuum. Lubanja logoraša smrskana o zid, spaljena uniforma samoubojice, ometana dženaza, i drugi – povezuju tekst, krstareći njime kao svakodnevne, obične stvari. Odnosno, brutalni, nenormalni momenti u tom, iščašenom kontekstu djeluju normalno. Pjesma Grlo Isaakovo, organizirana u dva prozna fragmenta, taktički smještena negdje na kraj zbirke, glasom jednog od aktera, dede Enka, apatično utvrđuje: "...a šta će mu noga. Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po moju, kost je kost" (str. 55.)

Suprotno tome, neki neutralni detalji oneobičavaju se razvijanjem, isticanjem njihovih konteksta. U pjesmi Košuljice torba koja subjektu služi za odlaganje poezije jednom je, saznajemo, bila spremište za urnu, svojevrsna mini grobnica; uradak Vrtnost fokusira se na zubalo umrlog starca, pretvarajući ga u simbol ciklusa života, a zatim transcendentne odiseje. Budući da je starac pokopan bez gebisa, on postaje točka njegovog tjelesnog gašenja, zapravo povratka (prirodi, bogu?).

"Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica." (str. 47.)

Kožicama je inače svojstveno izoštreno oko, postupak kojim se iz detalja podižu čitave sudbine, osobne i društvene konstrukcije. Specifično je – u okvirima već rečenog – i to da su detalji često anatomski (glasnice, srce, noga, kost) ili nekako vezani za prostor tijela (umjetno zubalo, morfijski flasteri). Pa dok se na taj način ističe tijelo – zamjenjivi "materijal" (rata), paralelno, ono postaje univerzalna točka, kontakt rasa, nacija i rodova. A ako se uzme u obzir najupečatljivije od spomenutog, srce ("Cijeli svijet ništa i ne radi, nego nosaju srca koja pumpaju kruženja i griju meso krvokrovnih kućica" Tanker uz granicu, str. 53.), zbirka postavlja jednu vertikalu humanizma, fiziologijom aludira na (kolektivni) ljudski duh, njegovu okolinu, pulsaciju i zastoje. Sličnu stvar, izvedenu iz nekih drugih odnosa zbirke, primjećuje Davor Ivankovac.

Kad je riječ o arhitektonici zbirke, treba spomenuti i da se efekt najčešće zaokružuje na kraju pjesme, i to narativnim zaokretom, pjesničkom slikom/motivom ili misaonim zaključkom. Kao primjer može poslužiti odsječak pjesme Paraolimpijska himna koji tri navedena obrasca kombinira, postižući efekt pretapanja: "A jest jedan mali kod nas / Pred zoru kad su ga prozvali / Zaletio se glavom u zid / Kao kad led razbiješ čekićem / U limenom lavoru / Tako se čulo // Strah ljuske / Nakon što ptica istetura" (str. 13 i 14.) Također, pjesničke slike ponekad su nadrealne (polomljeni vrat partizanke koji visi s neba, zalijepljene pčele na zidovima kao kabalički nizovi, itd.), čime se tekst nijansira, ali i briše granica između ovostranog i onostranog, osvještava blizina smrti i onoga što slijedi nakon nje.

Na bližem jezično-stilskom planu, Kožice obilježava vrlo promišljen, reduciran stih, odnosno rečenica koji/u odlikuje velika gustoća. Osim minimalizma u interpunkciji (ciklus Zakopavanje sestre) i kombinacije dugih, nešto kraćih i kratkih rečenica (ciklus Charlie Hebdo), akustici teksta na mjestima doprinose neologizmi (meneiskopina, toploutrobica, itd.) i inovativna igra, preslaganje i preobrazba riječi ("Koštanina je naplata u kostima / Kostarina košta ime / Koštana dok pleše srž", str. 20.) Koncentraciji teksta u tom smislu pomaže i mjestimično uklanjanje nenaglašenog nesvršenog oblika glagola biti što, u okviru spomenutih efekata, čitatelja uvlači u onaj vakuum. Može se, dakako, uputiti na još neke faktore – na, primjerice, metapoetički element, sagledavanje i raslojavanje pjesničke riječi. Ona je, dakle, kao i tijelo, podložna infekciji i mrvljenju, nasilju i kontaktu s nadnaravnim.

U pokušaju zahvaćanja zbirke, i prethodna rečenica čini mi se kao jedna od mogućnosti. A uvijek kad smo suočeni s takvim, novim mogućnostima, svojevrsnim resetom čitateljske pozicije, kao i reakcijom koju naslov – neuobičajenim glagolskim pridjevom trpnim i deminutivom imenice – nagovještava, suočeni smo s iznimnom književnošću.