Parodija turskog orijentalizma

Turska novinarka i književnica Ece Temelkuran u vlastitoj je državi izazvala oprečne stavove: zbog oštre kritike političke situacije u državi dobila je otkaz u medijskoj kući Habetürk, a istodobno je proglašena najčitanijom političkom kolumnisticom te je dobila nagradu za zastupanje ljudskih prava u Turskoj. S obzirom na trenutne podjele koje vladaju tom državom, bipolarnost prihvaćanja u slučaju ove turske književnice nisu nimalo neobične.

Sveprisutna podijeljenost uočljiva je i u njezinom romanu Žene koje pušu u čvorove. Ponajprije, taj je raskol vidljiv u samom životu četiriju protagonistica romana: političko se sukobljava s onim najintimnijim. Na sva je četiri lika utjecala politička situacija države iz koje dolaze, baš kao i međuljudski odnosi, ponajviše oni ljubavni(čki), koji su ih nagonili na put tijekom kojeg su morale biti spremne na sve. 

Predvođene Madam Lilom, iskusnom, karizmatičnom i krajnje neobičnom ženom, Amira, Maryam i jedna turska novinarka započinju svoju avanturu. Zbog činjenice da četiri žene prelaze ogroman i opasan put raznim geografskim predjelima, ovaj je roman u medijima dobio naslov 'ženskog romana ceste', a ta ga oznaka odlično ocrtava. 

Cilj putovanja poprilično se brzo otkriva: Madam Lila odlazi ubiti čovjeka kojeg je nekoć voljela, a svojim pomagačicama želi pomoći u rješavanju njihovih vlastitih problema. Naravno, događaji ne protječu posve pomirljivo i neproblematično, posebice zato što se radi o četiri posve različite žene, uglavnom različitih svjetonazora, a još različitijih životnih priča. Ipak, kako radnja odmiče, one se sve više zbližavaju te njihovo međusobno povjerenje jača, a samim time – otkrivaju se i tajne koje svaka od njih brižno čuva. 

Ece Temelkuran u jednom je razgovoru spomenula kako je ova knjiga zapravo svojevrsna parodija orijentalizma, i to onoga kojeg je u svojoj knjizi analizirao Edward Said. Said je detektirao razliku između Zapada i Istoka, odnosno između poznatog i stranog. Potaknuta tom distinkcijom, Temelkuran je izjavila kako postoji i turski orijentalizam. Animozitet između Arapa i Turaka traje od Prvog svjetskog rata, a Turci mržnjom prema Arapima pokušavaju stvoriti osjećaj nadmoći koji Zapadnjaci imaju naspram njih. 

U ovom romanu, odnos između četiri žene nije nimalo neprijateljski, unatoč tome što dolaze iz Egipta, Turske i Sirije. Naprotiv, one su povezane gotovo identičnim sukobom s vladajućim režimima svojih država, i svaka na svoj način pokušava pobjeći iz matične države. 

Naglasak na ženskoj perspektivi i njihovoj unutarnjoj snazi čine ovaj roman kvalitetnim, dojmljivim i zanimljivim. Promatrano iz zapadnijih kulturnih okvira, granice između ljudskih sudbina čine se posve izbrisanima i jednakima u svim dijelovima svijeta. Možda je razlog tome i Temelkuranino portretiranje likova koje nam svojim ponašanjem, stavovima i osjećajima postaju bliske i posve prepoznatljive unatoč svojoj nezapadnjačkoj pripadnosti.

Temelkuranin stil pisanja u nerijetkim je trenucima ponešto konfuzniji i često nas uznemiri neprestanim najavljivanjem ''velikih i nevjerojatnih događaja koji će se uskoro dogoditi'', no to nimalo ne umanjuje vještinu i ležernost kojima se opisuju živopisni predjeli kojima se putuje te karakteri nemalog broja likova. 

Naslov romana potječe izravno iz Kurana, a žene koje pušu u čvorove su one žene kojih se treba bojati zbog njihove čarolije. Samim time, naglašeno je sve snažnije doba žena za koje Temelkuran smatra kako tek dolazi. U Turskoj je još uvijek problematično sebe karakterizirati kao feministkinju, no u zemlji ispunjenoj brojnim podjelama, čini se kako je pitanje ženskog glasa minoran problem, a možda je upravo tu i njegova jedinstvena prilika da se čuje.

Ece Temelkuran i njezine Žene koje pušu u čvorove izniman su i kompleksan roman koji će zaintrigirati brojne čitatelje zanimljivom radnjom i odlično portretiranim likovima. A nama, 'zapadnjacima', učiniti istočne susjede ipak — bliskijim.