Nicholas Bourriaud (1965.) svjetski je poznat esejist, povjesničar umjetnosti i kritičar specijaliziran za suvremenu umjetnost. Trenutni je voditelj ugledne umjetničke škole École nationale supérieure des beaux-arts u Parizu, surađivao je s nizom časopisa od sredine 80-ih, neke je uređivao i pokretao, bio je supokretač i suvoditelj muzeja Palais de Tokyo u Parizu i kurator u Tate Britainu, te još mnogo, mnogo toga.
Relacijska estetika, originalno objavljena 1998. godine u Francuskoj, i Postprodukcija iz 2002. godine, u ovoj ediciji MSU-a objavljene su skupa, u simpatičnoj zelenkastoj knjižici od 230 stranica manjeg formata.
Ova djela predstavljaju svojevrsne udžbenike za one koji žele naučiti tumačiti suvremenu umjetnost u nekim od njenih naočigled najbizarnijih oblika: performansa, instalacija i događaja koje je ponekad nemoguće dekodirati unutar okvira stare, mimetičke dogme reprezentacije.
Po Bourriaudu, nesporazumi uzrokovani suvremenim umjetničkim praksama i njihova nečitljivost direktni su rezultat nedostatka teorijske literature, te je ovaj kratki pregled prava stvar za one koji se žele uputiti i informirati o genezi, razlozima i značenju pitanja koja se danas u umjetnosti postavljaju.
Odnos suvremene umjetnosti spram društva, povijesti i kulture zaokrenuo je od reprezentacije do relacije, od mimetičkog opisivanja svijeta k društvenom međuprostoru (intersticiju), pukotinama između nas. Po Lyotardu umjetnost je "osuđena na poticanje sitnih promjena u prostoru koji je naslijedila od modernizma i na napuštanje ideje o općoj rekonstrukciji prostora nastanjenog ljudima." Došlo je doba minimalnih šansi, minimalnih promjena, iz koje se "unatrag deset godina, razvila većina umjetničkih svjetova koje poznajemo."
Mikroaktivizam u doba urbanizacije umjetnosti, zaokret prema stanju susreta, relacijska sfera kao politički projekt u doba opće mehanizacije društvenih susreta, sve je to razjašnjeno u ovim tekstovima. Bourriaud je istovremeno upućen, koncizan i britak, te sjajno objašnjava dinamiku relacijskih umjetnosti koje se počinju pojavljivati 90-ih godina prošlog stoljeća.
Naslanjajući se na Todorova, Deleuzea i Guattarija, Nicholas Bourriaud ključnim citatima ukazuje na sjecišta raznih vrsta umjetnosti, književnosti i filozofije, pokazuje kako umjetnost pruža otpor, kako umjetnik proizvodi odnose između svijeta i ljudi, te kako je sfera međuljudskih odnosa prostor umjetničkog djela.
Jedan od tradicionalističkih imperativa umjetničkog djela jest i oblik mišljenja koji poznajemo kao očekivanje intrinzične vrijednosti koja nije samo estetska, nego i semantička – to je smisao ljudskog života u kaosu stvarnosti. Bourriaud u tom očekivanju smisla koji prethodi ljudskoj akciji vidi razloge većine onih koji napadaju suvremenu umjetnost, te govori: Ne žele vidjeti da je svijet ništa drugo doli kaos kojemu se čovjek suprostavlja riječima i formom.
To što se tržište često slaže s ortodoksnim stavom i traži očigledan smisao u umjetnosti nije razlog da se zainteresirani čitatelj ne informira o tom zaokretu od predmeta prema nematerijalnom, od proizvoda prema procesu. Materijalizacija u umjetnosti, ili sposobnost umjetničkog djela da se odupre prolaznosti, ponekad ne ovisi o vrsti uporabljenog materijala.
Ta osjetljiva strana monumentalnosti: komemoracija događaja, vječnost sjećanja, materijalizacija neopipljivog – upravo to su oni pojmovi koje Bourriaud jako zahvalno pojašnjava i približava, te tumači kako dominantni aspekti suvremene umjetnosti zapravo funkcioniraju. Premda autor ponekad zalazi dublje u hermetičnije aspekte teorijskog aparata kojim se služi, ovu knjigu zaista možemo preporučiti svima zainteresiranima u moderne tokove umjetnosti.
Neven Vulić
