Op. ur.:
Budući da Booksin kritičar Vladimir Arsenić radi kao urednik u Partizanskoj knjizi, imali smo dvojbu trebamo li na Booksinom portalu pisati o izdanjima ovog nakladnika. Međutim, s obzirom da je teško očekivati da će drugi lokalni mediji pratiti početak rada Partizanske knjige, odlučili smo da je bolje posvetiti prostor vrijednoj inicijativi nego je 'pošteno' prešutjeti. ***
Nemanja Jovanović:
Milka zbogom, vidimo se sutra (Partizanska knjiga, 2016.)
Denis Čokić:
Izohipse (Partizanska knjiga, 2016.)
***
Iz
Partizanske knjige, mlade izdavačke kuće iz Kikinde, stižu nam prve dvije knjige iz edicije
Prvoborac. Radi se o romanu
Nemanje Jovanovića Milka zbogom, vidimo se sutra te zbirci priča
Izohipse Denisa Čokića.
Glavni je lik, a ujedno i pripovjedač Jovanovićeva romana, osjećajni mladić koji dolazi u Beograd na studije. Sa snažnom namjerom da piše (što bi rekao Šaban Šaulić, "S namerom dođoh u veliki grad"), dane provodi uglavnom razmišljajući o životnom besmislu i vlastitoj neostvarenosti kao čovjeka, pisca i ljubavnika.
Tri su važna kompleksa na kojima počiva centralna pripovjedna svijest, tri deprivacije, recimo to tako, od kojih su dvije (seksualna i umjetnička) već spomenute. Treća, po kojoj se razvija glavna matrica niza događaja u romanu, klasne je prirode. Suma tih triju frustracija je stanje opće pripovjedne bezvoljnosti, u jeziku izražene prvenstveno stilskom jednostavnošću, kratkim jednostavnim rečenicama ili nizanjem zavisnih surečenica, tako da čitatelj ponekad ima dojam da čita kakav sudski iskaz koji daje "svedok ili saradnik" ("Muški glas me je pustio unutra. Stan je bio na prvom spratu. Kada sam ušao, svetlo u hodniku je bilo uključeno, roletne dopola spuštene. Muškarac je otvorio.")
Budući da se, kao što smo rekli, radi o studentu koji nema vlastiti stan u gradu u kojem studira, on uvijek i iznova traži prebivalište. Klasno depriviran, on je primoran tražiti jeftine stanove, skučene i suterenske. Kroz roman on promijeni nekoliko staništa, a svim su njegovim rentijerima zajedničke dvije stvari: osim što su mu "gazde" (eto opet klasnog momenta), svi ti likovi na ovaj ili onaj način emaniraju pripovjedača (imaju frustracije slične njegovima ili su sami objekti njegovih frustracija). Već je rečeno da osnovnu događajnost u romanu predstavlja upravo potraga za stanovima, a najmodavci svojom funkcijom ogledala čine pripovjedni svijet još turobnijim.
Najočitiji je primjer takvog lika stanoviti Špiridon, kojeg pripovjedač opisuje ovako: "...iako sam znao da naspram sebe imam jednog od onih pedofila koji dvadeset i četiri sata provode strepeći od svega što promiče pored njih, negujući neumorno svoju izopačenost i kožu prozirnu kao najlon kesa." Pripovjedač i Špiridon skupa strepe od stvarnosti, puše pored prozora i gledaju susjedu kako se svlači. U jednom se dijelu te etape događa jedan od najzanimljivijih trenutaka u romanu. Dok leže u spavaćoj sobi, gazda priča pripovjedaču o dječacima s kojima inače živi, potom napomene da će se jednom sigurno "kresnuti s muškarcem", a nakon toga upita: " – Bi li ti smetalo da izdrkam? (..) – Ne, rekao sam. Kome bi tako nešto uopće smetalo."
Kao što vidimo, seksualna je komponenta sljedeća potka romana i svijesti glavnog lika. U romanu nalazimo desetak momenata u kojima se prikazuje nemogućnost zadovoljenja seksualne želje. U širokom rasponu od homoerotične 'vibre' s prijateljem i stanodavcem, homoseksualnog pokušaja silovanja, fiksacije na nedostižnu ženu, razmišljanja o pedofiliji, posjetu prostitutki i 'konvencionalne' mladenačke zaljubljenosti, jedno je uvijek isto: niti jedan od ovih odnosa ne razvija se do kraja (čak ni ovaj s prostitukom, kojoj plati, ali s njom ne spava).
Ono što ne može imati ipak može gledati: voajersko je u romanu prisutno dvojako, eksplicitno i implicitno. Prvo bi označavalo klasično špijanje kroz prozor ili koncentraciju na ženska bedra u suknji (motiv spomenut više puta), dok je drugo dramaturška situacija u kojoj pripovjedač iz svoje sobe sluša i zamišlja što se događa u susjednim prostorima (što podsjeća na početnu pripovjednu situaciju iz Andrićeve Proklete Avlije).
Treći je kompleks nemogućnost pisanja, pri čemu "misao na rad raduje više od samog rada." On, doduše, objavi jednu priču u književnom časopisu, ali tu staje, osjećajući da mu se književni svijet više ruga nego što ga prihvaća (i jednim i drugim aspektom stava prema pisanju
Zbogom Milka podsjeća na
Dnevnik besposličara Radenka Vadanjela). Suma tih triju slabosti – klasne, umjetničke i seksualne – jest opća malaksalost duha i rezigniranost koja, međutim, nikad ne može biti potpuna.
Ona to ne može biti zbog prirode jedne od tih deprivacija – one klasne. Opisujući depresiju jednog od svojih stanodavaca te ju uspoređujući s manijom druge stanodavke, Jovanovićev Ivica Kičmanović fenomenalno poentira: "Za razliku od Olivere, Miša je mogao da poludi. Za nju je to bio luksuz. O njoj nije imao ko da brine. Ona je balansirala na ivici. Želja da utekne životu, kao Miša, bila je verovatno ista. Ali gde bi? (...) Miša je mogao da leži pokriven do pola grudi i da ludi večno. Uvek je to mogao kad ne ide. Prosto legne i razboli se. (...) Što se mene tiče, neviđeni cirkus."
Depresiju se, dakle, tumači kao klasnu privilegiju koju Jovanovićev pripovjedač nema. Paradoksalno, on ju ne može niti imati jer da ju ima – ne bi bilo romana. Kako se ne može zavući pod poplun i ridati, pripovjedač se pripovjedanjem zavlači u jezik. U jeziku, kako ćemo vidjeti u analizi sljedećeg djela, postojanje nije potpuno sigurno, ali je zato jedino moguće.
Perspektiva Schrödingerove mačke
Druga knjiga o kojoj će biti riječ, Izohipse, prva je zbirka priča Denisa Čokića. Za razliku od Jovanovićeva stila, koji je često reduciran na osnovne informacije i pripovjedačke komentare, Čokić piše detaljno, pokušavajući opisati svoj pripovjedni svemir u toj mjeri da on postane teško čitljiv i prohodan. Urednici u pogovoru navode da Čokićeva proza zahtjeva koncentriranog čitatelja, i to je točno, mada nisam siguran da svaka od deset priča vrijedi uloženog truda.
S opisima fizike svijeta koji su ponekad dovedeni do granice apsurda, s pripovjednim sekvencama koje se često nižu bez vidljive pripovjedne logike, čitatelj ima osjećaj da je ubačen u pripovjednu hipnagogiju (prijelazno stanje uma između stanja svijesti i dubokog sna; autor spominje termin u jednoj od svojih priča - Osam minuta i devetnaest sekundi).
Čini mi se da hipnagogija, kao 'psihološka' figura dominantnog pripovjednog prosedea, odlično opisuje Izohipse. Namjera je jasna: takozvanoj je stvarnosti (i pripadajućem joj jeziku) alternativa pripovjedanje, u kojem se značenje pokušava fiksirati fingiranjem preciznosti (zato je toliko pažnje posvećeno fizici). Kako je rečeno u prvoj priči: "... ali i zvanična statistika je razlabavljena i puna rupa, kao i ulice, pa je priznata nauka, i vozimo se istima." Međutim, ni pripovjedni jezik nije semantički jednoznačan: on je isto tako nesiguran i dvojak. Zato je, kako primjećuju urednici, središnja priča zbirke ona o Schrödingerovoj mački (koja je istovremeno mrtva i živa). Ova priča, ispripovjedana iz perspektive mačke, jedna je od uspjelih.
Većina njih, čini mi se, nije na toj razini. Iako autor ima jasnu ideju o svom pisanju, čini mi se da previše konceptualnog, a premalo sadržajnog tkiva, dovodi zbirku na rub postmodernog prenemaganja kojemu je bitno isključivo i samo demonstriranje 'posebnosti' svog pripovjednog postupka.
Recimo koju i o pogovorima ovih dviju knjiga. Autori tih tekstova, Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, zamislili su svoje pogovore tekstovima kao njihove relativno organske nastavke. Pisani deridijanskim zanosom ("Videti svaku poru u telu jezika, uživati i patiti zbog toga..."), s više teksta u fusnotama nego iznad fusnota, ti su tekstovi kombinacija nadahnutih interpretacija i simulacija suvremenih akademskih rasprava. Ideja je dobra i jedinstvo je zaista postignuto, iako se ne mogu oteti dojmu da urednici prije pišu o tekstovima kakvi bi oni htjeli da budu, radije nego o tome kakvi su oni zapravo.
Sve u svemu, prve su dvije knjige edicije Prvoborac u svakom slučaju zanimljive i poticajne. Ako se išta može zaključiti o uredničkoj politici edicije onda je to, osim činjenice da se radi o mladim i neafirmiranim autorima, namjera da se objavljuju tekstovi koji neće robovati pomodnim temama i motivima niti podcjenjivati svoje čitatelje banalnošću izraza i sadržaja, što je i više nego dovoljan razlog da se radujemo budućoj produkciji.
Foto: Gerry Popplestone / Flickr
