U nastavi lektire naročitu težinu imaju udžbenici, tj. čitanke. Težinu ovdje možemo shvatiti i doslovno – ove knjige moraju biti važne ako su učenici već od šeste ili sedme godine primorani tegliti ih svaki dan na leđima. Čini se i da jesu važne: tako savjetnica iz Agencije za odgoj i obrazovanje Marijana Češi navodi da su oni "pomagalo namijenjeno učeniku, a ne nastavniku", i s tom izjavom redom se slažu svi naši sugovornici iz osnovnih i srednjih škola. Čitanke nude učenicima ono što im nastava ne može pružiti: pomoć u praćenju, dodatan sadržaj i trag koji ostaje jednom kad nastava završi.
Međutim, udžbenici imaju i veliki ekonomski značaj. Jedna obavezna čitanka košta između 50 i 100 kuna. U osnovnim i srednjim školama RH trenutno je upisano
oko pola milijuna učenika. Samo najveći izdavači i knjižari mogu priuštiti ulazak u takav projekt, ali njihova veličina uvelike i ovisi o prodaji čitanki, tih vječnih bestselera.
To nam pokazuje i koliko je selekcija udžbenika delikatan proces. Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta, koje vrši selekciju, ne odlučuje tek o 'mladima na kojima svijet ostaje', nego i o zaradi i egzistenciji najvećih izdavača poput Profila, Alfe, Školske knjige i dr. Stoga je vrlo važno znati po kojim se kriterijima vrši navedena selekcija.
Međutim, iz Ministarstva (opet) nismo naišli na susretljive sugovornike. Premda je 'Popis udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za školsku godinu 2014./2015.'
objavljen na njihovoj stranici već 15. siječnja, iz Ministarstva sam 28. ožujka dobio odgovor da "postupak odabira udžbenika nije završen". Naime, odabirom se donosi Katalog, a ne Popis, pri čemu postoji "velika razlika između 'Popisa udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava' i 'Kataloga udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava'." U nastavku dopisa nisam dobio objašnjenje koja bi to velika razlika bila.
Bilo kako bilo, Katalog je naposljetku
objavljen 15. svibnja, a u trećem razredu osnovne škole, kojim se trenutno bavimo, sva tri udžbenika navedena u Popisu prošla su kroz sito selekcije i našla se u Katalogu. Razmotrivši dva od tri udžbenika – Profilov
Od slova do snova 3 i Alfinu
Kuću igrajuću 3 – kriteriji MZOS-a i dalje su nejasni. Naime, osim što prate program, čitanke se bitno razlikuju i po sadržaju, i po pedagoškom pristupu, i po kvaliteti.
***
Razlika između ovih čitanki jasna je već u prvoj lekciji. Kuća igrajuća ne započinje književnim tekstom, nego opisom igri. Radi se o zanimljivoj i nažalost neuobičajenoj ideji da se uvod u čitanje i lektiru ne radi kroz tekst, nego kroz igru. S druge strane, Od slova do snova započinje tekstom kojem prethodi pitanje: "Razmisli i odgovori. Što nam kazuje mudra izreka: Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba? Slažeš li se s tom izrekom? Objasni je svojim riječima." Ovdje se radi o nažalost učestalijoj ideji da učenike čim prije treba upoznati s narodnim poslovicama kao vrelom životne mudrosti: pritom treba spomenuti da je apsurdno poticati 9-godišnjake da uspoređuju školske dane s ostatkom svog budućeg, nezamislivog života.
Na takvoj logici počiva i preostali sadržaj ovih čitanki. U prvih sedam lekcija Kuće igrajuće ne uvode se novi pojmovi jer je svrha početnih tekstova i opreme da zabave i pridobiju mlade čitatelje - jednom kad su učenici 'kupljeni', kreće se s definicijama i neobveznim preporukama za daljnje čitanje. Od slova do snova, pak, odmah kod prvog teksta uvodi definicije novih pojmova. I dok se u Kući igrajućoj definicije iznose kroz zabavan razgovor nacrtanih junaka Lucije i Juraja, Od slova do snova ih navodi tradicionalnim, suhoparnim putem, uz strogu podjelu između forme (književnih pojmova) i sadržaja.
U Kući igrajućoj jači je naglasak na poticanju mašte - osim šarolikih tekstova koji nemaju jasnu moralnu pouku, i popratna pitanja najčešće služe tome da 'razigraju' učenički um. Recimo, uz tekst U gradu zmajeva Michaela Endea (str. 66), učenicima se sugerira da izmisle ulice u gradu zmajeva, opišu grad mrava ili grad puževa, te nacrtaju zmaja koji vatrom peče uštipke.
U čitanci Od slova do snova naglasak je, pak, na prenošenju moralne pouke. Poseban je problem u metodama kojima se pouke prenose: to se često radi ili stvaranjem grižnje savjesti (kroz priče o propustima nepromišljene djece i mudrim roditeljima - npr. Utakmica, str. 106), ili posebno otisnutim poukama ("Moramo voljeti svoje i uvažavati tuđe osobine i različitosti.", str. 37) ili podmetnutim vrijednosnim sudovima ("Zašto voliš domovinu?", str. 25)
Kuća igrajuća pokušava se približiti jeziku učenika pa tako, primjerice, koristi stripove ili priče o stripovima (poput Zagora), aludirajući na izvannastavne, popularne čitateljske prakse. Nažalost, Od slova do snova se ni ne pokušava jezikom ili idejama približiti učenicima, pa im tako govori da trebaju naučiti "krasnosloviti" pjesmu (str. 23), "narisati" trešnju (str. 121), pisati sastavke na teme "Gledam jesen kroz prozor" ili "Da sam kapljica vode" i sl.
Naposljetku, Kuća igrajuća završava pogovorom namijenjenom učenicima. Od slova do snova završava pojmovnikom.
Postoje i brojne druge razlike: u čitanci Od slova do snova zastupljena su dva strana autora (Ezop i de La Fontaine) dok Kuća igrajuća ima dvoznamenkast broj stranih autora; Od slova do snova ima lekcije s izraženom patriotskom i kršćanskom crtom, što je u Kući igrajućoj slabije izraženo, itd.
Međutim, cilj usporedbe navedenih čitanki nije 'reklamirati' jedan udžbenik ili 'pljuvati' drugi, nego ukazati da postoji ogromna razlika između dvije odobrene čitanke. Ta razlika nije tek u pedagoškom pristupu (što bi samo po sebi bilo neobično), nego i u kvaliteti. Umjesto da MZOS odabere koji pristup želi podržati, odgovornost za biranje konkretnog obaveznog udžbenika u nastavi opet je spala na pojedine nastavnike. Stoga možemo očekivati i veliku razliku u znanju, iskustvu i idejama koje će steći slični učenici koji će čitati različite čitanke.
