Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Očenaš': Sa sjećanja na sjećanje

Large untitled design   2023 05 31t124141.944

Chris Liverani, Unsplash.

Naslov knjige: Očenaš Autor knjige: Iva Ušćumlić Izdavač: Durieux Godina izdanja: 2022
Srijeda
31.05.2023.

Roman, kakav god bio, gotovo uvek zrcali određenu stranu stvarnosti. Zapravo, u njemu se ogleda dvoznačnost stvarnosti: prožimaju se tmine i svetla, haos i red, besmislenost i cilj, nemilosrdnost i skrbnost, propast i cvat i, dakako, život i smrt. Roman, dakle, postavlja svoju stvarnost koju suptilno samo prevlači tankim lakom umetničkog oblikovanja. U toj romanesknoj stvarnosti, tema je vrlo često upravo dihotomija života i smrti, kontrapunktualno obrađivanje večite tematike od kada je čovek postao svesno ili bolje rečeno samosvesno biće. Smrt je takođe glavna tema i nit koja spaja i razdvaja u trećem romanu Ive Ušćumlić, koji nosi simptomatičan naziv Očenaš. Naravno, prva stvar koja bode oči je naslov, koji je preuzet iz poznate hrišćanske molitve, ali je takođe i dizajn samog izdanja u potpunosti u tom maniru: tvrd crn povez koji uveliko podseća na kakvu popsku knjigu ili na nekakvo mini izdanje Biblije. No, krenimo mi redom i gredom, dakle u početku stvori Bog autorku...

Iva Ušćumlić zagrebačka je spisateljica i novinarka, koja se danas bavi marketingom i komunikacijama. Pre ovog romana objavila je još dva: Duhovi (2013.) i Omara (2017). Kako moja malenkost nije imala prilike čitati prethodna ostvarenja, pristupićemo ovom romanu kao nekošenoj livadi i biti pažljivi prema svim bumbarima i leptirima na njoj. Možda ne isto toliko prema samoj travi.

Očenaš predstavlja roman koji prevashodno obrađuje filozofska kontempliranja Nade Kuršl (ili Kurschl), kroz koja možemo da svedočimo svojevrsnom osvrtu, retrospektivi života pomenute junakinje, od njenih devojačkih dana do poslednjeg (pretpostavljamo) dana, kada u dubokoj starosti sklapa oči. U osamnaest srednje dugih, pa i kratkih poglavlja možemo saznati da je Nada rođena u imućnoj zagrebačkoj porodici kojoj su nakon Drugog svetskog rata ratni pobednici oduzeli imovinu (veliki stan u Gundulićevoj), te im naneli duševnu bol. Ipak, gospodična Nada postaje gospođa Kuršl tako što se udaje za „ultrasposobnog“ Vladu, s kojim uspeva da stvori ugled i bogatstvo i u socijalističko-komunističkom sistemu. S raspadanjem Jugoslavije, njihova se imovina i vlasništvo uvećava drastično (kako je to bivalo sa „ultrasposobnim“ ljudima tranzicije), te oni (p)ostaju članovi visokih krugova stanovništva. Međutim, njihov brak je daleko od savršenog. Vlado je često vara, a njihovo potomstvo, sin Ante (premda gej živi sa ženom) i ćerka Vlatka (vara supruga koju on takođe vara) se savršeno uklapaju u disfunkcionalnost familije. U čitavoj predstavi glumljenja srećne porodice, dešava se ispad u pozorištu u kom Nada udara jednu Vladinu ljubavnicu, što vodi ka njenom boravku u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču. Ispostavlja se da je u sižeu romana ovaj događaj narativni stub oko kog se vrti plot romana jer se odista radnja može posmatrati pre i posle tog incidenta.

Na obodima ove priče jezdi nekoliko paralelnih priča koje govore generalno o problemima porodice, o položaju žene u brakovima s „uspešnim“, ili tačnije u brakovima sa „preduzetnicima“, „biznismenima“, priča o estetici koja se krije iza slojeva bogatuna koji su kameleonski uspeli da od svakog društvenog uređenja naprave sredinu u kojoj lako plivaju. Takođe iz prikrajka viri i priča o Zagrebu, gradu „koji je nastao na leđima kmetova i seljaka, na temeljima pobijeđenih, onih koji su morali biti kuš i pokriti se ušima po glavi jer u suprotnom... zna se što u suprotnom.“ (str. 137.) Nisu ovo samo periferne teme u romanu, dapače radi se o bitnim elementima građe romana jer daju potpuniju sliku o junakinji i njenom okruženju. Narativno se, dakle, to kao trud autorke isplatio.

Glede naracije, Ušćumlić je u prvom licu, kroz pismo i rakurs naratorke, glavne protagonistkinje Nade Kuršl predstavila njenu priču, koja po načinu pripovedanja podseća na fotoalbum kog vrtite nasumično, te čije su slike poređane ne hronološki, već po nekakvim sećanjima. Provodeći poslednje dane u bolnici u Vrapču, naratorka skače sa sećanja na sećanje, obraća se čitaocu, navodi neke svoje zapovesti, priseća se pisama, fotografija, raspreda o odnosima u porodicama, opisuje svog muža, decu, iznosi svoja filozofska razmišljanja. Ona navodi da se „ona seća“, za razliku od drugih, te da je „to njen grijeh“. Primerice, seća se vrlo dobro kada su promenili prezime iz Kurschl u Kuršl, kako bi bolje prošli u komunizmu: „Ako tko pita, reći ćemo da smo Zagorci.“ (str. 70.) Skupa ovo kao ideja stoji dobro, nema ničeg problematičnog u nakani da se predstavi jedna čangrizava, starija bogatunka, milovana od materijalnog života svih sistema, koja u ulozi antijunakinje (i nadasve intelektualke, ne samo domaćice) kroz svoje životne jade problematizuje društvo, porodicu, položaj žena u istom, domoljublje i sl. Dakle, problema u nameri nema, no isti ipak nastaju u realizaciji.

Najpre, nedaće nastaju u nekim narativnim odabirima Ušćumlić. Uzmimo primerice rečenicu kojim počinje 5. poglavlje: „Živim na ovome svijetu dovoljno dugo da mogu biti sigurna u jedno: ljudi zaboravljaju.“ Dakle, ako se tako zgusnuta, filozofsko-signifikativna misao, esencijalne prirode (saopštavate neku svoju životnu mudrost, koju ste stekli iskustvom), počne sa „živim dovoljno dugo“, onda se na kraju nikako ne sme naći jedna tako trivijalna konstatacija „ljudi zaboravljaju“. Mislim da je posve jasno da ne treba živeti predugo da bi se ustanovilo da ljudi zaboravljaju, i to ne svi. U ovoj rečenici, kao i u mnogim sličnim u romanu, nema ravnoteže, već mahom rečenice propadaju u stereotipnost, nemaštovitost, u svakodnevne tlapnje koje se komotno mogu čuti i na zagrebačkom Dolcu. U tom kontekstu su takođe i ne tako dobro osmišljeni pokušaji da se objasni filozofsko stajalište naratorke. „Naknadna pamet je najgora pamet, nemam ni najmanje strpljenja za tu naviku. To je potpuna intelektualna lijenjost, nedostatak volje da se razmisli u trenu kada razmišljati treba i, još gore, da samome sebi priznaš da u određenom trenutku nisi baš bio sklon promisliti pa samoga sebe uvjeravaš da si u stvari odlučio dobro, da si točno to htio.“ (str. 141.) Ovaj se citat nastavlja sa tim da naratorka govori o laži kao čovekovoj potrebi i da se istina treba reći samo u svojim poslednjim satima. Ovim se postupkom pokušava objasniti to obraćanje čitaocima na smrtnoj postelji u kojoj se sve iznosi onakvo kakvo zbilja jeste, bez šminke i prevara. Problem je u ponovo u trivijalnosti „mudrovanja“ jer se naknadna pamet poistovećuje sa navikom te se, čini mi se, pogrešno tumači ne kao zakašnjela pamet, već kao afirmacija ranije donete odluke.

Potom, naratorkino neposredno obraćanje čitaocu, koje prati roman i kojim se isti završava ne deluje u potpunosti uverljivo u smislu njegove funkcije u naraciji. Cilj je nesumnjivo da se i ovim postupkom upotpuni „otvaranje“ duše glavne junakinje, kako bi kroz svojevrsni pripovedački „očenaš“ ispovedala svoje grehe, očistila svoju dušu i u miru poslednji put sklopila oči. Ponovo, kao ideja ne zvuči naročito originalno (što dakako uopšte ne mora biti), ali ne zvuči ni loše. Ipak, u realizaciji ponovo šumi u komunikaciji između ideje i efektnosti. Nakon finalne igre sa čitaocima „nemojte trepnuti, ne još...“ stiče se utisak da je direktno obraćanje nama suvišno i otužno. Verujem da bi efekat bio kudikamo bolji da su se kontemplacije Nade Kuršl sjurile u iznošenje te filozofije na bulevar pažnje putem suvislih i konzistentnih razmišljanja, nasuprot insistiranju na ponavljaju, onomatopeji i čitaočevom sudelovanju.

Uprkos tome što je za uspešniji roman bilo potrebno više prozne veštine, možda još malo jezičke magije, te smislenije prezentacije ontologije lika, ipak smo na drugoj razini dobili efektnu knjigu Ive Ušćumlić. Pre svega zbog namere autorke da apostrofira žensko stajalište i tačku gledišta u bivšem i sadašnjem uređenju, u porodici (još uvek patrijarhalnim obeležjima), te shvatanju života i uloge u njemu. Postupak, koji je vredan pažnje i pohvale, i kojeg nikad nije dosta.

Zanimljivo da mi na računaru, dok pišem ovo ide pesma The Flaming Lips „Feeling Yourself Disintegrate” uz stihove: "But life / Without death / Is just impossible / Oh, to realize / Something is ending / Within us". Stihovi koji tako dobro opisuju ovaj roman, sasvim slučajno, ili možda ne.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu