Šima Majić: Potkožni sjever (Matica hrvatska, Karlovac, 2014.)
Poslijeratna mostarska književna scena zanimljiv je pejzaž. Predodžba o 'podijeljenom gradu', čije stanovnike valja podučavati toleranciji, suživotu i multikulturalizmu, privlačila je na prijelazu stoljeća nezanemarive količine stranoga kapitala u kulturnom polju. No nakon što je ovaj dotok drastično opao – što uslijed opće krize i rezova, što uslijed činjenice da je BiH izašla iz 'mode' – i alternativna kulturna scena u gradu počela se ubzrano rastakati.
Neki njezini istaknuti protagonisti naprosto su zašutjeli; neki su danas u posve drugim vodama, pa i fizički daleko od Mostara; neki od urbanih 'frajera' uspješno su zamijenili alternativni barjak nacionalnim. Ipak, barem na planu književnosti, i dalje ima života. U proteklih nekoliko godina profilirao se niz novih zanimljivih imena, koja uglavnom objavljuju kod izdavača izvan Mostara. Među najmlađima – i u književnom i u biološkom smislu – koji žive i djeluju u ovom gradu jest Šima Majić (r. 1992. u Duvnu).
Valja reći da književni prvijenac ove autorice nije izašao ni u kakvom 'alternativnom' ili underground aranžmanu. Naime, zbirka poezije Potkožni sjever ovjenčana je nagradom za najbolju knjigu mladog pjesnika/pjesnikinje Zdravko Pucak, koju dodjeljuje karlovačka Matica Hrvatska, te je konzekventno objavljena u nakladi ove institucije. Znamo li da je i za 2012. dobitnik bio jedan Mostarac, Mirko Božić (zbirka Mrlje na njenim rukama) – mogli bismo teoretizirati da je takav izbor potaknut eventualnim programskim usmjerenjem Matice na književnost 'dijaspore' (kako se u Hrvatskoj službeno-pravno tretiraju Hrvati iz BiH).
Međutim, interesantno je da se ni Božić ni Majić svojom poezijom ne uklapaju u konzervativnu identitetsku politiku 'nacionalnog jedinstva'. Božić iz tog okvira i manifestno strši estetikom šoka, lascivnošću i anarhizmom; u slučaju Majić, kako ćemo vidjeti, 'otklon' je možda i još radikalniji. Jesu li toga bili svjesni nagrađivači, pa u krajnjoj liniji i sama autorica, na ovom nas mjestu ne mora zanimati.
Potkožni sjever kvalitativno je vrlo neujednačena zbirka pjesama, mjestimice doista nesređenog izraza. Stječe se dojam da je prijeko potrebni urednički rad izostao – izgleda da je to slučaj s mnogim natječajima za neobjavljenu knjigu, na kojima se podrazumijeva da nagrađeni rukopis mora biti objavljen onakav kakav je prispio na natječaj.
S druge strane, recimo to odmah, poezija Šime Majić plijeni svojim potencijalom. Pa premda gotovo i nema pjesme koja bi, u skladu s davnašnjom maksimom Bogdana Popovića, bila 'cela lepa', autoričini stihovi itekako znaju iznenaditi snažnim slikama, upečatljivom atmosferom te, prije svega, izgrađenom i uvjerljivom autorskom pozicijom koja stoji iza njih.
Kad pročitamo strofu poput "I noćas sam se bavila/ arbitriranjem (temperat)ura/ sjevera/isk(r)varenog/ iz odijela koja čine (čo)vječnost/ tvojih ratobornih vojnika/ što odjenuše zime s(vi)jeta" (eponimni Potkožni sjever), opravdano se možemo naći pred iskušenjem da odložimo knjigu i produžimo dalje. Ovakvim igrama zagrada zbirka vrvi, i čini se da ih autorica programski forsira kao zaštitni znak vlastitog pisma. One uglavnom ne donose nikakav literarni efekt i doimaju se kao isforsiran pokušaj 'utiskivanja' slojeva i slojeva značenja i asocijacija u pjesnički tekst. Pjesnička slika prezentirana u navedenim stihovima djeluje glomazno, nezamislivo i, u književnom smislu, neuvjerljivo.
Majić je daleko učinkovitija kad govori jednostavnije, izravnije i koncentriranije; tada s manje riječi postiže puno više. Tako je u pjesmi Lakmus za sjever, koju vrijedi navesti u cjelosti: "amputirala sam opcije dodira/ u koji se je na ceremonijalan način/ u(lije)pilo 188 centimetara sjevera// ima li tu dovoljno tužnog/ za naše četiri zdrave ruke/ kojima sam uvijek boljela/ jesmo li oboje na broju/ tek da se ne bojim/odolijevajući/ dva sjevera u zraku."
Posrijedi je vrlo dobra poezija. Odmah ćemo opaziti upotrebu neprijelaznoga glagola ('boljeti') kao prijelaznoga ("kojima sam uvijek boljela"); ovim šalamunovskim postupkom autorica i inače uspješno barata. Nastavak ("jesmo li oboje na broju") čini da 'boljeti' asocira na 'voljeti', a istodobno i mijenja 'brojati'. Uvučeni smo u intimni odnos u kojem se gube jasne granice između njegovih sudionika, u tijelu kao i jeziku: bol je lako prijelazna, a i 'brojanje do dva' može biti bolno.
Pridjev 'zdrave' u sintagmi "naše četiri zdrave ruke" pojavljuje se kao protuteža "boljenju", ali također i uvodi referencu na tijelo, i pjesničkom prizoru priskrbljuje određenu taktilnu kvalitetu. U stihovima "odolijevajući/ dva sjevera u zraku" nestandardna upotreba nominativa umjesto genitiva (dvama sjeverima) rezultira dodatnim efektom. Lirski subjekt, zapleten u višeznačni osobni odnos, pokušava na njega utjecati tako što će posegnuti izvan iscrtanih jezičnih i tjelesnih granica: on(a) tako ne odolijeva nečemu, što bi bila pasivna pozicija, nego odolijeva nešto – aktivira se cijelim bićem. Naposljetku, "dva sjevera", osim što asociraju na hladnoću, sterilnost i nedostupnost, također razbijaju 'logičnu' podjelu na 'sjever' i 'jug'. Odnos između (s)polova ne uklapa se u nametnute obrasce.
U svojim uspjelim dionicama, poezija Majić na efektan način artikulira tenzije između jezičnog i tjelesnog, isprepletenih u odnosu između dvoje ljudi koji ne uspijevaju postati 'pravim' parom: "Nešto me priječi biti sretna./ Možda krvoločno ljeto tijela/ koje ničemu ne služi/ ili srce koje odolijeva metaforama." (Nešto me priječi biti sretna). Pozicija involviranih u ljubavno-intimnu situaciju nije 'spontana' niti unaprijed utvrđena: ona je posredovana nizom instanci verbalne i neverbalne komunikacije. I sama poezija, koliko god pokušavala zahvatiti u taj prostor, uvijek će nailaziti na pukotinu i asimetriju. Rezultati pjesničkog nastojanja da se osobno i intimno posreduje kroz jezik znaju biti traumatični: "riječi su najbesramniji dio poezije", čitamo u pjesmi Zamjenice su najtužnija vrsta riječi.
No autorica zna biti i eksplicitnija kad govori o traumi inherentnoj ljubavnom odnosu. Pozicija subjekta u njezinim pjesmama ponekad je eksplicitno rodno utemeljena i kritički postavljena. U tim trenucima Majić progovara iz perspektive žene koja je, nasiljem poretka, marginalizirana – i ne može, iz strukturnih razloga, biti poslovična 'bolja polovica' u odnosu s drugom osobom. Ovi trenuci nisu jako česti, ali su vrlo upečatljivi. Na prvo čitanje može se učiniti da stihovi poput "Noćas si anestezija/ za gašenje zvijezda/ po mojoj koži" (Koga ima bez njega se mora) artikuliraju zanos.
Naime, "gašenje zvijezda po koži" odmah asocira na zlostavljačku praksu gašenja opušaka po koži žrtve; to što su u pitanju 'zvijezde' unosi snažnu primjesu ironije. Tko gasi zvijezde na njezinoj koži, lirski nam subjekt ne saopćava, i ova konstrukcija tim snažnije djeluje: sugerirano nam je da je to nasilje sveprisutno. Druga osoba može djelovati samo kao 'anestezija', da ozljede na trenutak utrnu. U ovakvim stihovima ogleda se radikalni, feministički naboj koji poezija Šime Majić bezmalo sadrži, koliko god on često ostajao prigušen. Nadajmo se da će autorica u budućnosti crpjeti taj potencijal.
Zbirku zatvara ciklus 'Kalendarska kaligrafija', sačinjen od dvanaest pjesama u prozi od kojih je svaka 'smještena' u po jedan mjesec u godini. Zajednička im je odlika kondenzirani, hiperrealistički doživljaj svijeta, u kojem se prirodni procesi isprepliću s društvenim događanjima; 'priroda' se prelijeva u 'društvo' i obrnuto. Ti prizori opet su nam predočeni s margine, iz pozicije ženskog subjekta koji ih internalizira i istodobno prepoznaje u njima odjeke odnosa koji uspostavlja s drugim osobama. No u ovom ciklusu moguće je pronaći i eksplicitnije primjese senzualnog, pa i erotskog, nego što je to slučaj s prethodnima.
Primjerice: "
Zagušljivo je u stanu. Na plus trideset po koži mi se počinju topiti pridjevi od kojih, dijagnosticiraš, bolujem. Po jastuku ti se izlijeva ljeskanje mora. Osluškujem predenje čamaca koji se ljuljuškaju, čitavu unutrašnjost mi škaklja njihovo smijuljenje. Sve sparnije je u zraku što veća je gustoća pridjeva presluzavih za tvoj senzibilitet." (
Sparina) Možda nam navedeni reci naznačuju jedan od pravaca u kojem će se poezija Majić u budućnosti kretati. U svakom slučaju, bit će zanimljivo pratiti razvoj ove talentirane autorice.
Dinko Kreho
foto:
William Ng ***
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja
Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
