Suptilna snaga umjetnosti

Pisac hrvatskih korijena Ivan Vladislavić (1957.) spada među najcjenjenije suvremene južnoafričke pisce. Zbirka priča O detektivima (101 detectives, 2015.) treća je njegova knjiga prevedena na hrvatski i najnovija objavljena. Druge dvije su romani Mahnitost (Feral Tribune, 1999.) i Dvostruki negativ (Edicije Božićević, 2014; za hrvatske prilike relativno brzo preveden jer je original izašao 2011.) Ove knjige samo su djelić cjelokupne autorove bibliografije koja se sastoji od više romana, zbirki priča i eseja. Osim toga, Vladislavić je dugo radio i kao urednik književnog časopisa i izdavačke kuće. 

Već iz navedenih činjenica možemo pretpostaviti da se radi o ozbiljnom i zrelom autoru, a zbirka priča O detektivima samo potvrđuje tu pretpostavku kao nepobitnu činjenicu. Na prvu se čini da se 11 priča sasvim razlikuju jedna od druge: razgovor dvojice policajaca o fugu ribama, sanduci sa stvarima umrlog čovjeka u posjedu pisca koji ne zna što će s njima, tragedija na godišnjem odmoru, Kafkina Preobrazba adaptirana u komad takozvanog 'industrijskog kazališta'... Ipak, ova raznolikost je samo na pojavnoj razini. Dubljim i opetovanim iščitavanjem priča, poveznice polako postaju vidljive. Ove priče moćno i uvjerljivo preispituju odnos umjetnosti i suvremenog svijeta, granice i mogućnosti jezika, nestalnost i nedorečenost identiteta – teme specifične za cijelo Vladislavićevo stvaralaštvo.

Jedan dio priča možemo svrstati u svojevrsne postmodernističke eksperimente, kao što su Plan za izlaz i Industrijsko kazalište. One su gotovo lišene ikakvih emocionalnih elemenata, objektivnije su te je u njima veći naglasak na formalnoj kompleksnosti i inovativnosti koja nažalost ponekad djeluje nauštrb čitateljskog užitka. U svijetu ovih priča (kakav nije nimalo teško zamisliti u bližoj budućnosti) umjetnost je sasvim podložna zakonima i prohtjevima tržišta i korporacija.

U Planu za izlaz neimenovana korporativna pripovjedačica u izoliranom visokom poslovnom neboderu proizvodi priče namijenjene podizanju morala u korporaciji, ali se počne osjećati nedovoljno dobrom kad vidi koliko je uspješnija korporativna pjesnikinja. U priči Industrijsko kazalište također neimenovani pripovjedač prvi put posjećuje predstavu u industrijskom kazalištu, kazalištu u kojem se uopće, kako mu kaže prijateljica glumica, "ne radi o drami, nego o spektaklu." Spektakl večeri je bizarna reinterpretacija Kafkine Preobrazbe koja je za pripovjedača prilično razočaravajuća reklama za novi model auta – Ford Kafku.

S druge strane imamo nekoliko priča koje su dijametralno suprotne gore navedenima pa se doimaju gotovo prejednostavnima, barem na tehničkoj razini. Naprimjer, priča Uspavanka o čovjeku koji na godišnjem odmoru upoznaje majku i njoj odviše privrženog odraslog i usporenog sina, tragično i dirljivo problematizira ranjivost ljudskih odnosa, a priča Kosmata košulja kroz postavljanje pripovjedača Južnoafrikanca u situaciju u kojoj upoznaje kosmatog ujaka svoje djevojke Amerikanke simbolizira njegovo nepripadanje Americi. Ove priče odlikuje iznenađujuća tankoćutnost koja se ne odražava samo u dirljivim i poetičnim odlomcima, već i u znatno opuštenijoj strukturi – priče su prozračene dijalozima, uvedeno je više likova, pripovijeda se u prvom licu jednine, što ih naposljetku čini i intimnijima. 

Na tehničkoj razini očarava Vladislavićeva postmodernistička zaigranost – kako u korištenju različitih jezičnih izraza (od slenga do korporativnog govora), tako i u problemima kojima se bavi (odnos umjetnika i umjetnosti, granice jezika...), dok možda čak i više očaravaju trenuci kad se njegov strogi, formalni jezik omekša suptilnim humorom i emocijama. Ti su trenuci uglavnom strateški postavljeni na krajevima priča čime ih savršeno zaokružuju i poentiraju. Nema mnogo suvremenih pisaca koji uspijevaju tako efektno postići balans između, da tako kažemo, eksperimentalnosti i emocionalnosti.

Ta ravnoteža je najvidljivija u priči Čitanje, najkompleksnijoj, najdirljivijoj i najbolje izvedenoj priči u cijeloj zbirci. Autorica Maryam Akello na književnoj promociji u Njemačkoj čita ulomak iz svoje autobiografije o svom zatočeništvu, na materinjem, acholi jeziku koji nitko od prisutnih, osim njene skrbnice, ne razumije. Dok Maryam čita svojim "monotonim i mekanim" glasom, fokus prelazi na prisutne slušače i njihova razmišljanja za vrijeme čitanja. I upravo u tim efektnim odsječcima njihovih struja svijesti autor se izruguje snobizmu, neznanju i taštini slušatelja. Prisutan je i prevoditelj autoričine knjige, Hans Basch (iako ne s acholi jezika, već ironično, koristeći engleske i francuske prijevode knjige). U drugom dijelu književne večeri, on čita svoj prijevod – dio knjige u kojem se opisuje smrt autoričine sestre – i na samom kraju doživi emocionalni slom. 

Ova priča kritizira tendenciju zapadnjačkih intelektualaca za fetišizacijom patnje drugih, te samim time i umrtvljavanjem vlastite svijesti. Naposljetku, pita se o mogućnosti umjetnosti da premošćuje jezične i kulturne razlike. Iako na to pitanje ne daje konkretan odgovor, emocionalni slom prevoditelja Bascha ipak daje nadu u snagu riječi, makar u njihovom prevedenom obliku, da nas 'razdrmaju' i osvijeste patnju drugih ljudi.

Priče sadržane u ovoj zbirci u jednakoj mjeri potiču na razmišljanje o mnogim bitnim suvremenim pitanjima kao i na osjećanje, te usprkos negativnim signalima koje nikako ne bismo smjeli zanemariti (pitanje umjetnosti u suvremenom svijetu), ipak daju nadu u budućnost umjetnosti i njen oslobađajući potencijal. Kako kaže lik iz priče Planinski pejzaž, "sposobnost osvježavanja duha i osjetila odlika [je] velike umjetnosti."