'Nokturni u d-molu': U fikciji se bilo što može dogoditi

Za prvi roman i književni debut Nokturni u d-molu labinskog autora Tonija Juričića (1990.) teško se može reći kojem žanru pripada. Ovaj neobični roman u kojem se događa duga pomrčina sunca, iz Biblije izljeće duh Elvisa Presleya, a umjesto mjeseca sjaji štikla (“proizvod nečije zajebancije”), u najmanju se ruku može svrstati u žanr takozvanog weird fictiona ili pak slipstreama.

Tekst je pun asocijacija na razne elemente ne samo popularne, već i klasične kulture, počevši od samog naslova koji evocira Chopinove nokturne, a novijeg datuma pjesmu D-mol Đorđa Balaševića, a tu su o impersonator Elvisa, slike Edwarda Hoppera do naslovnice koja izgleda kao razblažena scena iz filma Alejandra Jodorowskog.

Međutim, ispod njegove šarene površine se kriju univerzalne ljudske emocije. Naš neimenovani junak, ujedno i pripovjedač, nakon što završi Erasmus studije u Pragu, treba se vratiti doma u Labin “da se sjetim zašto se želim maknuti od njega”. (str. 25.) Međutim, on se boji napraviti taj korak koji čeka mnogo studenata nakon što završe studije i sam kaže da se nalazi u “limbu beskrajne noći”. Odnosno, rekla bih, limbu između mladosti i odraslosti. Upravo ta čežnja za bezbrižnim studentskim danima ga zadržava na autoputu Zagreb-Rijeka. Protagonist u tom potezu doživljava niz pustolovina i susreće niz, blago rečeno, bizarnih likova: od Rusa kauboja, vile alkoholičarke, mladenke u krvavoj vjenčanici, pijanog svećenika s oponašateljem Elvisa Presleya (česti su pijani likovi u ovom romanu), paklenog psa, a pojavljuje se i takozvano Kvazisrce, plišano srce dobiveno u automatu plišanih igračaka koje predstavlja drugu stranu pripovjedačeve ličnosti.

Prvi detalj koji ukazuje na to da se ne nalazimo u uobičajenoj stvarnosti jest pomrčina sunca koja počinje još za vrijeme protagonistovog boravka na Erasmus razmjeni u Pragu 2014. Osim toga, sve ostalo se čini uobičajeno, sve do drugog dijela romana (“Svi svemiri jednog kolodvora”), čije se prvo poglavlje odvija na autobusnom kolodvoru kojim šerifuje diler Sergej. On je imigrant iz Rusije za kojeg protagonist kaže da je “napustio sve kako bi uveo reda u tisuću paralelnih stvarnosti koje su se nataložile na jednom kolodvoru”. Pripovjedač u ovom čovjeku vidi očinsku figuru (inače, pripovjedačevi roditelji su razvedeni), sigurnost koja njemu trenutno nedostaje. No, ne zrcale svi likovi nešto što protagonistu nedostaje. Primjerice, pijani propovjednik koji putuje s duhom Elvisa Presleya u Bibliji je, čini se, tu samo da se pojavi neki larger than life lik, ali ne uči protagonista ničemu (osim možda da ne trebaš vjerovati pijanim propovjednicima). Svako sljedeće poglavlje obilježava po jedan lik (već spomenuta vila alkoholičarka, mladenka u krvavoj vjenčanici, protagonistovi prijatelji Martin i Anika) koji postaje sve “normalniji” i realističniji što se protagonist više približava svom rodnom gradu.

Juričić samouvjereno navigira kroz svoj romaneskni prvijenac, a to se ponajviše očituje kroz jezik. Bizarnost i začudnost teme je u kontrapunktu s jednostavnim i očišćenim stilom koji doduše ponekad zna očešati poneko "bujnije" stilsko sredstvo, kao primjerice u rečenici: “...sirene stoje na rubovima ceste za nigdje i metalnom pjesmom nakaradnog nakita što se njiše iznad dubokih dekoltea, zavode umorne kapetane asfaltnog mora.” (str. 69.) Osim toga, roman i protagonist svjesni su svoje fikcionalnosti i bizarnosti svijeta u kojem se nalaze. U tome se i krije sva zabava čitanja ovog romana: u fikciji se bilo što može dogoditi. Ipak, ponekad ta otvorenost svemu nije motivacijski poduprta te su neki dijelovi romana (npr. poglavlje “Pijani gavran pleše na znaku Stop”) naprosto suvišni.

Međutim, naravno da se bizarnost ovog svijeta mora čitati na metaforičkoj razini, na što na više mjesta sam protagonist upozorava. Primjerice, roman se može čitati kao književni tekst koji piše protagonist. Kroz roman saznajemo da protagonist voli pisati te da je često i objavljivao svoje radove, ali nikada nije bio plaćen za svoj rad, kako priznaje Bobu, vlasniku zalogajnice u koju slučajno nabasa. Upravo je Bob taj koji naručuje od protagonista priču o onome što vidi u njegovoj zalogajnici. Još prije toga, protagonist razmišlja kako bi trebao pisati: “(...) Neka riječi postanu panorama čudnovate pomrčine. (...) Napravi galeriju likova. (...) Cirkus nakaza koji predvodi tvoja predivna osobnost.” (str. 27.) Na jednom mjestu se protagonist pita: “Možda sam ja glavni negativac u ovoj priči. Svojoj priči”, ali tu ulogu dodjeljuje Kvazisrcu, dobroćudnom biću koje “ismijava pisca koji se fura na samoću, slobodu, cinizam i mizantropiju nakon što je pročitao riječ previše od Bukowskog i Kerouaca.” (str. 125.) Kakav god predznak Kvazisrce kroz roman poprima, ono je uvijek protagonistova suprotnost s kojom bi se on trebao suočiti, ali to izbjegava.

S druge strane, roman se može shvatiti i kao neka vrsta pijančeve halucinacije. Kroz cijeli tekst protagonist nešto pije, često se i ne sjeća što se prethodno dogodilo, a priča i s predmetima. Na nekim mjestima spominje kako teško ili lako ima kontrolu nad svojim razumom. Uz to, i drugi su likovi pijani ili pijuckaju neko alkoholno piće, što se može shvatiti kao projekcija pripovjedačevog pijanstva. Uz alkohol, glazba je također bitan dio ambijenta ovog romana tako što pomaže u dočaravanju vesternolikih krajolika: autor spominje sve glavne referentne bardove pop-kulture od Johna Coltranea, Brucea Springsteena, Toma Waitsa do Nicka Cavea.

Za ovako kaotičan i dinamičan roman kraj je savršeno zaokružen prestankom pomrčine sunce i junakovim prihvaćanjem svog Kvazisrca, odnosno “metastazirane fiktivne verzije mene”. Junak napokon postaje stvarni lik, prelazi iz nestvarnosti u stvarnost tako što prihvaća neizvjesnost budućnosti koja ga čeka. Pita samog sebe: “Kako se osjećam sad kad sam stvarni lik? Nikad bolje.” (str. 174.)

Sve u svemu, ne događa se često, pogotovo ne na postjugoslavenskom prostoru, da se neki autor u svom prvijencu tako upečatljivo predstavi, da otkrije mnoge boje svog pripovjedačkog talenta. I upravo zbog toga željno iščekujem što se još priprema u književnoj kuhinji ovog autora.