Nježna i delikatna samoća

Na predstavljanju knjige Ciganin, ali najljepši zapamtila sam kako je na prilično generičko pitanje o tome zašto piše, Kristian Novak dao odgovor o kojemu sam dugo razmišljala – kako bi sebi objasnio svijet. Uzme li se u obzir kako je u procesu artikulacije i razlaganja vlastitih misli, nerijetko i u potpunosti poželjna samoća, postavljena su dva međusobno neodvojiva potpornja za interpretaciju lirsko-dramske minijature Pisma Ziti autorice Katje Grcić: pisanje i samoća.

Autorica je u okviru suvremene hrvatske umjetničke scene aktivna i u njezinom pjesničkom i kazališnom dijelu. Objavljene su joj dvije pjesničke zbirke (Nosive konstrukcije i Ljeto/Summer), u kojima primjećujem minimalistički izraz, precizno izrezanu atmosferu, izostanak suvišnih riječi i interpunkcije. Piše drame (Smrtopis /Prekinuta veza), kao autorica teksta sudjelovala je u nedavnoj ZKM-ovoj predstavi Monovid, a izvedbeni potencijal vlastite poezije ispitivala je u suradnji s dramaturginjom i glazbenicom Anom-Marijom Fabijanić te polaznicima Glumačkog studija Kazališta Playdrama.

S obzirom na autoričinu bio-bibliografiju, ne čudi da su Pisma Ziti hibrid između poetske i dramske forme. Zbirka je u cijelosti pisana u obliku pjesme u prozi, s naglašenim pripovjednim aspektom, pri čemu pripovjedačica u prvom licu, gotovo monološki, pripovijeda o svakodnevici s cimericom Zitom. Upliv dramskih elemenata najvidljiviji je u strukturi zbirke, u tri čina, epilogu i didaskalijama prije početka svakog čina. Vrijednost forme istaknuo je Mirko Božić, povezavši je uz eksperimentiranje autorica poput Tee Tutić i Dorte Jagić.

U knjizi se, kao na sceni, prati dinamika između dvije cimerice, glumice Zite i spomenute pripovjedačice koja odmjereno organizira svoje iskaze o njihovoj svakodnevici u kratkim fragmentima. Iako je ponešto škrta s opisima i dijeljenjem informacija o njima i njihovu životu, dovoljno ih precizno iznosi i raspoređuje kako bismo, uz pomoć detalja, saznali nešto više o onome što vole (Einaudija) ili mrze (Federera). Pripovjedačica na neki način čita Zitu, promatra njezina stanja, razmišlja o njima te ih pokušava shvatiti. Njihov odnos je kompleksan i zamršen, kao što stoji u uvodu prvog dijela: "ja želim nešto, ona isto želi nešto, ali drugačije od mene".

O nesređenosti Zitina života svjedoči činjenica kako, nakon premijere i pet izvedbi, Zita spava tjedan dana u komadu, zatim se viđa s oženjenim gospodinom N., petlja sa, kako ga pripovjedačica naziva, starim jarcem koji je glumio Franka u Gorkom mjesecu. Nije fokusirana (primjerice, sjajno svira gitaru, ali je ne takne danima), djeluje dezorijentirano u vremenu i prostoru, ona je krhka, na trenutke djeluje djetinje, nevino i zaigrano. Ziti nedostaje zaštita i osjećaj sigurnosti, što ponovno odjekuje u nježnim rečenicama, primjerice kada na dar od jednog prijatelja dobije plišanu ovcu: "i nju je prije spavanja grlila ozbiljnije i jače nego što to čine djeca". Nakon problematičnog djetinjstva i trenutno polovičnog odnosa s roditeljima, ne čudi kako hoda po žici nesretnih ljubavi koje je ne ispunjavaju. Neumorno traži mjesto u društvu i u svijetu, pokušava razgovarati s Isusom i nastoji životne navike preusmjeriti odlaskom u samostan, "u mjesto gdje ljudi mogu pobjeći, gdje je tiho i sigurno, i tamo se moliti da tako i ostane". Zita se nada kako će joj prebacivanje težišta iz tjelesne slobode u duhovnu jamčiti smisao, u konačnici, olakšanje i smirenje. U njezinom odlasku ima nešto što podsjeća na naslov knjige Elene Ferrante, one koji doslovno i/ili simbolički bježe (Zita) i one koji ostaju (pripovjedačica).

Autorica oblikuje snažne i upečatljive slike, što je vidljivo u primjeru u kojemu se vide brižni majčinski osjećaji pripovjedačice: "Nikad nisam razmišljala o tome kako pri oblikovanju loptice, čemu me podučila majka, jedna čarapa uvijek pati – mora se silno rastegnuti i napeti da bi obujmila i zaštitila ovu drugu." Zita želi da pripovjedačica o njoj piše, potrebne su jedna drugoj kako bi prikrile i, barem nakratko, zatomile taj osjećaj izoliranosti i nepripadanja u malim intimnim ritualima poput zajedničkog pranja rublja. Dok je atmosfera uglavnom melankolična, trunak humora i svojevrsnog rasterećenja atmosfere proviruje u pokojem detalju poput putovanja žene i djece gospodina N. na brodu imena Norwegian Jade, a lokalni stanovnici zovu ga Norveški Jad.

Svaki od tekstova funkcionira upravo kao životna sličica i može se čitati neovisno o cjelini. U epilogu se nudi interpretacijski ključ za čitanje zbirke, potencijalno rješenje Zitina identiteta, otvara se i značenje naslova te postavlja pitanje o postojanosti adresata. Neko vrijeme sam dvojila o tome hoću li razotkriti strategiju ili ne, nakon čega sam zaključila kako ju je autorica tako elegantno izvela, da ovom prilikom ne bih voljela oduzeti čitatelju mogućnost istinskog užitka u tekstu. Prozni fragmenti su ujednačeni, atmosferično i značenjski, uz kontinuiranu prisutnost pitanja svojstvenih ljudskoj prirodi, vidljivo i u uvodnom citatu Ceesa Nootebooma iz knjige Rituali u kojemu bi Bog morao imati ime koje zvuči poput pitanja.

Ono što se ističe kao posebna vrijednost zbirke jest mekan književni tretman samoće, ona nije shvaćena kao poguban osjećaj, već kao nešto što je prirodno i inherentno svima nama u nekom trenutku minute, dana ili života. Ona je delikatno i nježno prikazana u detaljima unutrašnjeg ("u stanu je slika s brodovima koji nikamo ne plove") i vanjskog prostora (dok šetaju: "Pita me – Čiji je zapravo ovaj krajolik? Kažem joj – Ne znam, mislim da nije moj.") Dok Zita svoju usamljenost želi ublažiti tjelesnim užicima, pripovjedačica to želi učiniti pisanjem: "Nije to bila samoća kao odsutnost ljudi, bila je to samoća kao odsutnost govora, kao svijet misli, koje sam upisivala u papir, kako i moj smisao ne bi nestao, kako i ja ne bi zaspala, a onda nas više nitko ne bi mogao probuditi." Budući da se fragmenti teksta sastoje od nekoliko rečenica ili komada teksta koji se stisnuo iznad sredine stranice, čini mi se kao da bjeline u prostoru knjige potpisuju ideju samoće.

Zanimljiva je ironija kako osjećaj samoće i nepripadnosti, svojevrsnog gravitiranja onome o čemu se nedovoljno govori naglas, utjelovljuje kolektivno iskustvo. Zita i pripovjedačica su u potrazi za smislom i definicijom slobode, osmišljavanjem njezine osobne pretpostavke ili pokušajem srastanja uz postojeće društvene konvencije. U tom kontekstu izdvojila bih kao posebno značajnu činjenicu da autorica niti u jednom trenutku čitatelju ne drži prodike, već razvija niz scena u kojima provocira njegovo razmišljanje, pritom sjajno opisujući karaktere uz pomoć tek nekoliko riječi ili rečenica. Naposljetku, svi dijelimo želju za komunikacijom i razumijevanjem, kako sa sobom, tako i s drugima. Na tom tragu mi je u razmišljanju dugo ostala rečenica Rupi Kaur, parafrazirat ću, kako piše ono što treba čuti. Naglasila bih kako ljudi iz istog razloga trebaju i čitati, uroniti u zbirku Pisma Ziti, zbog njezine liričnosti, lakoće i preciznosti izraza pod pritiskom sadržaja, kako se barem na tren ne bi osjećali usamljeno.

Foto: Unsplash