Roman Schnitt objavljen je prvi put 2007. godine, a potom i 2008. Ponovnim štampanjem ovoga romana u Hrvatskoj, pored ostaloga, budući da je ova verzija romana i nešto drugačija od prethodne, počeo je jedan drugi 'život' književnog teksta. Roman koji počinje napomenom autora da ne zastupa nijedan ideološki stav iznesen u knjizi, a u romanu je riječ o događajima u Zemunu koji je bio dijelom Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata (i, između ostalog, vezanih za sudbinu Huga Bossa), na različite načine može biti intrigantan.
Premda autor ovom napomenom opravdano pokušava da se zaštiti od mogućih čitanja koja bi neke od stavova iznijetih u tekstu razumjela kao njegove stavove, što je posebno nezgodno uzme li se u obzir da je roman dijelom napisan kao mozaik tekstova iz nacističkih, ustaških, četničkih i komunističkih časopisa, i u ovom romanu svakako možemo iščitati neku ideologiju, iako ona ne mora biti eksplicitno izrečena.
Na formalnom nivou, roman u potpunosti opravdava svoj naziv, jer je 'iskrojen' iz različitih dijelova teksta, koji se uklapaju u jednu cjelinu. Postmodernistička igra počinje već u napomeni priređivača, gdje se tekstovi u knjizi predstavljaju kao dokumentarna građa objavljena u periodu od 1941. do 1944. godine u medijima različitih ideoloških profila, kojima je priređivač odredio tek konačan redoslijed priloga, a one izvorno objavljene na njemačkom i hrvatskom preveo na srpski, 'koliko je umeo' (što postaje i dodatno zanimljiv mikroobrt u ovome 'hrvatskom' neprevedenom izdanju).
Već time 'koliko je umeo', te daljim objašnjenjima u napomeni da je većina priloga u nepotpunom izdanju, počinje da se uzdrmava početna epistemološka sigurnost i svijet romana postaje postmodernistički nesiguran. Iz početne napomene je važno primijetiti i to da nema podatka o navodnim autorima tekstova, kako bi se izbjegla hijerarhija između njih, i kako bi oni time postali poglavlja jednoga romana. Ta napomena s početka može nam skrenuti pažnju i na to da intencija autora nije kritika bilo koje konkretne, već 'svih' ideologija, ali to ne znači da nam tekst neće ponuditi i drugačije mogućnosti interpretacije. Jedino što je sigurno kada se konačno uđe u tekst romana, pošto se prođe kroz dvoja vrata napomena autora i pripovjedača, jeste to da se ne može računati ni na kakvu stabilnost znanja, te da iza mnoštva ideologija treba tražiti isti mehanizam, a ne zadržavati se na razlikama.
Iako je, međutim, kao i na formalnom nivou, i na značenjskome tekst 'ušiven' iz poglavlja koja su raznolika, kako po stilu, tako i po 'ideologiji' koja ih piše, pa tako nailazimo i na različite novinske žanrove – reportaže, razgovore – a umetnuta je i ljubavna novela, tj. vikend-roman, kao i istraga, u kojoj su dati samo inicijali likova, svi su oni, ipak, dijelovi istog teksta.
Likovi su groteskni, a atmosfera je poput one iz Tarantinovih filmova, na šta ukazuje i sam autor u jednom od intervjua. Oni su doslovno zakrpljeni, poput krpenih lutaka, ne insistirajući na psihološkoj realističnosti. Zato je moguće da se formiraju u paradoksima, iako do kraja romana počinju da pucaju 'po šavovima'.
Jedan od zanimljivijih likova jeste lik komunističkog nevidljivog špijuna, koji je nevidljiv ne samo zato što je jako nizak, već zato što arijevci ne mogu da vide komuniste. On je na margini društva, ali je zato subverzivan, poput neke od šekspirovih luda. Na kraju, on je spretniji i sposobniji da se održi, za razliku od romantičarskih likova, velikih zlikovaca, patetičnih heroja, velikih zavodnica ili perverznog Huga Bossa. Drug Nenad Vidović (Unbar) jeste primjer životne vitalnosti, te iako 'nevidljiv', iako je disabled, kako fizički zvog svoje visine, tako i klasno jer potiče iz jako siromašne porodice, u stvari je on taj koji pobjeđuje i na kraju nalazi sreću i emotivno ispunjenje. Ako bismo se poigrali i svijetom izvan teksta, tako nevidljiv i mali bio je i komunistički pokret na početku rata, da bi do kraja, kao onaj koji je izdržao, zahvaljujući prije svega solidarnosti i upornosti, odnio i pobjedu.
Kritika mehanizma na koji mediji funkcionišu jeste u tome što je jasno da se neka vijest uvijek prenosi iz određenog ideološkog ugla, iako novinari performiraju objektivnost ne bi li sakrili vlastitu netransparentnost. Tako nije ni čudno što, od svih ideologija, ipak ona nacistička, koja je ojačala zahvaljujući gebelsovskoj propagandi najviše i insistira na 'objektivnosti', a s druge strane, i na tajnosti svog lista Objektiver Beobachter.
Kritičar Vladimir Arsenić, između ostaloga, autoru je s pravom zamjerio na nevještosti prikazivanja novinarskog stila, tako da je roman, usljed pretenzije autora da se postmodernistički poigrava sa različitim žanrovima, na nekim mjestima i manje prohodan, čak i obeshrabrujuć za dalje praćenje, a česta su i suvišna ponavljanja. Ipak, Schnitt se može čitati i iz unekoliko drugačijeg ugla, jer je zanimljiv zato što je usklađen na više nivoa. Likovi su izgrađeni od komadića, kao što je i tekst romana mozaičke strukture. Čitanje se time pretvara u praćenje linija šnita, a čak i ako se na nekim mjestima 'izgubimo', autor uspijeva da održi jasnu konstrukciju, prije svega načinom na koji je formirao likove i jedinstvenu atmosferu.
Iako je osjećaj u toku čitanja i psihodeličan, Marojević je uspio da postmodernistički prikaže Zemun iz Drugog svjetskog rata, dekonstruišući mehanizme na koje mediji formiraju mišljenje o događajima. Konačno, iako autor tvrdi da nijedan od stavova izrečenih u knjizi nije njegov, pažljivim čitanjem se otkriva kako različite ideologije u knjizi ipak nijesu u potpunosti ravnopravno predstavljene. Konačne sudbine likova ukazuju na to da desne ideologije vode u (auto)destrukciju, dok ljevičarska ideologija 'nevidljivog' čovjeka vodi do životnog ispunjenja.
S druge strane, Marojević kao glavne likove romana, oko kojih se i vodi osnovni zaplet, ipak gradi lik nacistkinje Karen Frost i četnika Novaka Maričića, te se roman i završava kratkim poglavljem o tome kako je njihov sin, Novak Frost, usvojen od strane dobronamjerne vojvođanske porodice. Problem u koji zapada Marojevićev pristup 'iza ideologije' sličan je onome u Tarantinovom filmu Inglourious Basterds, koji i pored toga što je priča predstavljena iz ugla saveznika, prikazuje intrigantnog i vrcavog nacistu, čiji lik tumači izvanredni Christoph Waltz. Osim njega problematično je prikazivanje i epizodnog lika dostojanstvenog nacističkog oficira, čime se koketira sa revizionističkom idejom da postoje i 'pošteni' nacisti.
No, unešto izmijenjene političke prilike od 2007. do danas, usljed pada povjerenja u liberalne vrijednosti, te ponovnog uspona ljevice, i pred Marojevića sasvim opravdano postavljaju očekivanje da i eksplicitnije roman razvije u pravcu ljevice, umjesto što se samo zadržava na uzdrmavanju sprege između ideologije i medija. Jer je teza da postoji pisanje 'iza' ideologije, već dovoljno uvjerljivo kritikovana u poststrukturalizmu. Konačno, i sam Marojevićev tekst podriva ovako postavljenu autorovu poetiku, na raznim nivoima otvarajući mogućnost za ideološka čitanja, čak iako se ne upada u zamku da se autorov stav doslovno poistovjeti sa ideologijama likova.
Nađa Bobičić
foto: ww2 gallery
