Neprilagođenost i raslojenost generacije

Ne postoji preddefinirano doba u životu osobe kada se ona može smatrati sretnom i zadovoljnom. Na lenti prosječnog života zabilježene su uglavnom samo tegobne i sumorne prekretnice, koje se pak grupiraju u krize - djetinjstva, tinejdžerstva, adolescencije, dvadesetih, tridesetih, srednjih godina, i tako dalje. O pojedincu razmišljamo u kontekstu njegovih osobnih i društvenih nestabilnosti, stagnacija, kataklizma, i krize su, i u stvarnosti i književnosti, toliko usvojene da ih likovi ne stvaraju niti prizivaju sami od sebe, već ih one čekaju, u njih bez slobodnog izbora i neizbježno zapadaju. Karakteristike, neobičnosti i patologije tako se iscrpno mogu dokumentirati na razini čitave generacije jer se rijetko mičemo od pretpostavke da su ćudljiva stanja pravilo, a ne iznimka. Jednu takvu studiju slučaja, dokument i svjedočanstvo o neurozama srednjih godina, ispisao je urednik i pisac Dalibor Šimpraga u knjizi Izvještaj o generaciji koja uz podosta ironije, dostatno suosjećanja i malo tragedije bilježi specifične i osebujne životne putešestvije i zaokrete ljudi koje je život iscrpio te iscrtava mrežu letargije i dezorijentiranosti koju su si ispleli i koja ih sputava.

Izvještaj o generaciji zbirka je od trinaest kratkih priča čiji protagonisti su žene i muškarci uglavnom u pedesetim godinama života. Ispričane su u prvom ili trećem licu, a usredotočene su na karakterne osobine likova te životne prilike u kojima su odrasli i u kojima se u trenutku pisanja nalaze. Kroz knjigu čitatelj upoznaje, primjerice, Vanesu koja dane provodi u stanu, ne radeći ništa, Ladu koji dopušta da ga vlastita povodljivost odvaja od obitelji, Katarinu koja zavjernički postaje opsjednuta ishranom, Ivana Branimira u čiji miran i savršeno monoton bračni život ulazi treća osoba, braću Peru i Davora čiju obiteljsku slogu poremeti zajednička kuća, da nabrojimo samo neke iz šarolikog dijapazona osobnosti. Svatko od njih na vlastiti način dočekuje godine, iskustva i iskušenja, i nitko u tom procesu ne biva sretnim i ispunjenim.

Pojam generacije ovdje samo pojačava dojam neprilagođenosti i raslojenosti, koje pak one pogađaju samo određene izopćenike, već su inherentne čitavoj zajednici. Usto, iako autor odlično portretira likove, to čini na način da ih čitatelj ne doživljava kao od krvi i mesa, već radije kao ideje i arhetipe. Njegovi sugestivni, često i gotovo nadrealni likovi nadilaze ideju ‘malog, svakodnevnog čovjeka’, čime se još snažnije stvara dojam da Šimpragin interes nisu ljudi, već stanja, odnosno, stanje ljudi njegove generacije.

Ako su očekivani osjećaji koji prožimaju generaciju mlađu od pripovjedačeve bespomoćnost, očaj i rezignacija, protagoniste srednje dobi definira pokušaj pomirenja, prilagodbe i odgovora toj malodušnosti. Njihova pobuna spram monotonije beznađa, međutim, podrazumijeva letargiju i apatiju, održavanje mirne površine kako se ne bi zamutilo dno, konformizam koji, čak i kad se donekle pokuša nadići, prevladava. Pojedinci ostaju na poslovima zbog ugleda i klikabilnih fotografija na društvenim mrežama, u odnosima zbog ega i prividne sigurnosti, ulaze u ljubavne afere jer nisu sposobni komunicirati, rješenja traže fanatično se moleći. Tu klonulost ponajbolje sažima opaska o Ladinom liku: ‘’Patio je zbog buduće čežnje za sadašnjim vremenom.’’ Šimpragini likovi kao da samo to i znaju - u njima je donekle prisutna, ali i potisnuta svijest o traćenju sebe i vremena, i sjetno se prepuštaju zanesenošću za nečim što im nije nadohvat ruke jer zahtijeva manje truda. ‘’Meni nedostaje energije, zato moram biti štedljiva s njom’’, opravdava svoju po život opasnu letargiju žena iz prve priče zbirke, Vanesa ili o mlitavosti.

Najdinamičniji i možebitno najuspjeliji dio zbirke jest središnja priča zbirke, Cenzus, koja je zapravo zbir kratkih biografija tridesetak osoba iz pripovjedačeve generacije, ispisanih iz njegove perspektive, gotovo u stilu školskog godišnjaka. Ovdje Šimpragina umješnost pripovijedanja posebice dolazi do izražaja - i iz ovakve kratke i zgusnute forme čitatelju likovi živopisno izranjaju, a još se više raspoznaju pripovjedačeva nostalgija, čeznuće za tim ljudima kakvi su nekad bili i tugaljivost zbog onog što su mogli postati. Umjesto toga, sve njih povezuje ‘’djelomična zapuštenost’’. Međutim, za razliku od nekih autora koji obrađuju sličnu tematiku, Šimpraga, iako ukorijenjen u društvene i političke prilike, u njima ne traži glavnog krivca posrnuća svojih likova. Naprotiv, iako jasno određeni svojim podrijetlom, roditeljima, životnim prilikama, glavni krivci svoje nemoći su oni sami. ‘’Samo poželim, ali na tome sve i stane’’, govori u jednom trenutku pripovjedač. Sličan senzibilitet dijeli većina likova zbirke - umorni i dezorijentirani, postali su promatrači vlastitog života koji im, uostalom, sam od sebe i nema više što značajno za ponuditi, i svaka inicijativa se rađa i umire u želji.

Usprkos pesimističnom viđenju života srednjih godina, Izvještaj o generaciji zapravo je neočekivano zabavno štivo. Ponajviše to duguje Šimpraginom osjećaju za suptilnu ironiju te dinamiku pripovijedanja. Iako priče izlaže dokumentaristički, uključivanjem pristranog pripovjedača, metatekstualnim komentarima te dinamičnim dijalozima autor stvara izrazito prohodno, gotovo lepršavo i razigrano štivo. Nerijetko je prisutna i određena teatralnost i melodramatičnost u opisima i usporedbama, no ona doprinosi zanimljivosti izraza. Konceptualna zaokruženost i duhovitost pronalaze se i u kratkim izrekama, epigrafima koje prethode svakoj priči, od kojih većina ima otvoren kraj te je čitatelju, često u najzačudnijem ili najintrigantnijem dijelu radnje, dano tek naslutiti što će se s likovima dogoditi. Valja spomenuti i Šimpraginu maštovitost i jezičnu nadarenost, pa tako, primjerice, mnoga imena likova zvuče ujedno svakodnevno i čudnovato.

Ipak, prožimajući sentiment tijekom čitanja Izvještaja o generaciji jest onaj sumornosti, zebnje, pa i ljutnje zbog toliko lake promašenosti i zagubljenosti ljudskih sudbina, svakodnevnih agresija i nasilja, neočekivanih tužnih obrata. Srećom, Dalibor Šimpraga uspio ih je domišljato i znalački ispripovijedati, koristeći dinamičnu formu, pitak izraz i rezigniranu ironiju. Na nevelikom broju stranica usto je iscrtao plejadu zanimljivih, upečatljivih, duhovitih i tragičnih likova koji svojim životnim situacijama vjerno dočaravaju aktualno stanje svijesti nakon proživljenih pet ili šest desetljeća, tijekom još jedne krize ovih ili onih godina koja je čekala u redu.

Čitanje Izvještaja o generaciji svakako se isplati, premda me nakon njega, iz trenutne perspektive osobe na pragu tridesete, blago ali sigurno dostižu strah i zazor od života kakav se tek sprema biti.