Nakon što je u jednom periodu naizgled bila potonula u opskurnost, izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice aktivirala se ni manje ni više nego objavljivanjem triju knjiga poezije odjednom. Ježene kožice Darka Cvijetića, Gutač nula Vuka Rodića, te Neće biti djece za rat Dijale Hasanbegović pojavile su se, sve tri s uredničkim potpisom Marka Tomaša, u okviru Vremenove biblioteke Nova osjećajnost, posvećene suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti različitih žanrova (kuriozitet je da je svojedobno u njoj uknjižen i scenarij Oscarom nagrađenoga filma Danisa Tanovića Ničija zemlja!)
I Cvijetić i Rodić i Hasanbegović autori su koji uživaju stanovitu naklonost i kritike i čitateljstva, no koje bismo u pogledu institucionalnih priznanja teško mogli smatrati 'etabliranima' – prije bismo rekli da u književnom polju zauzimaju marginalnu poziciju. Njihove se međusobne sličnosti očituju i u ravni poetike i senzibiliteta: sve troje pišu jezično komunikativnu, ali dosljedno mračnu poeziju, koja na pozadini ratnog i poslijeratnog iskustva tematizira gubitak i traumu. Dok je kod Cvijetića na djelu brutalni verizam, Rodićev senzibilitet ostvaruje se kroz grotesku i estetiku odbojnoga, a Hasanbegović je sklonija ispovjednoj i pseudoispovjednoj formi; mogli bismo reći i da je u tematsko-motivskom središtu Cvijetićevih stihova smrt, Rodićevih samoća i ludilo, a onih Dijale Hasanbegović, o kojima će u nastavku biti riječ, granična stanja uma i tijela.
Naslov Neće biti djece za rat može se shvatiti i kao upozorenje, i kao prkosna izjava, i kao fatalistička konstatacija; može mu se pripisati rezigniran, ironičan, dramatičan ili apokaliptičan ton. K tomu, na koricama je otisnut naopačke, što može biti sugestija da se i sadržaju između korica pristupi 'naopačke' okolnim putem, tj. s ironijskom ili humornom distancom. Nakon čitanja zbirke rekao bih da su sva tumačenja naslova koja sam predložio podjednako valjana: u autoričinim stihovima tonovi i raspoloženja vrtoglavo se smjenjuju i nižu. Njezin izraz baziran je na razlomljenim rečenicama, uz učestalo korištenje ponavljanja i paralelizama i humorne 'upadice'. Ovakav način pisanja na mnogim me mjestima u knjizi podsjetio na (post)jugoslavenske neoavangardne autore poput Vujice Rešina Tucića i Otta Tolnaija; ipak, registri iz kojih Hasanbegović piše poprilično se razlikuju od onih u kojima se navedeni pjesnici kreću. U nekom drugom vremenu i kontekstu, Dijala Hasanbegović možda bi i sama bila neoavangardistkinja; ovako, spomenuti utjecaj u njenim se stihovima ogleda mahom na razini pjesničke sintakse, a manje na planu općeg senzibiliteta.
Neće biti djece za rat sadrži niz pjesama koje bismo mogli doći u iskušenje da odredimo kao ispovjedne ili autopoetičke, utoliko što u njima prepoznajemo glas 'mlade' pjesnikinje – 'mlade' u smislu pozicije koja joj je dodijeljena na književnoj sceni i po odnosima moći koji scenu strukturiraju. Ova lirska protagonistkinja s ruba književnog polja progovara o vlastitoj borbi u književnosti i životu, te, dakako, o vlastitom pisanju. "Zerina/ nisam došla da se plašim,/ došla sam da pišem/ jer kad ne pišem/ umirem svaki dan pomalo/ kao vino sve sam slađa/ i sve sam manje od ovoga svijeta." čitamo u pjesmi Svi životi koje smo živjele, jednoj od onih iz 'autopoetičkog' niza. "Ne mogu da plačem, mogu samo da pišem/ jer je pisanje moj smijeh/ moj grijeh moj/ prevelik grijeh i divno mi je/ i dišem i ne plašim se više", piše u nastavku.
Kroz obraćanje drugoj osobi ("Zerina [...]") ženski pjesnički subjekt izlaže i razlaže svoju namjeru da se kroz poeziju, banalno rečeno, održi na životu. Bezbroj puta viđenu predodžbu o pisanju kao egzistencijalnoj nuždi i mediju procesuiranja tjeskobe Hasanbegović u ovim recima artikulira na pjesnički uvjerljiv način – kroz niz diskretnih postupaka čiji sprega proizvodi snažan i trajan efekt. Recimo, već na prvu primjećujemo kako je plašenje postavljeno u istu ravan s pisanjem, kao svjesna aktivnost ("nisam došla da se plašim,/ došla sam da pišem"), pa se i odluka da se piše umjesto da se plaši ukazuje kao stvar izbora. Malo kasnije, pisanje se pak promeće u sudbinsku rabotu – "Ne mogu da plačem, mogu samo da pišem" – što upućuje na paradoks na tragu kantovskoga možeš, jer moraš. Nadalje, stihovi "kao vino sve sam slađa/ i sve sam manje od ovoga svijeta" unose obrat u okoštalu usporedbu prema kojoj je netko "poput vina", tj. "što stariji, to bolji", kao i u uvriježeni smisao izraza da je netko sladak, te svojim zlokobnim prizvukom trzaju čitaoca iz ustajale simbolike vina i (ljudske i vinske) slatkoće. Također, 'naivnim' i oportunističkim rimovanjem kao što su smijeh/grijeh i pišem/dišem autorica obogaćuje ritam vlastitog nabrajanja, ali i unosi ludičku notu u pjesmu, kao kontrapunkt njenoj sumornoj atmosferi. Svi ovi postupci, a onda i njihova kumulativna upotreba, karakteristični su za zbirku Neće biti djece za rat.
Pjesma Moj prvi singl, koja daje glas istom ili sličnome pjesničkom subjektu, također nosi manifestnu težinu. U njoj se, s ironijskim nabojem izraženim već u naslovu – 'prvi singl' metafora je istupanja u kulturno polje i upisivanja na mapu kreativne proizvodnje – proziva niz figura i arhetipova iz književnog i kulturnog života. Pjesma nas u neorealističkoj maniri obavještava o ekscesima ovih tipova, a ton indignacije koji njome dominira u završnici prerasta u bunt, kulminiravši riječima: "Neću vam napisati još sto pjesama/ gospodine uredniče./ Neću uvažiti vašu lektiru, profesore/ Ovo nije pjesma./ Ovo nije zemlja./ Ja nisam ovdje./ Vi niste istina."
Četiri završna stiha otkrivaju da Moj prvi singl nije banalna 'stvarnosna' nabrajalica, kakvom bi se dotad mogao činiti. Osjećaj izmještenosti, izglobljenosti iz vlastite osobe, diskontinuiteta s onim što bismo trebali biti i što se od nas očekuje da budemo, koji izlazi na vidjelo u ovim stihovima, svakako sadrži moment disocijacije konstitutivan za (samo)određenje moderne poezije, ali na njega nije svodiv. Navedeni stihovi, recimo, mogu se tumačiti i kao konkretna pobuna protiv praksi koje je slovenski pisac Jure Detela zvao 'kulturnjačkim feudalizmom' – sustavom staleške organizacije književnog i kulturnog života, unutar koje si 'mladi' pisac svojim autorskim prvencem ('singlom'!) zacrtava mjesto i određuje mogućnosti kretanja uspona u polju. "Ovo nije pjesma./ Ovo nije zemlja./ Ja nisam ovdje./ Vi niste istina." u tom se smislu nadaje kao gest radikalnog odbacivanja pozicije koja je pjesničkom subjektu (po svoj prilici 'mladoj pjesnikinji') namijenjena, kao i općenito odbacivanje autoriteta od kojeg se očekuje da programira odnose i određuje raspored snaga u književnom polju.
Međutim, završnicu pjesme možemo uzeti i kao kontru čitateljstvu koje od pjesme očekuje ispovijed, dodatno ohrabreno realističkim kodom njezinih ranijih dionica, i kojem se lako može dogoditi da Singl spontano i nereflektirano uzme kao rant Dijale Hasanbegović osobno. Odlučno "Vi niste istina." (primijetimo točku na kraju iskaza) otud ne mora biti adresirano samo na muškarce na pozicijama koje pjesma proziva, nego se može odnositi i na osobu koja pjesmu čita, upisujući u nju vlastite predodžbe i predrasude po pitanju toga što govori i na što se i koga referira.
Perspektiva ovakvoga pjesničkog subjekta priskrbljuje Hasanbegovićkinoj zbirci okvir i podlogu, no nipošto nije jedina koju u njoj susrećemo. Javlja se još nekoliko distinktnih glasova, koje sam spontano htio nazvati infantilnima, a možda bi preciznije bilo reći da djeluju starmalo – kao da pripadaju djeci izmještenoj iz djetinjstva. "To su ti sati u danu/ za koje ti niko ne kaže da će ih biti/ niko ti ne kaže da ćeš se kriti/ iza vješalice pune kaputa u hodniku/ na proslavi svoga rođendana [...] to su ti sati u danu/ kada se skrivam/ iza kaputa svojih prijatelja/ prestrašen/ na mrtvo ime/ na svoje vlastito ime/ koje su toliko puta tu noć izgovorili", izvještava jedan od tih lirskih protagonista o svome društvenom životu (pjesma Sati). Opet, i kad ga artikulira drugi i drugačiji glas, u prvi plan dolazi doživljaj diskontinuiteta sa samim sobom – ovaj put u kontekstu paničnog napadaja na vlastiti rođendan, kad red nalaže da se taj kontinuitet potvrđuje.
Neće biti djece za rat zatvaraju stihovi "Ne znam šta da radim s rukama./ Svi su mi se snovi ostvarili" (Samica), koji u autoričinom karakterističnom maniru donose ustaljenu sintagmu ili frazem izmještenu u znatno drukčije značenjskom polju: izjava pjesničkog subjekta da su mu se "snovi ostvarili" nipošto ne sugerira da je dostigao sreću i blagostanje. Naprotiv, ostaje neizvjesnost, poput bjeline koja ultimativno uokviruje pjesmu i zbirku (primijetimo i odsustvo točke poslije završnog stiha – interpunkcija, pa tako i njeno izostavljanje, igra bitnu ulogu u Hasanbegovićkinoj poeziji).
Neće biti djece za rat izazovno je pjesničko ostvarenje, čitanje kojeg i pored humornih kontrapunktova brzo ispresavija abdomen (da parafraziram riječi iz jedne od pjesama) nespremnoj čitateljici i čitaocu. Šablonski bismo mogli reći da knjiga Dijale Hasanbegović 'nije za svakoga' – no nije li to istina za poeziju uopće? A posrijedi je, da ne bude zabune, izvrsna pjesnička zbirka.
Foto: Hoffnungsschimmer / Flickr
