Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

Napiše pjesma i bude pjesma

Large plitvice Foto: Michael Newman / Flickr
Naslov knjige: Pjevaju razlike tihotapke Autor knjige: Anka Žagar Izdavač: Meandar Media Godina izdanja: 2015.
Nedjelja
14.02.2016.
(…) sumrak je kad suncokreti govore sebi
                                              u bradu:
                                             riječi, to su drugi
                                            nerascvjetani dio nas
(A. Žagar: 'napiši, zasvijetli')
"Ruža je ruža je ruža je ruža" (Rose is a rose is a rose is a rose) poznati je iskaz kojim se i danas mnogi umjetnici zanose i inspiriraju. Stih je to iz pjesme Sacred Emily Gertrude Stein, nadrealističke autorice, koja je 1930-ih godina posebno problematizirala imenovanje stvari te naglasila kako je poezija zapravo stanje poznavanja i osjećanja stvari. Kada ju je na predavanju o poeziji i prozi jedan student upitao o značenju spomenutoga stiha, Stein je odgovorila kako je riječ o pobuni protiv istrošenosti jezika, odnosno kako u posljednjih stotinu godina čitamo pjesme o ruži, a da u tim pjesmama ruže odavno nema. Za nju je ruža – u stihu Ruža je ruža je ruža je ruža – ponovo postala crvena.
Jednako je revolucionarna bila i naša suvremena pjesnikinja Anka Žagar sa svojim stihom "napišem šuma i bude šuma", odnosno njegovim potpunim reciprocitetom "napišem šuma i nije šuma", kada se 1983. pojavila prvom zbirkom pjesama Išla i… sve zaboravila. Kao i Stein, i Žagar se bavila pitanjima granica našega jezika (i svijeta), te je jedna od rijetkih naših književnika, odnosno književnica, koja je uistinu radila na izgradnji specifičnoga i samosvojnoga jezičnog svijeta, te je obnovila njegove semantičke, sintaktičke, leksičke i gramatičke potencijale. Mnogi su zbog toga njezinu poeziju nazivali afazijskom, odnosno dječjom, upozoravajući pritom upravo na njezino potraživanje novoga izričaja koji će proširiti naš svijet, na potrebu da se stvari iznova imenuju, i dožive.
Živimo u dobu koje nosi uzus novoga i autentičnoga, a u kojem nam se čini da je sve već viđeno i pročitano, stoga ne čudi da se suvremeno pjesništvo neprestano oslanja na različite novotvorenice i legure riječi, kao što se može vidjeti na višestrukim primjerima u mojem nedavnom tekstu o našoj najmlađoj pjesničkoj generaciji. Iako su neologizmi također svojevrstan amblem Žagaričine poezije, poput poznatoga 'guara' iz naslova zbirke Guar – rosna životinja (1992.), njezina je poezija posebna po tome što konstantno uzdrmava čitateljska očekivanja te svojim "gramatičkim iščašenjima" (Milanja, 2009.) čitatelja dovodi pred jedan nov, nepoznat svijet.
Malene jezične iskrivljenosti obilježavaju i njezinu najnoviju knjigu Pjevaju razlike tihotapke, a stihovi poput onih najupečatljivijih iz prve pjesme Kupa – natrag u pjesmu – "samo još jednom spavati i teći/ ispod plamne guste, ispod šumne/ tamne/ na golu, na kišu, planinu iscrtkanu" – mogu vrlo lijepo oslikati način na koji Žagar u svojoj poeziji problematizira imenovanje stvari, odnosno kako okrnjenošću sintaktičke strukture ili novotvorenicom dodatno mistificira prirodu te naglašava nemogućnost spoznavanja i dohvaćanja svijeta koji okružuje subjekt. Nedostatnost označivosti u središtu je njezinih pjesama, u kojima se često pojavljuje nešto nedohvativo i nerazumljivo, što izaziva čuđenje lirskoga subjekta: "a kako se to unutra grčevito drži/ kako se to ne daje" (nekretnine) ili "i kad smo bili nadomak zagreba/ na dionici od karlovca, farovi oboreni/ nešto mora da je/ golemo nešto" (brdo je krenulo).
Može se zaključiti kako tu nemogućnost dosezanja stvari, ponajviše uzrokovanu jezičnom manjkavošću, u njezinoj poeziji nadomješta kozmička povezanost, neodjeljivost bića i pojava, odnosno neodvojivost prirode i lirskoga glasa. U Žagaričinim pjesmama lirski glas progovara iz cvjetova ("taj cvijet/ iz kojeg ni sad ne mogu, ne znam izaći/ a kako sam uopće ušla"), pjeva sama kiša ("i kiša sam mu, otvorila oči, uljubila dah"), lirski se glas obraća pijesku ("pijesak, čuješ li me kako tečem"), rijeka se slijeva u lirski glas ("Kupa/ podmetnut ću dlan/ samo još jednom te spavati i teći"), a tuga kazivačice prožima šumu i planinu ("i šuma crnog graba, evo je, napokon/ može kleknuti/ i popiti svu tugu/ kako nadolazi/ kako se nadjezeruje"). Upravo je spomenuto specifičan fenomen Žagaričine zbirke: riječ je o subjektu koji prirodu očitava, ali i učitava, nalazeći se istovremeno izvana i iznutra.
Tako od prve pjesme paralelno teku rijeka Kupa i riječi, i to međusobno prožimanje osnovna je tematsko-motivska nit zbirke. Naime, Žagaričine su pjesme gotovo uvijek autoreferencijalne, te govore o samom nastajanju pjesme, odnosno o ideji pjesme, njezinu rastvaranju, tijeku i djelovanju. To su pjesme koje prije svega naglašavaju narav pisanja i stvaranja, a posebno iskonsku emotivnost koja se pjevanjem želi probuditi: "pjesmo, oslobodi se nerazumljivosti, samo plači/ uzdrhti tako da nestane tlo/ pod nogama" (Kupa – natrag u pjesmu); "kad pogledaš pjesmu da te uzme/ pa ćemo opet od bijeloga ruže ubirati" (brdo je krenulo). Pjesma je tako provodni motiv ovih tekstova, kazivačica joj se stalno iznova vraća, potražujući pjesničke oblike koji će dotaknuti samu suštinu stvari: "ne izmišljaj/ lako je izmišljati/ ali napiši ti meni/ jorgovan/ da bude/ zamiriše/ čista duša prostora/ stvarna pjesma". Intertekstualno prizivajući Gertrude Stein, Žagar se pita što (ne) može pjesma, odnosno može li subjekt dohvatiti stvari i ono što se nalazi iza njih ("samo ruže, ruže, ruže, iza stvari nema poezije/ sama koža je/ a spava li/ spava li mrak u ružama"). 
Dakle, najnovija Žagaričina zbirka nosi sve elemente poznate njene poetike, i zbog toga može biti knjiga s kojom će se novi čitatelji upoznati s njezinim neobičnim varijacijama, no pitanje je koliko može biti uzbudljiva za one koji to pismo već dobro poznaju. Riječ je o već uobičajenom motivskom sklopu (ponavljanju motiva jorgovana, šume, rijeke, snijega, bjeline itd.) kojim se pjesnikinja vraća onomu iskonskom i predmodernom. Naime, već je Milanja naglasio kako bi manjak njezina opusa, ali i njezinih knjiga pjesama zasebno, mogao biti u tome što se njezine pjesme, tematizirajući uvijek ograničenost svoga medija, naposljetku sljubljuju u jednu veliku pjesmu. 
Zbog toga bi se moglo zaključiti kako u njezinu stvaranju dolazi do iscrpljenosti pjesničkoga glasa, koje se ustvari može tumačiti i kao vjernost vlastitoj poetici. Anku Žagar nije jednostavno čitati, a još je manje jednostavno opisati njezine pjesme tako da se tim opisom nešto od njih ne oduzme. Sintaktičku nepovezanost i fragmentarnost, alogičnost i skokovitost misaono-slikovnog postupka možda može predočiti jedna jednostavna ideja: pokušati naučiti napamet i recitirati koju god od njezinih pjesama bio bi izrazito težak poduhvat.
Razlike tihotapke traže čitatelja koji će se pažljivo posvetiti svakom stihu, a ne sumnjam da će u tome tapkanju, posebno u pjesmama koje uokviruju knjigu, pronaći određeni užitak. Unatoč nepovjerenju u riječi i njihovo djelovanje, koje se provlači kroz čitavu zbirku, na trenutke se može činiti kako se riječi ovih pjesama rascvjetavaju kroz same stvari, i tako se rascvjetane vraćaju u tekst, ulaze u čitatelja i obavijaju ga. Kada, tako obavijena, pročitam stihove iz zadnje pjesme Kupa, iznovakada se nagneš nada mnom/ snijeg – i ja, slično kao Stein prije gotovo stotinu godina, mogu ponovo osjetiti kako pada snijeg, iako sam za radnim stolom, i u Rijeci se budi još jedno toplo, žuto jutro.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu