Na granici između dva svijeta

Izbjeglička kriza je jedno vrijeme, netom prije sveopće paralize nastale korona virusom, ponovno postala goruće pitanje u europskim medijima. Sukladno tome, u hrvatskoj javnosti su uskrsnule i rasprave o izbjeglicama – treba li ih pustiti u Europu ili ih zadržavati što dalje od njezinih granica? Te rasprave su nerijetko plodno tlo za rasizam, bešćutnost i neznanje.

Ušuškanost u, da parafraziram Kanta, emocionalni drijemež, lišila je mnogo ljudi sposobnosti empatiziranja, ali i pamćenja. Neki građani Hrvatske i BiH tako su, čini se, zaboravili da su i sami bili u sličnoj situaciji kao i sadašnje izbjeglice u ratovima devedesetih. Sličnu je sudbinu prošla tada šesnaestogodišnja Vesna Marić koja je 1992. izbjegla iz ratom opustošenog Mostara u Englesku. Svoja je iskustva opisala u autobiografskom romanu Plava ptica koji je prvi put objavljen na engleskom jeziku 2009., a potom preveden i izdan na hrvatskom 2019.

Centralna tema knjige je autoričino iskustvo izbjeglištva.Taj put počinje od evakuacije autobusom iz razorenog Mostara 1992., preko Dalmacije, Francuske i završava u Engleskoj. Kroz četiri godine, koliko treba da službeno stekne status izbjeglice, autorica boravi u nekoliko engleskih gradova (Kendal, Exeter, Penrith, Hull).

Već se u prvom poglavlju vidi autoričina spisateljska vještina. Upečatljivi vizualni detalji, odlični dijalozi i humor koji "olakšava” emocionalno nabijenu situaciju su lajtmotivi knjige. Iako je tema izrazito emocionalna i teška, pripovjedačica (osim već spomenutim humorom) uspješno izbjegava ikakve izljeve sentimentalnosti ili sažalijevanja. Njezin pripovjedački glas je distanciran, objektivan i usredotočen na detalje, a zanimljivo je i kako se elegantno i nenametljivo prebacuje iz perspektive odrasle osobe u perspektivu tinejdžerice (odlična usporedba izbjeglištva s jako dugim praznicima).

Iako se u pripovijedanju primarno koristi prvo lice, pripovjedačica ne pripovijeda samo o sebi. Naime, uz priče o ključnim trenucima njezinog izbjeglištva isprepliću se anegdote o drugim ljudima, uglavnom prijateljima i drugim izbjeglicama. Svako od tih poglavlja pokazuje kako rat na različite načine utječe na ljude – neki (poput stabilne i živopisne Gordane koja se na putu prema Engleskoj nametne kao vođa izbjeglica) uspijevaju držati glavu iznad vode i preživjeti nedaće, dok drugi pucaju pod teretom neizvjesnosti i straha rata (prevoditeljica Esma koja poludi jer nije mogla podnijeti biti daleko od svoje domovine i muža ili pak pripovjedačičin otac koji tone sve dublje u alkoholu).

Priče funkcioniraju kao odvojene cjelina pa su sukladno tome odvojene u poglavlja zbog čega bi se ovu knjigu moglo definirati kao zbirku memoarskih vinjeta. Zasebnost priča se može protumačiti i tako da pružaju dovoljno prostora da čitatelji likove iz priča dožive kao punokrvne i stvarne ljude s osobnošću, a ne "samo” izbjeglice. Što se ne može reći za domaćine Engleze. Naime, u nekoliko odlično izvedenih i komičnih scena isplivava na površinu njihovo neznanje i predrasude o nesretnim izbjeglicama iz BiH-a. Primjerice, scena u kojoj se Dragan, "menadžer” izbjeglica, srdi na one koji nisu obučeni kao "prave izbjeglice” jer ih Englezi neće ozbiljno shvatiti ili scena u kojoj Engleskinja uzme jednoj ženi kutiju sapuna s riječima: "Ne, ne jesti!” Svjedočeći ovakvim situacijama, pripovjedačica brzo spoznaje da "između spasioca i žrtve stoji ljudska priroda... pa uloge koje su isprva definirane i jasno razgraničene, često postaju zamagljene i isprepletene." Tragikomična je i scena između jedne izbjeglice i Engleza: ona mu, preko autorice kao prevoditeljice, nabraja što je sve imala u svojem stanu, u pokušaju dokazivanja da iako je izbjeglica jednom je imala sve što je mogla poželjeti.

Za razliku od većine svojih sunarodnjaka (pogotovo onih starijih), pripovjedačica se zahvaljujući svom učenju i sve boljem znanju engleskog jezika kako-tako uspijeva prilagoditi u englesko društvo. Ta se olakšana prilagodba najviše može pripisati činjenici da je u to vrijeme bila tinejdžerica, a oni su gotovo svugdje isti. Relativno brzo se sprijateljuje sa svojim engleskim vršnjacima i doživljava tipična tinejdžerska iskustva (prva ljubav, ispijanje alkohola u pubovima, tulumi i svirke). No ispod površine je neprestano tinjao strah za njezin status – hoće li dobiti status izbjeglice ili ne, što podcrtava činjenicu da su izbjeglice uvijek na granici između dva svijeta, odnosno nemogućnosti pripadanja. Ironično, nakon što dobije službeno rješenje o dobitku statusa izbjeglice, autorica posjećuje rodni Mostar koji je se tada počeo oporavljati od rata.

Iako su kratka (neka su duga jedva jednu stranicu) poglavlja predstavljaju šaren mikrokozmos u kojem se isprepliću tuga, ljubav, rat, tragedije i humor. Priče (uglavnom naslovljene po "glavnim junacima”) ispričane su tako da efektno i izrazito precizno prikazuju univerzalnost ljudske prirode u ratnim vremenima, ali i njezinu bizarnost (npr. andrićevski intonirana priča o ženi koja ni kad je počeo rat nije htjela izaći iz kuće da ljudi ne vide njezinu ljepotu). Ponekad sve to šarenilo može biti previše (pogotovo u pogledu brojnih likova koji se brzo izmjenjuju), usprkos autoričinoj višeput dokazanoj vještini. No, bez ikakve sumnje Marić je odlična pripovjedačica, svojim okom za detalje i stilskom istančanošću ("Ponekad smo putovale u prašnjavim, smrdljivim autobusima, a tamnoj noći vidjele bi se samo naše bjeloočnice.") gradi napete i emocionalno nabijene narative koji su ovu čitateljicu držali prikovanu za knjigu.

Iz kratke posvete na prvoj stranici ("svim izbjeglicama”) jasna je namjera ove male knjige, što je autorica i naglasila u intervjuu ("Željela sam da osoba koji čita Plavu pticu vidi da je to i njena i njegova priča, a ne nekog stranca....") – da prikaže univerzalnost izbjegličkog iskustva i da se iza te, danas čini se, omražene riječi kriju ljudska bića, što implicira da bilo koga može snaći ta sudbina (makar u metaforičkom smislu). Ovom je knjigom autorica nepretenciozno, ali realistično i dirljivo pokazala ljudsko lice izbjeglica, ali nažalost se još ne nazire odgovor na pitanje – kad će šira javnost napokon vidjeti to lice?