Mars ima atmosferu

Ime Asje Bakić u posljednje se vrijeme sve češće susreće u postjugoslavenskome književnom životu, osobito u njegovim mrežnim segmentima. Bakić, inače Tuzlanka nastanjena u Zagrebu, blogerica je, kritičarka i urednica na portalu Muf, prevoditeljica i pjesnikinja (2009. je objavila i zbirku pjesama Može i kaktus, samo neka bode). Svoj već pozamašni opus ova svestrana autorica sad je obogatila i prozom – u vidu zbirke priča Mars.

Kratki i intrigantni naslov knjige ostavlja čitateljici/u odriješene ruke da niže asocijacije. Dva moguća asocijativna toka naznačena su već u uredničkom blurbu: Mars je, najprije, mitski topos znanstvene fantastike i popularne imaginacije dvadesetoga stoljeća, Zemljin susjed koji je rasplamsavao maštu generacija; također, Mars je važan astrološki simbol, navodni 'muški' planet naspram 'ženske' Venere. U našem jeziku postoji još jedna dimenzija koju Mars konotira, a koja se tiče stranosti, tuđosti, neuklapanja. Kao da je pao s Marsa, kaže se za nekoga tko upadljivo odudara od društvene okoline ili situacije u kojoj se našla/o – tko djeluje kao Marsovac. 

Nije pretjerano ustvrditi da Bakić u Marsu eksploatira sva tri ova asocijativna toka. U njezinim pričama pronalazimo kako znanstvenofantastično nadahnuće, tako i propitivanje rodnih uloga, odnosa i pozicija; većina priča pak na ovaj ili onaj način istražuje neuklapanje individue u zacrtanu društvenu ulogu ili konstelaciju.

Neke od priča decidno su 'ne-naturalističke', u smislu u kojem ovaj termin koristi Darko Suvin: smještene su u okruženje koje odudara od empirijskog okruženja i povijesti iz kojih autorica piše, u tzv. 'sekundarne' svjetove. Takva je, recimo, priča Izlet na Durmitor, smještena u zagrobni život, ili pak Gost i Put na zapad, koje bi se mogle odvijati u bližoj budućnosti ili možda u alternativnoj stvarnosti. Druge su priče pak 'naturalistički' uokvirene – možemo zamisliti da se odvijaju u 'našem' svijetu, bez da se kose s našim iskustvom i znanjem o njemu – ali ih to ne čini manje čudnima, bizarnima ili, ako hoćemo, fantastičnima, čega primjer mogu biti priče Mesožder, Strasti ili Zakopano blago. 

Dosadašnje kritike Marsa skretale su pažnju na SF elemente u knjzi, a istaknula ih je i sama autorica, izrazivši čak iznenađenje njihovom prisutnošću s obzirom da "literatura koju najradije [čita] nije takva". SF-om je obojen samo jedan od tokova u zbirci: Bakić se sve vrijeme kreće među raznolikim žanrovskim kodovima, registrima i identifikacijama, od SF-a, preko magijskog realizma, do weird fictiona.

Dosadašnji osvrti na knjigu također su isticali brojnost i značaj u njoj prisutnih ženskih likova. Štoviše, većinu priča fokalizira i pripovijeda žena. Valja naglasiti da Bakić nije igrala na kartu psihološke raznovrsnosti i karakterizacije u konvencionalnom, tzv. realističkom smislu. Ženski glasovi u knjizi međusobno su srodni po preokupacijama, razmišljanjima i prije svega po društvenoj poziciji koju zauzimaju; njihova razmišljanja katkad i neskriveno reflektiraju ona autoričina. Zajednička karakteristika svih junakinja Bakić fundamentalna je buntovnička crta: one spremno dovode u pitanje zakonitosti, predodžbe, te implicitne ili eksplicitne pretpostavke na kojima je izgrađen svijet u kojem žive. Budući da je takva gesta nemoguća bez propitivanja vlastite pozicije i djelovanja u društvu, njihov govor o sadašnjosti uvijek prožima introspekcijska potka. 

Zbirku uokviruju dvije priče koje autorefleksivno, sa snažnom ironijskom notom, tematiziraju pisanje: Izlet na Durmitor i Donji svijet. Dok prva prati bizarnu sekvencu u zagrobnom životu jedne spisateljice i njezino uskrsnuće u hordi zombija predvođenih Petrom Petrovićem Njegošem, druga je smještena u budućnost u kojoj književnice i književnici žive u egzilu na Marsu, a jedna od njih možda drži ključ za spas zemaljske civilizacije (referenca na priču Raya Bradburyja u kojoj su američki Crnci deportirani na Mars može i ne mora biti namjerna). Obje priče ispripovijedane su iz vizure protagonistica koje s autoricom i njezinim stavovima o literaturi zasigurno imaju dosta toga zajedničkog. Međutim, decidno 'ne-naturalistički' registar u koji su smještene stvara nužnu distancu spram likova – kako za čitateljicu/a, tako vjerojatno i za autoricu – i dopušta nam da prozu čitamo kao prozu.         

Na planu ukupnog dojma, dvije bih priče iz Marsa izdvojio kao izuzetne. Prva je priča Strasti, u kojoj pratimo rastuću opsesiju mlade spisateljice s nekadašnjom prijateljicom sa studija, tajanstvenom i rodno fluidnom Vanjom koju sumnjiči da je njezina tajna obožavateljica. Međutim, niz signala navodi protagonisticu da malo-pomalo počne sumnjati ne samo u svoje pretpostavke o sadašnjosti, nego i u vlastito mapiranje sjećanja i uspomena. Druga izvrsna priča jest Gost, koja nas uvodi u perspektivu novinarke pristigle u zabačeni gradić u kršu kako bi napisala reportažu o new age duhovnoj zajednici koja se tamo nastanila i hipnotički karizmatičnom guruu koji ih predvodi. Ukoliko nas sažetak Gosta podsjeti na već klasičnu premisu iz trilera i filmova strave (kao što je nedavni The Sacrament), tim bolje – jer će očekivanja koja smo stekli uz filmsku lektiru u Gostu biti iznevjerena. 

Karakteristika koju obje navedene priče dijele iznimno je napeta atmosfera, izgrađena kroz slutnju dubinske, ali nejasne i višeznačne prijetnje koja ustrajava u pozadini događanja. Dok čitamo Strasti i Gosta, paralelno s njihovim junakinjama otkrivamo kako u sve manje vlastitih pretpostavki i predrasuda možemo biti sigurni. Ova gradacija je umješno izvedena: iznevjeravanje očekivanja počinje diskretno, da bi postupno uzimalo maha, sve do točke u kojoj ništa više ne možemo uzimati zdravo za gotovo. 

Nijednoj od priča iz Marsa ne manjka atmosferičnosti. Međutim, pojedine priče počivaju na nedovoljno razvijenoj premisi ili ostavljaju dojam neodgovarajuće izvedbe. Na tom kraju spektra nalazimo tako priče kao što su Talus gospođe Lichen ili Put na zapad. Prva donekle uspijeva reproducirati osjećaj misterije i strepnje karakterističan za najbolje trenutke u prozi Bakić, ali nakon čitanja naprosto djeluje kao slabašna i nedorečena cjelina. Druga bi pak spadala u podžanr koji se u recenzentskoj praksi kultnoga jugoslavenskog časopisa za znanstvenu fantastiku Sirius zvao SF vicem: humorna proza u SF ključu sa završnim, često crnohumornim 'štosem' ili obratom. Međutim, Put na zapad predug je format SF vica, te se dosta efektan obrat – kao civilizirani 'Zapad' u koji polažu nade izbjeglice u neimenovanoj apokaliptičnoj sekvenci otkriva se Afrika – utapa i gubi na oštrini.  

Također, činjenica da autorica privatno, po vlastitom priznanju, nije sklona fantastičnoj literaturi ponegdje doista jest ostavila traga. Stječe se dojam da joj je u izgradnji fiktivnih svjetova mjestimice nedostajalo sigurnosti ili motivacije. Posrijedi je suprotan problem od onoga koji imaju entuzijasti/ce stasali/e na žanrovskoj literaturi, a kojima nedostaje vještine i prakse u pisanju. Bakić je, naime, izgrađena pripovjedačica, ali ne uvijek vična u baratanju žanrovskim kodovima i logikom. Priče kao što su gorespomenuti Donji svijet, ili pak Asja 5.0 (smještena u budućnost u kojoj više nema seksa između muškaraca i žena), sadrže mnoge zanimljive premise i koncepte, koji ostaju tek na razini skice. Dakako, može se raditi o autoričinoj svjesnoj odluci da nam naznači samo konture stvari, a ostatak prepusti čitatelju/ici na dopunu (pristup koji inače zna efektno iskoristiti). Ipak, čini mi se da bi rad na planu izgradnje svjetova obogatio i poboljšao ovu prozu, budući da je niz dobrih ideja u Marsu ostao tek površinski dodirnut. 

I pored nedorečenosti i manjkavosti u pojedinim dionicama, Mars nam otkriva Bakić kao talentiranu i u mnogome već formiranu prozaisticu. Sveukupni dojam bio bi da je u pitanju vrlo solidna debitantska zbirka, koju zbog najmanje dvije priče vrijedi čitati. Nastavi li Bakić u budućnosti istraživati vlastiti pripovjedački nerv, osobito u onim stilskim i žanrovskim registrima koje je debitantskom zbirkom 'načela', imamo razloga očekivati još i uvjerljivije, dosljednije i fantastičnije štivo.