'Mali otac': Očevi, sinovi i ono neizgovoreno

Mali otac trinaesta je knjiga i treći roman Almina Kaplana (1985, Stolac), nagrađivanog autora koji se u osamnaest godina književnog djelovanja okušao u gotovo svakoj književnoj formi (poezija, kratke priče, romani, intervjui, dnevnici). Usprkos toj raznovrsnosti, sam autor ističe svoju preferencu prema poeziji u intervjuu za portal Kritika HDP: “Iskreno, ja nisam vjerovao da ću ikada napisati roman. Meni nije svojstven taj dah, (...) puno mi je bliža forma pjesme. Ali onda sam nadošao da roman ne mora biti 'roman', da i on može biti pjesma.“

Ovaj svojevrsni credo osjeća se prilikom čitanja Malog oca. U već klasičnoj maniri pjesnika koji zalazi na polje romana, Mali otac ne stavlja fokus na radnju i obrate, već je introvertiran, intiman i usmjeren prema odbljescima poezije u svakodnevici. No, to što prevladava poetski senzibilitet ne znači da ovog strogo narativnog aspekta nema. Dapače, narativnost služi kao kakav-takav potporanj poetičnom, opravdanje da mu se žanrovski i, priznajmo, marketinški, stavi etiketa romana. 

Kad smo već kod narativnog, premisa i radnja romana mogu se svesti na sljedeće: neimenovani pisac odlazi u gradić P. na jednomjesečnu književnu rezidenciju, ali više pije nego što piše. Muče ga depresija i anksioznost, pojačana činjenicom da je ostavio depresivnog oca doma u BiH. No, prekida svoj boravak zbog pogoršanja očevog stanja i vraća se doma.

Prvi dio o boravku na rezidenciji, pogotovo njegov početak, odlikuju začuđujuće šture i nespretne rečenice. Kao da pripovjedač piše bez unutarnje motivacije već tek tako, da može reći da je nešto napisao (osjećaj itekako poznat potpisnici ovog teksta). To su rečenice koje jesu jednostavne i činjenične, ali su emocije iz njih usisane (“Izgleda kao da je ravnalom pisana!”). Na primjer: “Dok doručkujem, dopisujem se s Ajnom. Piše mi da je još kod oca i da mu je, po njenoj procjeni, bolje. Ponudila mu je da ga odvede doktoru, ali neće. Jučer je tamo bilo baš vruće pa ga je zbog toga dušilo. Malo je raspremila po kući, oprala nekoliko tanjira i par čaša. Očistila mu je filter na klimi i podesila na dvadeset sa dvadeset pet na koliko sam ja postavio.”

Uskoro doznajemo (moguće) objašnjenje – pripovjedač je klinički depresivan (uzimao je antidepresive), a i muči ga činjenica da mu je otac sam doma i također depresivan nakon smrti svoje supruge. Racionalno gledano, ima smisla – autor koristi tehniku u kojoj jezični izričaj korespondira s mentalnim stanjem lika. Međutim, to nije dovoljno opravdanje za povremene, ali štršeće mikrojezične i grafičke nespretnosti. Na primjer, nejasno je zašto je rečenica “Balkon je drveni” izdvojena i uvučena kao ulomak za sebe. I zašto je uopće bitno napomenuti da je balkon drven? Isto vrijedi i za rečenicu “Lijepa je” koja je jednako grafički istaknuta u kratkom pasusu u kojem protagonist promatra rezidencijsku kuću.

Ima još sličnih primjera, ali što dalje čitamo, primjećujemo da protagonist sve više zagrijava ruku i ne ispunjava papir reda radi. Rečenice su elegantnije i promišljenije, manje je klišeja poput “mrtva tišina”, a i pomalja se gore spomenut poetični senzibilitet (“...a oni ga svojim glasovima dočekuju kao mekanim madracem”). Čak ponavlja neke motive, ali ih mijenja svakom iteracijom (primjerice, motiv s turistima koji se spuštaju ziplineom ispred rezidencijske kuće).

Zbog tog gradiranja prvotni dojam o autorskom i/ili uredničkom propustu zamjenjuje zaključak o namjernom stilskom postupku. Ako prihvatimo da je riječ o ovome, zanimljivo je što je donesena ovakva potencijalno riskantna odluka. Jer ako zahtjevniji čitatelji ulaze u roman s predznanjem o Kaplanovom iskustvu pisanja poezije i fokusu na poetsko unutar narativnog, početak ih može obeshrabriti od nastavka čitanja.

“Zagrijanost” se ne primjećuje samo na razini jezika. Pojačanju dinamičnosti doprinose zanimljivi (iz spisateljske perspektive) razgovori protagonista s prijateljem piscem o knjigama i preslušavanje snimki u kojima se otac otvara Ajni (protagonistova djevojka) o periodu provedenom u ratnom zatočeništvu, dotad nepoznatom protagonistu. U ovim dijelovima uviđamo koliko veliku ulogu u romanu ima taj, ironično nazvan, mali otac. Istovremeno, tu roman dobiva na vitalnosti i dubini. Otac je kao sin. Depresivan, anksiozan, nemoćan i usamljen u svojoj ljušturi izgrađenoj od teškog rada i zarobljeništva u ratu. Njegova su iskustva ekstremnija od onih svog sina (iako je i on kao dijete iskusio traumu rata – izbjeglištvo i briga o zarobljenom ocu), a i nasljedovao je od svog oca traumu II.svjetskog rata. Ovi dramatični presedani produbljuju jaz između oca i sina. Međutim, jedino otac može probuditi u pripovjedaču naznaku života jer on, iako mu je teško otvoreno komunicirati s njime, želi znati što više o svom roditelju, pogotovo o zarobljeničkoj “epizodi”.

To upućuje na činjenicu da je jedna od podloga pripovjedačeve depresije ne samo smrt majke, već i nemogućnost bivanja ranjivim sa svojim ocem, iako negdje duboko u sebi on to priželjkuje. Pripovjedač tako gladno osluškuje zvukove koje čuje preko telefona iz očeva stana, kao da očekuje trenutak u kojem će otac skinuti svoju grubu masku i pokazati svoju ranjivost, odnosno da napokon osjeti svog oca u njegovoj punini.

Protagonist se ne može prepustiti pisanju, zaboraviti na ne-spisateljski život. „Tamo negdje, daleko iza brda, traje moj život o kojem trenutno ne znam ništa“, na prvu se ovo odnosi na pripovjedačev fizički život sastavljen od obaveza, hobija, prijatelja i poznanika, ali na drugu se taj “život” može odnositi i na oca. Očev unutarnji, pa i vanjski život su misterij. Iz emocionalne perspektive to je izvor muke, ali iz spisateljske je to potencijal za priču. Kako kaže pripovjedač u razgovoru s prijateljem piscem: “To što je meni moj otac nepoznanica, baš u tome leži priča.” Svjestan je toga i sam otac kada, nakon što ga protagonist priupita za logor, odbrusi: “Što?! Pa da pišeš o tome?” i prekine telefonski razgovor. Protagonist i ono što otprije zna o ocu (o njegovim roditeljima, djetinjstvu i mladosti) zna iz treće ruke – majci je te događaje prepričavala očeva tetka.

Ali nije samo otac taj koji odbija ranjivost sa sinom. I sin je, usprkos uznemirenosti što ne zna puno o ocu, naučen na šturu komunikaciju s njime, što se manifestira u odrezanim i monotonim, ali svakodnevnim (!) telefonskim razgovorima. Pripovjedačeva nelagoda se još efektnije prikazuje kad, zamišljajući majčinu smrt, on pomisli na to da bi ih ta situacija mogla natjerati na fizički dodir: “Nervozu mi je stvorilo to da bi se možda tad morao s njim rukovati, zagrliti ga, ili ga čak poljubiti.”

Nešto najsličnije istinskoj bliskosti s ocem, pripovjedač je doživio samo jednom u djetinjstvu – ali tijelo i um su mu već tad bili toliko nenaviknuti na to, da je mogao osjećati sram i tjeskobu: „Trenuci provedeni na tom zidiću – trenuci su najveće prisutnosti oca u mom životu. Nikada do tada, kao ni poslije, nismo bili bliži. Istovremeno, naša bliskost je u meni pokrenula lavinu srama pa sam se tu na ulici, osjećao kao da je s mene neko skinuo svu odjeću.“

Ali usprkos svemu što im onemogućava otvoren odnos, pripovjedač i njegov otac su nešto kao one čestice iz teorije o kvantnoj prepletenosti (dvije čestice, koje su u nekom trenutku bile povezane uvijek ostaju povezane usprkos udaljenosti). Okolnosti ih u drugom dijelu romana i fizički prisiljavaju na intimnost i ranjivost: sin nježno presvlači ocu pelenu i čisti mu spolovilo, ali otac pokretima lica (izgubi mogućnost govora nakon moždanog) izražava sram zbog zamijenjenih uloga.

U skladu s konvencijama slice of life proze, život ovih likova ne zadobiva “točku na i” jer, da se poslužim još jednom konvencijom u osvrtima na ovakva djela, sam život nije zaokružen. Ali opravdati narativnu nezaokruženost onom životnom je, što bi se reklo na engleskom, easy way out. Da ona može funkcionirati u romanu, potrebno je da svi elementi odrade svoje uloge kako treba. Lik oca zaista osvježava roman svojom tihom, tragičnom i moćnom prisutnošću i upotpunjava protagonista, ali ne može sam iznijeti teret.

No, ono što je dobro kod ovakvih nekonvencionalnih romana jest što nam ostavljaju dovoljno mentalnog prostora da ih možemo doživjeti iz različitih uglova, za razliku od romana čije oslanjanje na obrate i radnju sužava taj prostor. Ili poetski kazano: čitanje ovog romana je kao promatranje šake stisnute u grču, ali ako se malo pomjerimo, približimo se romanu iz drugog kuta, u sitnim procjepima naziremo obrise srca i, kao pripovjedač kad gladno osluškuje zvukove iz očeve kuće, čujemo njegov puls.