'Mali i Levijatan': Priča kojoj se lako prepustiti

Život sačinjavaju priče. O nama samima, o ljudima koje znamo, o mjestima koja smo vidjeli i doživljajima koje smo iskusili. Priče su posrednici između nas i drugih, način uobličavanja i razumijevanja kako vlastitog svijeta, tako i onog izvan nas, pokušaj davanja značenja i smisla teretu nerazrješive enigme postojanja. Potencijal pripovijedanja o pripovijedanju prepoznali su i iskoristili mnogi u književnom svijetu, u nas recentno i pisac mlađe generacije Sven Popović, dosad možda najpoznatiji kao književni glas izgubljenih milenijalaca. U svojem najnovijem, trećem romanu Popović se, pak, okušao u drugačijem žanru i odlučio ispisati jedan fantasy svijet. Rezultat je knjiga Mali i Levijatan, roman koji bi trebao, kako obećavaju korice, raspiriti maštu i mlađih i starijih čitatelja. Dosta toga, doduše, ostaje tek na obećanju, premda svakako valja pohvaliti autorovo hvatanje u koštac sa zahtjevima žanra i davanje vlastitog pečata prokušanim temama.

Napisati dobar fantasy nije nimalo lak zadatak. Osim spisateljske vještine, podrazumijeva se i sposobnost izgradnje svijeta s uvjerljivom poviješću, geografijom i predajom, punokrvnih likova s jasnom motivacijom i važnom misijom te kompliciranih međuljudskih odnosa, uz prstohvat ili punu šaku nekog oblika čarolije i nadmetanja dobra i zla. Ako autor i uspije sve te elemente uspješno uvezati, teško da će pobjeći usporedbama s umotvorinama velikih majstora žanra, ili nekom drugom maštarijom iz prebogatog svijeta tradicionalne ili popularne kulture. Uza sve to, djelo još treba naći svoje mjesto u bazi konzumenata fantasy sadržaja, što je možda i najteži zadatak, jer danas je teško naći grupu čitatelja koja strastvenije želi konkretan i potpun uron u imaginarij nekog novog svemira. Možda zato fantasy djela mnogo češće okupiraju rubni prostor književnog svijeta i neće često naći svoje mjesto u glavnim i širem čitateljstvu lako dostupnim literarnim strujanjima.

Sven Popović u knjizi Mali i Levijatan krenuo je obećavajuće, s ilustriranom kartom koja čitatelju služi kao prvi korak u novi univerzum, te pričom o postanku svijeta. Radnja se nadalje vrti oko dječaka Malog, znatiželjnog i prkosnog momka koji, sit predvidljivog života u palači, bježi od oca kako bi se pridružio posadi broda te s njom plovio morima. Roman, podijeljen u četiri dijela, prati i njegove suputnike u pustolovinama, od kojih su najvažniji moreplovac Igla i članica posade Strijela. Njih dvoje u potrazi su za kartom do mitskog otočja, što im na početku priče ukrštava putove s Malim. Njihov svijet čini mnoštvo otoka razbacanih po nekoliko mora, a čitatelj upoznaje i nemali broj sporednih likova, koje autor imenuje bilo po nekoj njihovoj karakteristici, bilo po ulozi koju obavljaju u zajednici. Poglavlja su ispisana iz perspektive Malog, Strijele, ili nepristranog pripovjedača, uz obilato umetanje priča i ulomaka iz raznih izvora vezanih uz fiktivni svijet romana. U pozadini priče, pak, odvija se ahabovska potraga za Zvijeri, ili Levijatanom, odnosno, smrti koja prijeti svijetu, i želja da je se ukroti.  

Mijenjanjem perspektiva te intertekstualnošću autor dinamizira pripovijedanje te uvjerljivije gradi svijet romana. Ipak, brojnim i ponegdje nespretnim skokovima među očištima, mjestima i vremenima radnje otežava se praćenje i slabi njena glavna nit. Na formalnoj razini roman se, dakle, može promatrati kao zbir priča u priči, dok se pak na onoj konceptualnoj radi o priči o pričama. To se očitava i u samoj radnji, u kojoj središnji dio zauzima takozvani Festival tkanja, odnosno, susret posada na kojem se moreplovci, gusari i ostali pustolovi natječu u pričanju priča. Tkanje povezuje život mornara s pripovijedanjem, istovremeno predstavljajući jedra njihovih brodova te aktivnost stvaranja, tkanja priča. Ono također nosi simbolički, magijski značaj jer daje smisao životu, uvezuje stvorenja, prirodu i nebo u zajednički svemir u kojem sve ima vlastitu svrhu i ulogu u priči.

Stvaranje mita i iskorištavanje potencijala pripovijedanja najuspjeliji je dio ovog romana i potvrđuje zamjetnu kreativnost autora. Njegovom svijetu, morskim bespućima, slikovitim gradovima pod žarećim suncem i romantici legendi veoma je lako prepustiti se. Međutim, u knjizi je nedovoljno pažnje posvećeno stvaranju koncizne radnje i čvrste niti koju čitatelj može zainteresirano pratiti. Pojedine epizode traju predugo, dok se neke razriješe u tren, a slab je i naglasak na motivacijama likova te se oni često doimaju kao da romanom plove kako im vjetar puhne, umjesto da u njemu imaju jasnije uloge. Usto, zbivanjima u tekstu nedostaje napetosti, što je ponajprije očigledno u prizorima borbi ili bjegova, ali i u samim odnosima likova među kojima, usprkos potencijalu njihovih priča, nema prave tenzije niti neizvjesnosti. Žaliti se može i za propuštenom prilikom stavljanja većeg naglaska na tematiziranje, primjerice, ženskog položaja u svijetu muškaraca, potlačenosti obespravljenih pod cipelom imućnih, moći koju ubire religija i iskvarenost koju sije – sve su to velike i kompleksne problematike u koje autor blago zagriza, no ne hvata se ozbiljno s njima u koštac i ostavlja ih, gotovo performativno, na razini spomena.

Lik Malog ima sve predispozicije junaka koji se ohrabruje na pustolovinu kroz koju mu se dešava odrastanje i spoznavanje sebe i svijeta. Bijeg od kuće prvi je korak na putu traženja vlastitog identiteta i mjesta kojemu istinski pripada. Na početku romana on je tek naivno, sarkastično i nepromišljeno dijete željno slobode i avantura, dok pred kraj stasa u čovjeka koji je upoznao svijet, dobrote i zloće ljudi, odanost i izdaju te očvrsnuo svoje namjere i uvjerenja. Definira ga i odnos s roditeljima, ispočetka prkosan i pun otpora, da bi ga daljina učinila blažim i mnogo spremnijim na razumijevanje i zajedništvo. Najviše ga pak doživljavamo kroz odnos s buntovnom i neustrašivom Strijelom koja ga prati na putu odrastanja i otkrivanja. Ipak, čitajući knjigu ne može se uteći dojmu da su glavni likovi mogli biti mnogo bolje okarakterizirani, a posebice oni sporedni. Njihova glavna obilježja i narav izražavaju se ponajviše znakovitim imenima i nadimcima koje nose te replikama u brojnim dijalozima, međutim, neki dublji uvid u njihove osobnosti i osjećaje izostaje. U knjizi koja je toliko pažnje posvetila stvaranju mita i njegovoj slojevitosti šteta je što junaci ostaju na razini tek zeru iznad površnosti.  

To nas dovodi i do boljki u samom tkanju teksta. Sven Popović nesumnjivo ima pripovjedačkog dara te vještinu nužnu za dočaravanje izmaštanog svijeta, što je očito iz jednostavnog i efektnog jezika kojim sugestivno opisuje prizore, radnju i likove. Njegov imaginarij nije nužno originalan, kao što ni gusari i moreplovci nisu originalni protagonisti, no ne nedostaje mu zaigranosti, vrckavosti i šaljivosti kojima čitatelja drži zainteresiranim. Očituje se to u geografskim imenima, dovitljivom vokabularu i duhovitim replikama, kao i u samoj činjenici da je glavni spektakl njegovih mornara i ostalih pustolova pričanje priča na osamljenom otoku. Međutim, Popović u mnogočemu od navedenog pretjera i ne privede kraju dovoljno brzo da ostvari efektan učinak. Primjerice, mnogi dijalozi nepotrebno su dugački i svode se na međusobna nadmudrivanja bez prave svrhe, ponekad u mjeri da čitatelj zaboravi tko točno od likova ih vodi. Također, manjkavosti u idejama za razgovor autor prečesto popunjava patronizirajućim krilaticama ili generičkim replikama poput "Tako nešto…" ili "Da čujem", što ih bespotrebno odužuje i banalizira. Isti učinak imaju i silna podbadanja i prepucavanja među likovima, posebice Malog i Strijele, što dodatno osiromašuje njihove osobnosti. Valja spomenuti i povremeno pripovjedačevo obraćanje čitatelju, što je zgodan alat čijim posredstvom knjiga sama po sebi postaje dijelom narativa i tkanja koje stvara, međutim, ono zna biti nedosljedno provedeno i djelovati nametljivo.

Svejedno, usprkos manjkavostima, nedorečenostima i viškovima, mislim da je Mali i Levijatan knjiga čije čitanje nije izgubljeno vrijeme. Možda neće u potpunosti zadovoljiti prekaljene ljubitelje fantasyja, bili oni mali ili veliki, ali svakako može poslužiti kao stanica na putu otkrivanja i istraživanja žanra te afirmiranja važnosti bajki i pripovijedanja, i dobro je što je svoje mjesto našla na policama knjižara i knjižnica. Da ne zaboravimo, treba spomenuti i ilustracije umjetnice Klasje Habjan – njeni crno-bijeli crteži daju jasniji oblik autorovom izmaštanom svemiru i nenametljivo upotpunjuju priču.

Iako ova knjiga pokazuje zamjetne nedostatnosti za proglašenje "oglednim" fantasy djelom, poput nedovoljno čvrste fabule, površnih karakterizacija, slabašne gradnje napetosti i stilskih viškova, Sven Popović dosta je dobar i maštovit pripovjedač koji usto posjeduje domišljatost i osjećaj za razigranost jezika i teksta koje u Malom i Levijatanu ne nedostaje. Ovom knjigom, istina, nije ponudio ništa novo niti nezaobilazno u našoj književnosti, izuzev sanjarenja o prostranim morima i dalekim otocima te nekoliko mogućih odgovora na pitanje zašto su priče, bajke, legende i mitovi važni – a toga, čak i kad su mlaki, nama čitateljima nikada nije dosta.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.