Page arrow
Revija malih knji%c5%beevnosti island booksa  27.   29.9.Add a heading  1

Lutajući stranputicama 

Large 1198794

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Nemoj ići u Anderlecht Autor knjige: Srđan Gavrilović Izdavač: V.B.Z. Godina izdanja: 2022
Utorak
06.09.2022.

Nakon zbirke kratkih priča Ljetne himne, druga knjiga mostarskoga spisatelja i urednika Srđana Gavrilovića naslova Nemoj ići u Anderlecht pravi je primjer suvremenoga djela koje odolijeva bilokakvoj standardnoj klasifikaciji. Unatoč tomu što ono jest, baš poput prvoga djela ovoga autora, zamišljeno kao zbirka jasno odvojenih kratkih priča od kojih svaka i nosi vlastiti naslov, posve nepretenciozno nametnuta romaneskna struktura neminovno otvara mogućnost i takve interpretacije. Zbog stabilnosti elemenata poput autodijegetskoga pripovjedača, figura, poprilično jedinstvenoga toposa, ali i same teme i lajtmotiva, ovo djelo doista bespogovorno funkcionira i kao roman tek ponešto labavije strukture sačinjen od trinaest vrlo snažno povezanih fragmenata. U prilog klasifikacije ovoga djela kao zbirke priča bi eventualno mogli ići likovi, naime oni, osim samoga protagonista, nisu dublje razrađeni. No, oni se najvažniji ipak javljaju barem iz pozadine i provlače se cijelim djelom. 

Nemoj ići u Anderlecht je žanrovski hibrid koji isprva ponajviše naginje putopisnome romanu, ali je istodobno ispunjen i elementima potrage, tumaranjem, ispipavanjem jastva i stranoga, njihovih granica, njihovim međusobnim upisivanjem i propitkivanjem te nekim mutnijim, a nekim doista bistrim i jasnim reminiscencijama na neki prošli život u rodnoj zemlji, daleko od Belgije kojom neimenovani protagonist tumara, zbog čega se pak snažno približava tipičnome romanu lika. Protagonist se kreće prostorom, fabula je na nekoliko mjesta dinamična, ali on sȃm je pritom nepobitno u središtu djela. Cjelokupna je naracija usredotočena na njegov intimni svijet, na njegov odnos prema okolini, njegova promišljanja i unutarnja previranja te doživljaja stranoga u usporedbi s jastvom i u njihovoj blagoj opreci, barem otpočetka. 

Gavrilović i sam već nekoliko godina obitava u Belgiji, što je činjenica koju čitatelj nikako ne može zanemariti. S protagonistom dijeli rodni Mostar, vrlo mu drago Sarajevo u kojemu je proveo podosta vremena, obojica su spisatelji, a i bio je jednako star pri dolasku u Belgiju te sada studira u Leuvenu gdje je i protagonist planirao upisati studij. Radi li se o autobiografskoj metafikciji ili pak ne, manje je važno, naime, već smo tim malim detaljima iz njegove biografije dobili potvrdu da pripovijedanje ima uporište u stvarnome autorovom iskustvu, čime i dogodovštine djeluju mnogo intimnije, uvjerljivije i autentičnije. Iako je vrlo lako zamisliti i autora i protagonista kako hodaju briselskim ulicama i ulaze u Délirium Café te piju pivo s crtežom ružičastoga slona na naljepnici, neke od apsurdnijih scena je doista teško zamisliti – a to su upravo one rijetke dinamične. Najzačudnija od dvije takve jest ona u kojoj se protagonist slučajno nađe u crkvi na pogrebu nepoznate mu mlade djevojke, nastavlja put s ožalošćenima sve do groblja i kao jedan od obučenih u crno isprati cijelu ceremoniju u prvome redu. Druga vrlo upečatljiva scena je pak ona u samostanu kada samo pokušava kupiti pivo – što na koncu, naravno, jedino ne uspijeva – ali se zato uspijeva izgubiti, istražiti labirint samostana, saznati o njegovoj prošlosti i objedovati s fratrima.

Kako je i Danilo Kiš izjavio: ,,Govoreći uopšteno, svaki pisac piše one i onakve knjige kakve ume da piše. Ja do danas nisam u stanju i još ne dolazim u iskušenje da pišem o bilo čemu drugom, ne bar u romanesknoj formi, osim onom što sam lično, kako se to kaže, odbolovao. Odatle u mojim knjigama tzv. udeo autobiografskog.” 

Doista, čini se da Gavrilovićev protagonist mnogo toga nije odbolovao, nego je u neprestanom procesu zarastanja i emocionalnih i fizičkih rana. Indicije za to su direktne – poput vrlo česte boli u koljenu, ali ih katkad pronalazimo i između redaka, u reminiscencijama vezanima uz sukobe oko rata gdje ne izostaju nagle reakcije na umanjavanje njegove veličine i strahote. Protagonist se sve vrijeme svoga lutanja nalazi u prisilnoj, ali ipak harmoničnoj simbiozi s toposom kojim se kreće.

Taj je topos poprilično velik i tmuran, pokriva Belgiju uzduž i poprijeko, vodi ga čak i u Nizozemsku, gdjegod mu se nađe netko poznat – bilo prijatelj, omiljeni bend ili pak samo pivo i trava. Taj je topos živ, satkan od prolaznika, površnih poznanika, prijatelja iz djetinjstva, tamnih uličica i priča drugih stranaca u toj stranoj mu zemlji, poput doseljenika Rafija s kojim se bolje razumije no s domaćima. Glavna karakteristika svih tih likova je prolaznost, oni su poput povjetarca koji povremeno okrzne protagonista pri njegovome tumaranju. Ipak, oni svojom pojavom i prisutnošću implicitno ostvaruju svoju prvobitnu svrhu – oblikuju krajolik i poput sjena oslikavaju duh gradova u koje se on pomalo nevoljko i s poteškoćama upisuje, sve dok se taj topos ne začne utiskivati i u njega samoga.  

Protagonist nikako da se odupre navikama poput opijanja i izbivanja iz kuće. Primjenjuje jednake obrasce ponašanja, ophođenja i razmišljanja koje je donio sa sobom te ih silno pokušava održati na životu i u tuđini čak i kada se to doista čini nemoguće zbog neprestanoga manjka financijskih sredstava. I one probleme koje ne želi održati na životu poput blokade u pisanju i nedostatka novih knjiga za čitanje ionako ne može riješiti pa ih naposljetku samo zalijeva alkoholom. Osama, pokoji tamni kutak, prijatelji iz djetinjstva i besciljno lunjanje postaju jedina razonoda uz pivo koje se lajtmotivski pojavljuje u svakome fragmentu, a doista – svaki taman kutak i sumnjivo mjesto bliži su mu, privlače ga i pružaju svojevrsnu utjehu i podsjećaju ga na dom.  

Generacija rođena neposredno pred rat ili za vrijeme početka rata, čini se, još pokušava mnogo toga odbolovati. Njoj pripadaju i protagonist i autor te je stoga ovo djelo simbol cijele jedne generacije koja je srušila sva pred nju postavljena očekivanja, generacije koja besciljno luta tražeći vlastito ja i svoje mjesto i svrhu u svijetu, kojoj sve brže odmiče vrijeme i koja sada već teško pronalazi izgovore na ona tradicionalna pitanja o stabilnosti, obitelji i karijeri. Ta se generacija s jedne strane intencionalno, ali ipak s mnogo napora izdvaja iz tih zastarjelih okvira pa zbog toga i kolektivno pati od unutarnjih sukoba. Osjećaj Weltschmerza ovdje dobiva novu, suvremeniju definiciju. Nabijen je apatijom, a motivi lutanja i alkohola prožimaju cijelo djelo jer upravo oni jedini pružaju utočište u potrazi za pripadanjem, prisnošću, sigurnošću i smislom. Bez madeleine kolačića, ali uz vafle, krumpiriće i mnogo piva. 

Samo je neizvjesnost i opijenost durativna i konstantna, kao i činjenica da protagonista nikako ne uspiju nahraniti vlastite ruke, već samo tuđe – najčešće one stranaca i fantomske djevojke s margina zbog koje se i našao u zemlji bijelih i uređenih fasada iza kojih posigurno nije sve tako sjajno kao što se možda čini na prvi pogled, pogotovo ne za Južnjake. Odrastanje i sazrijevanje apstraktni su pojmovi za generaciju kojoj pripadaju i glavni lik ovoga djela i autor, ali ne i za njega kao spisatelja. Nemoj ići u Anderlecht snažno je i zrelo djelo visokoga stupnja poetične atmosferičnosti kojim se Gavrilović pogurao vrlo visoko unutar zajedničkoga književnog polja. 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu