Logika teksta

Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti Leïla Slimani apostrofirana je kao "nova zvijezda europske književnosti", autorica koja rafiniranim stilom prerađuje društveno "nesvjesno", ponekad u žanru psihološkog trilera ponekad erotske drame. Usto, Slimani je dobitnica Prix Goncourt za svoj drugi roman Uspavanka, u Francuskoj prodan u 650.000 primjeraka ili više i medijski popraćen kao "političan" (The Guardian) i "jezovit" (Independent).

Za književni prvijenac U vrtu čudovišta autorica je ovjenčana nagradom La Mamounia (nazivaju je "marokanskim Goncourtom"), a roman kod nas dolazi godinu dana nakon Uspavanke. Osim izdavačke kuće i prevoditeljice Vlatke Tor romani dijele motiv s ovitka – poprsje žene obučene u uniformu poslovne žene odnosno dadilje, što ukazuje na sadržaj prožet rodnom to jest klasnom problematikom.

Na drugoj razini, zanimljiv je biografski karakter romana. Za U vrtu čudovišta, primjerice, autorica je iskoristila seksualne delikte bivšeg šefa MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna promijenivši im kontekst, pripisavši ih na neki način ženi (zanimljivo, Strauss-Kahn poslužio je i indie redatelju Abelu Ferrari kao inspiracija za lik Devereauxa u hvaljenoj drami iz 2014., Dobrodošli u New York).

Prema rečenom, radnja romana mogla bi se ovako sažeti: Adèle je društveno realizirana tridesetineštogodišnjakinja – novinarka u jednoj pariškoj redakciji, supruga gastroenterologa Richarda i majka dječaka Luciena. Zbog zamora građanskim načinom života, ali prvenstveno zbog pretjeranog seksualnog poriva (ipak, granice između jednog i drugog često su zamagljene) upušta se u niz seksualnih odnosa, nerijetko začinjenih alkoholom i kokainom. Na kraju romana, nešto drukčije od Flaubertovog recepta (kritika je primijetila višestruke veze s Madame Bovary), Richard razotkriva Adèle te oni u želji da očuvaju brak odlaze u izolaciju jednog normandijskog sela.

Roman je pravolinijskog razvoja (iznimka su tri ili četiri analepse kojima se, među ostalim, uvode epizode Adèleinog djetinjstva i mladosti), relativno dinamične radnje i pitkosti koja proizlazi kao rezultat. No, roman je to i problema, što na razini pripovjedne logike (profilacije likova, njihovih odnosa i pripadnog im konteksta) što na jezično-stilskoj razini.

Primjerice, na prvih pedesetak stranica Adèleine emocije prema Richardu postaju konfuzne. U njenoj percepciji Richard je tako i "dobra prilika" i jedina poznata bliskost i neka vrsta suučesnika ("Nikad nisu osjećali privrženost, čak ni nježnost, i na neki način ta ih odsutnost tjelesne bliskosti smiruje. (...) Kao da su već oplakali gubitak onoga od čega će se drugi parovi teško odreći, uz viku i suze." str. 38.) Zatim, Adèleinoj želji za muškom pažnjom, štoviše, za objektifikacijom ("Nikad nije imala druge ambicije doli da bude gledana..." str. 15.), proturječi tvrdnja kako ne želi previše privlačiti pažnju pa se okružila lijepim prijateljicama; usto, njena hiperseksualnost prikazana je kroz ponavljajuću, mehaničku aktivnost da bi kasnije u tekstu poprimila eskapistički ("Erotičnost je bila prisutna u svemu. Mogla je zamaskirati banalnost i ispraznost stvari." str. 125.) i romantični prizvuk (Adèleini susreti opisani su trenucima udvaranja i predigre, a ponekad se o njima govori i kao o ljubavi).

Shodno tome, mijenja se Adèleina uloga u spomenutim odnosima – od podređenosti pod cijenu nasilnosti muškarca do nadređene uloge koja podrazumijeva da Adèle usmjerava situaciju ("Ovo joj je najdraži trenutak. Ovaj prije prvog poljupca, prije intimnih dodira i golih tijela. Trenutak oklijevanja u kojem je još sve moguće i u kojem je ona gospodarica čarolije." str. 100.) Još važnije, mijenja se Adèlein odnos prema njoj samoj, budući da je nimfomanija na jednom mjestu opisana kao elementarni dio njene ličnosti, na drugom (štoviše, već na idućoj stranici: 127-128.) kao bijeg od sebe, društvena maska koja izaziva nelagodu.

Pod ruku s ovim nedosljednostima – a to spominje i Harsimran Gill – idu epizode iz Adèleinog djetinjstva. Evocirajući, primjerice, okrutnost majke ili prvi seksualni odnos autorica niti rasvjetljava Adèlein lik niti intenzivira radnju; naprosto uvodi nove slojeve radnje, samim time upitnike u svijesti čitatelja. Naime, autoričine "smjernice" ne doprinose koherentnosti nego je rasipaju, stvarajući u tekstu pukotine koje nije moguće objasniti ni razvojem lika ni stilskim zahvatima; koje na čitatelja, nažalost, naprosto djeluju zbunjujuće.

Kažem, nažalost, jer je roman uz uvjet vještijeg "slaganja" imao, ne samo potencijal za dobru dramu nego i subverzivni potencijal. Nemiri tijekom vladavine Hosnija Mubaraka kao lajtmotiv redakcije, emocije straha i srama [neki stari Arapin u sex shopu na Adèle prosikće Hchouma, što na arapskom označava sram(otu)], Adèlein otpor prema buržujskom miljeu i drugi, proturječni, elementi njene ličnosti mogli su se složiti u inteligentan tekstualni mehanizam, igru svjetonazorima; samim time i igru čitateljskom perspektivom.

Čini mi se to kao prikladnije rješenje od ponuđenog budući da roman neprestano potencira problem društveno (ne)prihvatljivog, sugerira pitanja poput Što će reći obitelj? Kako će reagirati radna okolina? Koju će stigmu društvo namijeniti ženi, a koju muškarcu?

U intervjuu za NewStatesman Leïla Slimani kazala je kako je U vrtu čudovišta roman o samoći, nemogućnosti da se podijeli tjeskoba, osjećaj praznine. Dok je samoća u romanu isticana, često i vrlo dobro predočena hladnim, snolikim Parizom, ona čitatelju ipak nije sasvim prenesena – uglavnom zbog onoga što se za ove potrebe može označiti kao "nestabilnost prijenosa".

Stilski, riječ je o kombinaciji kratkih i srednje dugih rečenica opisne funkcije, dijalogā i refleksivnih ulomaka. Prvo od navedenog ujedno je najuspjelije budući da korespondira s Adèleinom rutinom, podjednako sivim planovima posao-obitelj-seksualni partneri. Druga dva, pogotovo dijaloge, obilježavaju kićenost i opća mjesta, a dio toga vidi se u sljedećem fragmentu:

"Zašto si se udala za Richarda?" upita je Lauren kao da joj je pročitala misli. "Jesi li bila zaljubljena u njega, vjerovala si u sve to? Ne mogu razumjeti kako se žena poput tebe mogla dovesti u ovakvu situaciju. Mogla si ostati slobodna, živjeti kako želiš, bez svih tih laži. (...) Adèle začuđeno pogleda Lauren. Ne shvaća što joj prijateljica želi reći. "Udala sam se za njega jer me zaprosio. On je dosad bio prvi i jedini. Mogao mi je puno toga ponuditi. A i mama je bila sretna. Pa shvaćaš, on je liječnik!" (str. 51.)

U okviru recentnih izdanja na našem tržištu, a s obzirom na temu, na pamet mi padaju, primjerice, Lucia Berlin i Arnon Grunberg koji (ženski) identitet seciraju uvjerljivijim i zvučnijim glasom.

Da zaključim, roman U vrtu čudovišta zahtijevao je pomniju brigu o rečenici i ustroju teksta, produbljivanje nekih ranije spomenutih planova. Sudeći po Uspavanci koja je bolje "odradila posao", i autoričin novi materijal poslužit će kao plodno tlo za to.