Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

Lično i političko

Large 6742887099 1d4ab7da73 z foto: Jason Bagley (Flickr)
Naslov knjige: Sobe Autor knjige: Ksenija Kušec: Izdavač: CeKaPe (Zagreb) Godina izdanja: 2014.
Ponedjeljak
11.05.2015.
Prvi roman Ksenije Kušec dobro je osmišljena priča, koja se odvija u dva vremenska toka. Pratimo kako se pripovjedačica, sredovječna profesorica u privatnoj školi, suočava sa ljetom koje joj je na neki način promijenilo život prije dvadeset godina.
Na početku nas opis grotesknog, mračnog primorja, s kamenim kućama i redom zazornih žena obučenih u crninu, puritanizam malog primorskog mjesta te neodgovornost i nezainteresovanost supruga mlade, pritom i trudne pripovjedačice, podsjećaju na klišeizirane narative. Taj se kliše samo potvrđuje kada se u priču uvodi lik mlađanog mještanina sa problematičnim porodičnim odnosima, sa kojim bi pripovjedačica trebalo da ima ljetnju ljubav, koja će joj pomoći da se oslobodi odnosa koji je ne ispunjava. 
Sa druge strane, autorka bira realističnu temu o podnošenju torture na poslu, od strane vlasnice privatne škole, koju sada već odrasla pripovjedačica sa cijelim kolektivom mora da stoički izdrži kako bi zadržala posao.
Ipak, očekivani kliše iz priče sa mora iznenađuje nas jer centralnu temu uopšte ne zauzima prikazivanje romantične, kič priče iz vikend romana. Pripovjedačicin odnos sa mladim mještaninom Borisom nije dat u vulgarnosti, niti je patetično potrctan. On se suptilno razvija ravnopravno sa odnosom koje ova dva mlada lika, u periodu kada tek počinju da se suočavaju sa životom, uspostavljaju sa likom mudrog dide, u čijoj kući 'čuvaju' sobe.
Uloga čuvara i čuvarki soba u didinoj kući jeste da dida vidi kako su njihovi rođaci odgovorni, te da baš rođacima onih koji čuvaju te sobe nakon didine smrti one dopadnu u nasljeđe. U jednom trenutku će dida zamalo umrijeti, i reakcija mještana na njegovo ozdravljenje je očekivano mlaka. Konačno, da nikome ne bi učinio nažao, dida nalazi solomonsko rješenje. Dopustiće da se jedna od pukotina u zidu proširi toliko dok na kraju ne uruši cijelu kuću.
Ipak, iako i on izgleda stereotipno, autorka pronalazi rješenje da i didin lik otrgne od klišea. On, naime, ima naviku da piše SF priče. Neke su manje, druge pak više uspjele, ali je jasno da one predstavljaju kritiku savremenog hrvatskog društva. Uloga tih priča je dvojaka: osim što tekst romana čine zanimljivijim i dinamičnijim na stilskom nivou, one predstavljaju i kritiku društvenih odnosa, i tako tematski povezuju dva toka romana.
Ono što takođe povezuje dva toka romana jesu načini kako pripovjedačica pokušava da pronađe izlaz iz životnih situacija koje je čine nesrećnom. U oba slučaja, ona se sukobljava sa izvjesnim društvenim stegama, simbolizujući tako nesrećan i neispunjen život pojedinke obeshrabrene pritiskom kolektiva. 
Suočena sa krajnjom nemogućnošću da živi pod pritiskom, jedino joj preostaje da sakupi hrabrost i da pronađe drugačije opcije za smisleniji život. Bilo to time što će odbiti da bude ostavljena na milost i nemilost suprugovim rođakama, i što neće pristati na suprugovu nezainteresovanost za njen ili bebin život, ili tako što će naći novi posao, gdje će poslodavac poštovati njen integritet i radnička prava.
Poseban talenat Ksenije Kušec leži u sposobnosti da prikaže mehanizam tlačenja i ono što ga održava. A to nije toliko realni nedostatak drugih opcija za život i rad, koliko kapitalistički psihološki pritisak da drugih opcija nema i da je dobro biti tu gdje jesi, iako suočen sa raznim vrstama nepravdi. Zato je pripovjedačici potrebno toliko vremena i priprema da dođe do spoznaje da može da se pobuni i da promijeni posao. Ona doslovno prolazi put emancipacije kako bi se rodno i klasno osvijestila.
Jedna od prvih stvari koju radi kako bi se pripremila prije nego što da otkaz vlasnici, koja ima običaj da radnicima i radnicama ne dozvoljava da je napuste, podmećući im pravne zavrzlame, klevećući ih kod mogućih budućih poslodavaca, jeste da preuredi sobu u stanu. 
Jednu sobu sa visokom tavanicom preuredila je u sobu na sprat, čime je dobila dodatni prostor u nevelikom stanu i obezbijedila sebi 'sopstvenu sobu' i autonomiju koja asocira i na teme istoimenog eseja Virdžinije Vulf. Od čuvanja sobe u didinoj kući do preuređenja sobe u svom stanu očigledan je značaj prostornih metafora, i konkretno, prostora sobe, koja je povlašćena metafora, jer je već i u naslovu romana. 
Autorka je promišljeno i ekonomično iskoristila jednu od klasičnih romanesknih tehnika – opis prostora, kako bi psihički život likova materijalizovala u svjetovima koji te likove okružuje.
Roman Sobe Ksenije Kušec jedan je od boljih prvijenaca romana izdatih u savremenoj regionalnoj književnosti. Osim lakoće pripovijedanja, ekonomičnosti izraza i promišljenog korišćenja romanesknih tehnika, odlikuje se i poigravanjem sa klišeima, koji su, umjesto patetičnosti i artificijelnosti, poslužili za nijansiranje likova i za igru sa očekivanjima čitalaca i čitateljki. 
Riječ je o tekstu koji uspijeva da prikaže dinamiku ličnog i društvenog, kao i mehanizme potčinjavanja, ali i da ponudi izlaz iz njih. Prema tome, nit teksta nije samo kritika kapitalističkih metoda, već se otvara i mogućnost djelanja protiv takvog sistema, što je ujedno i djelanje koje vodi do ispunjenijeg i srećnijeg života.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu