Lična fikcija

Nedžad Maksumić, Treće lice jednine, Buybook, 2019.

Treće lice jednine mostarskoga autora Nedžada Maksumića roman je čiji se moto nalazi na njegovu kraju: "Sve što sam znao zapisao sam, sve što nisam znao prepisao sam, sve što nisam prepisao izmislio sam, sve što nisam izmislio istina je. Istina je i ono što sam izmislio." (str. 353.) Odnos fikcije i fakcije nešto je čime je europska književnost u većoj ili manjoj mjeri zaokupljena već stoljećima, no način na koji se u ovome djelu iznosi sadržaj baca u sjenu naivna pitanja o autentičnosti materijala.

Iako se u nekoj mjeri pitanja o odnosu fikcionalnoga dijela teksta prema nefikcionalnim, činjeničnim dijelovima otvaraju samom logikom teksta i načinom na koji je on uokviren, svoditi ovaj roman samo na taj međuodnos bilo bi pogrešno. Već se u naslovu romana, čiji je podnaslov Podaci za popis stanovništva, aludira na autobiografsku igru u romanu koja eksplicitna postaje na njegovoj prvoj stranici gdje pripovjedač izravno kazuje da će u tekstu koji slijedi pisati o sebi, ali u trećem licu: "Izvinjavam se što su tekstovi koje u prilogu dostavljam napisani u trećem licu, tj. kao da sam ja on, a ne kao da sam ja ja. To nipošto nije zbog toga što mislim da sam ja neko, nego samo zato što nisam potpuno siguran da sam ja zaista ja, pa mi je bilo lakše pisati kao da sam ja on." (str. 9.) Skok od pripovjedača u prvome licu koji svjesno odabire odmak, distancu, moguće i sigurnost trećega lica, možemo iščitati i kao pripovjedačev odmak u nadi za objektivnijim sagledavanjem samoga sebe.

Temeljna je veza između stvarnoga, živućeg autora i instance pripovjedača koji pripovijeda o sebi u trećem licu činjenica da dijele ime, a u vezi s kojim nije nevažno napomenuti da pripovjedač polušaljivo kazuje da je njegovo ime više ili manje izravno nadahnuto upravo književnom tradicijom – usmenom pjesmom Predrag i Nenad. Naime, brat glavnoga lika Nedžada nazvan je imenom koje mu prvotno roditelji nisu namijenili – igrom slučaja umjesto Vahdet, prijavljeno mu je ime Dragan "što bi moglo, ako se dobro nategne, doći od Predrag." (str. 13.) Šest godina poslije mlađi sin Nedžad dobio je ime "najbliže originalnom epskom liku Nenadu" pa bi se ta fikcionalna pozadina, kako ih pripovjedač kvalificira, slučajnih imena mogla protumačiti kao svojevrsno legitimiranje postupka fikcionalizacije lika Nedžada koje će uslijediti tijekom romana, a kojim se čitatelju daje do znanja da je riječ o književnom liku koji bez obzira na autobiografske elemente romana postoji kao samostalan entitet koji ne mora polagati račune o istinitosti i autentičnosti živuće osobe.

Kada bi se reklo da je riječ o knjizi koja govori o Nedžadu Maksumiću i povijesti njegove obitelji, ne bismo nužno u opisu pogriješili, no riječ je o knjizi koja nadilazi okvire osobne i obiteljske povijesti jer je tkivo ove knjige sazdano od ispisivanja povijesti čitave zajednice. Prelamajući se u fokalnoj točki – Mostaru – roman govori o povijesti grada u 20. stoljeću, o izmjenama vlasti, ideologija, represivnih aparata i suptilnim i manje suptilnim načinima na koje neprestane izmjene paradigmi utječu na živote njegovih stanovnika. Pritom je ta opsežnost i sveobuhvatnost, koja bi u manje spretnim rukama bila u opasnosti od zapadanja u puko nabrajanje, u svakom trenutku pod pripovjedačevom brižljivom kontrolom.

Ako bih morala izabrati jednu riječ koja najbliže opisuje ovu knjigu, to bi bila ritmičnost. Ispisivanje faktografije za kojim autor poseže služi vrlo jasnoj svrsi – poput sličica iz jugoslavenskog prostora, nizanje odbljesaka povijesti koji međusobno tvore cijeli niz odnosa – s jedne strane služe za stvaranje konteksta u kojem se nalaze likovi obitelji Maksumić, a s druge nude jasan pripovjedačev stav spram povijesti ili, preciznije rečeno, njezinoj nestalnosti i nesigurnosti, bez potrebe da se on i u jednom trenutku izravno ispiše. Ta se nestalnost životnih uvjeta nužno prelama i na sudbinama likova, a upravo je spoj povijesnih činjenica s fikcionaliziranim elementima ono što strukturu ovog romana čini dinamičnom i ostavlja dojam kratkih filmskih odsječaka čija izmjena i zorno strukturno stvara dojam protoka vremena. Poput kamenčića koji se nezaustavljivo kotrlja padinom, kada vrijeme romana dođe do glavnoga lika i njegova iskustva užasa posljednjega u nizu krvavih ratova 20. stoljeća, sva se sila prošlih vremena kompresira i ispoljava kroz iskustvo lika Nedžada.

Vraćajući se na jedan od početnih motiva romana, onaj o "bratoubilačkoj baladi" koja je "nadahnula" imena glavnoga lika i lika njegova brata Dragana, s jedne strane nije naodmet uočiti određenu simboliku između ritmična načina izlaganja teksta u ovome romanu s uobičajenom ritmičnošću djela koja spadaju u usmenu književnost. Iako je riječ o dvama posve različitim načinima gradnje tih vrsta tekstova, njihove izvedbe i strukture, pripovjedačeva potreba da prvo poglavlje romana otvori upravo naslovom usmene pjesme doima se poput namjere da čitatelju svrati pozornost na literarnost teksta koji je pred njim. S druge je strane sadržajna poveznica između usmene pjesme u kojoj brat ubija brata s povijesti bratskih naroda koja kulminira u zastrašujućem nasilju nešto na što pripovjedač od samog početka računa – ratovi i sukobi ciklički se izmjenjuju na jugoslavenskom prostoru, a balada u kojoj brat ubija brata tek je kulturni preostatak, sublimacija jedne traume u umjetničkoj formi. 

Jedan od slikovitijih primjera načina na koji se u ovome romanu ispisuje društvena destrukcija i kojim se kristalizira cijela povijest jednog naroda onaj je odlomak romana u kojemu se ispisuje niz imena koja jedno čuveno gradsko kino dobiva u 20. stoljeću – Uranija, Central, Gradski slikokaz, Volga, Zvijezda – uz završetak: "Danas se ne zove nikako. Nema ga." (str. 58.–59.) Iako se u ovome odlomku ne radi o eksplicitnome nasilju nad živim bićem, za razliku od nekih drugih odlomaka koji tematiziraju zvjerske zločine ljudi na sukobljenim stranama, nasilnost brisanja kulturne institucije može se iščitavati i kao simbol brisanja industrije, zajednica, a naposljetku i ljudskih života. 

Pitanje održavanja vlastite egzistencije u vremenu aposlutnog uništenja, nestajanja i propadanja ono je što je suptilno utkano u sadržaj ovoga romana. Povratkom na mjesta koja nužno više nisu ista, koja su svjedočila užasima i ljudskim stradanjima, mjesta koja su nepovratno obilježena u pojedinčevim sjećanjima, ovaj roman hrabro, bez zadrške, gotovo kirurški, ispisuje individualne i kolektivne tragedije i njihov složen međuodnos.

Sanja Šterk

Tekst je nastao u sklopu 4. Bookstanove radionice posvećene književnoj kolumni i kritici.

Foto: Max Pixel