Lica siromaštva, naličja samoće

Albert Camus (1913-1960), francuski romanopisac alžirskog podrijetla, filozof, esejist, novinar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957., Naličje i lice objavio je 1937. u Alžiru.

Knjiga pet pripovijesti-eseja izašla je u vrlo maloj nakladi i ubrzo je rasprodana. Sve do 1958. Camus nije dopuštao novo izdanje Naličja i lica, a zašto – pojašnjava u predgovoru:

"Ta moja upornost nije motivirana nikakvim tajnovitim razlozima. Ne poričem ništa što je izrečeno u tim zapisima, ali njihova forma uvijek mi se činila nezgrapnom. Predrasude koje sam protiv svoje volje gajio o umjetnosti dugo su me sprečavale da poželim novo izdanje. Velika taština, naizgled, i zbog nje bi se moglo pretpostaviti da moja druga djela udovoljavaju svim zahtjevima. Trebam li naglasiti da tome uopće nije tako? Samo sam na nezgrapnost Naličja i lica osjetljiviji, ali to ne znači da je nema i u drugim tekstovima."

Predgovor koji uistinu vrijedi pročitati Camus završava ovako:
"Možda, nakon dvadeset godina rada i objavljivanja i dalje živim vjerujući da moje djelo nije još čak ni započeto."

Na neki način u ponovnom čitanju tekstova iz mladosti autor razaznaje pravi značaj Naličja i lica, razaznaje nekoliko jakih slika koje bi možda valjalo napisati na drugačiji način, kako bi to izgledalo i na koji bi se način Camus dalje razvijao na žalost nećemo nikada doznati. Poginuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći. Trideset i četiri godine poslije objavljen je njegov nedovršen autobiografski roman Prvi čovjek u kojemu se autor vraća sjećanju na rodni Alžir – stranice ovog rukopisa pronađene su u krhotinama onog kobnog siječanjskog dana.

U Naličju i licu mladi Camus piše o odrastanju u siromašnoj alžirskoj četvrti Belcourt, o načinu na koji se ona trajno uvlači u duše svojih stanovnika, oblikuje ih i trajno obilježava. Ironija govori o tragediji starosti, o ljudima koji su u posljednjim godinama svojih života osuđeni na razarajuću tišinu. Dok drugi odlaze u kino, starica ostaje sama u kući, u potpunom mraku. Dok starac u kavani pripovijeda o nekim davnim zgodama, mladi uopće ne mare za njega, obuzeti svojim vlastitim životima – naprosto ga ne slušaju. Starost je u Ironiji oslikana kao smrt prije stvarne smrti, ništavilo prije ništavila.

U drugoj pripovijesti, Između da i ne, već odrasli sin dolazi u posjet majci. Otac je poginuo u ratu i sin ga ne pamti. Majka misli da je možda i bolje tako – vratio bi se slijep ili lud. Otac Alberta Camusa poginuo je u Prvom svjetskom ratu. Odrastao je u siromaštvu uz nepismenu majku.

Smrt u duši smještena je u Pragu gdje "sam se gušio između zidova", i potom u Italiji u kojoj ga mediteransko sunce vraća u "središte mene samog i postavlja sučelice mojoj tajnoj tjeskobi". U pripovijesti koja slijedi, na Balearima, praško tragično osjećanje života suprotstavlja se ljubavi prema životu, ali ljubavi koja ne može opstati bez očaja.

Napokon, u završnoj pripovijesti po kojoj je zbirka i naslovljena, žena od naslijeđenog novca kupuje sebi grobnicu koju posjećuje svake nedjelje, ulazi unutra i u vlastitoj prisutnosti, na klecalu, sučeljava se s onim što je bila i s onim što je trebala biti.

Samo dvije godine prije tragičnog kraja Camus se kroz Naličje i lice vraća u doba odrastanja u Alžiru. Na stranicama tih mladalačkih i kako će kasnije sam reći – pomalo nezgrapnih – tekstova, prepoznaje sve ono što će ga pratiti i obilježiti kao čovjeka i autora. Bio je to povratak onom "neiscrpnom suncu" koje je, kao što i sam ističe u jednom eseju, u središtu njegova djela.
     
Foto: Bachounda; Wikimedia Commons.