U uvodnoj bilješci uz svoju novu knjigu Ivan Ivanji obavještava nas da ona nije istovjetna s djelom koje je pod istim naslovom napisao i objavio na njemačkom jeziku. "Na srpskom jeziku sam ga napisao nanovo, ponešto je moglo da se obriše, a nešto je moralo da se dopiše", saopćava on. Posrijedi bi, dakle, bila neka vrsta rimejka ili adaptacije teksta za domaće podneblje.
Valja reći da je Ivanji kao rijetko koji autor 'potkovan' za razmišljanje o jezičnim i recepcijskim razlikama, jazovima i kratkim spojevima. Rođen 1929. u Bečkereku (kasnije Petrovgradu, a potom Zrenjaninu) u građanskoj židovskoj obitelji, odgojen i školovan u višenacionalnoj i višejezičnoj sredini, on se već u djetinjstvu tečno služio njemačkim, mađarskim i srpskim. Ovo naslijeđe kapitalizirao je u književnom prevođenju, gdje je ostvario zavidnu karijeru, ali je također radio i kao osobni prevodilac Josipa Broza Tita za njemački.
Nova Ivanjijeva knjiga
Moj lepi život u paklu, međutim, autorsko je djelo – i u njemačkoj i u srpskoj inačici. Naime, on je i autor opsežnoga književnog opusa, koji među ostalim obuhvaća historijsku prozu ('carska trilogija'
Dioklecijan -
Konstantin -
Julijan), političku publicistiku (senzacionalistički reklamirana i upakirana, no nimalo senzacionalistički pisana knjiga
Titov prevodilac), znanstvenu fantastiku (roman
Na kraju ostaje reč objavljen mu je u kultnoj ediciji
Kentaur), kao i niz zapaženih romana s tematikom nacističkih logora (
Preskakanje senke,
Čovek od pepela...)
Bez obzira na Ivanjijevu nesmanjenu produktivnost, njegov književni rad u proteklih četvrt stoljeća uživa značajniju recepciju na njemačkome nego na južnoslavenskome govornom području. To se dijelom može objasniti činjenicom da je Ivanji u spomenutom razdoblju pretežno živio i objavljivao u Beču, ali vjerojatno još i više ima veze s njegovim statusom višestrukog marginalca u odnosu na naše današnje književne tokove: ne samo da je etnički 'autsajder', nego i uporno piše o 'nezgodnoj' temi Holokausta i naših doprinosa Holokaustu; ne samo da je u društvenom i političkom životu socijalističke Jugoslavije bio 'insajder', nego se nije ni odrekao nekadašnjih političkih simpatija, uvjerenja i stavova. Kombiniranje ovih faktora recept je da se ostane na margini, čak i ako objavljujete kod izdavačke velesile kakva je beogradska Laguna.
Moj lepi život u paklu pretežno je autobiografsko i memoarsko djelo. Sam je autor pak s puno prava određuje kao roman. Riječ je o iznimno 'romanesknom' tekstu, izgrađenom na vještom korištenju pripovjednih postupaka poput elipse, reza, flashbacka i flashforwarda. Nadalje, Ivanjijeve ambicije nisu isključivo dokumentarističke: on u autobiografski materijal uključuje i nedvojbeno izmišljene i izmaštane priče i epizode, pa čak i (znanstveno)fantastične dionice – za koje će učtivo napomenuti da su fiktivne, no neće ih zbog toga isključiti iz svoje 'biografije'. Naprotiv, on u ovoj knjizi često i eksplicitno postavlja, razrađuje i obrađuje par excellence literarne i romaneskne dileme o odnosu pisanja i zbilje, sjećanja, dokumenta i fikcije, osobnog, kolektivnog i historijskog.
Sve nam to daje za pravo da na
Moj lepi život u paklu zajedno s autorom gledamo kao na roman (napomenimo i da određenje romana zna biti i vrlo proizvoljno, o čemu svjedoče 'savitljivi' kriteriji dodjele najznačajnije nagrade za roman na našem govornom području,
o čemu je za Zarez pisao Mario Kikaš).
Na početku romana Ivanji – tu podrazumijevam i empirijskog autora i njegovog protagonista – uspostavlja okvirnu metaforu "zida sjećanja": svoj život vizualizira kao mozaik sačinjen od prizora, motiva i asocijacija po kojima pogled slobodno klizi, zaustavlja se i 'zumira' po nahođenju. U skladu s takvom vizualizacijom on i pripovijeda skokovito, kronološki nelinearno; nove teme i motive uvodi in medias res i naglo ih napušta da bi im se isto tako neočekivano vratio, a rijetko koja dva sukcesivna poglavlja uopće se izravno nadovezuju jedno na drugo.
Pritom Ivanji piše jednostavno, na trenutke doista minimalistički, usvajajući i elemente razgovornog stila. Poštapalice poput "časna reč" i "kažem vam" uspješno daju na dinamici pripovijedanju, ali i simptomatski odražavaju spomenutu autorovu opsjednutost pitanjima fakta i fikcije, izmišljanja i svjedočenja, fabuliranja i konfabuliranja, te zamršenim i promjenjivim odnosima koji vladaju među ovim kategorijama. Ivanji uspostavlja jasnu distinkciju između izmišljanja – u smislu književne fikcije, i općenito izmaštanih događanja i situacija, kakvih ni u ovoj knjizi ne manjka – i laganja. Ivanji je svjestan da se lagati može i u književnosti i u dokumentu, i kroz fikcionaliziranje i kroz naizgled prosto, objektivno svjedočenje; otud se od izmišljanja, ipak, ne usteza, a mogućnosti da (s)laže se užasava, i pokušava poduzeti sve potrebne mjere da mu se to ne dogodi.
Tema kojoj je Ivanji posvetio bezbrojne stranice i brojne knjige, a koja i u kontekstu njegovih razmišljanja o istini i laži zauzima posebno mjesto, jest ona koncentracijskih logora. Ivanjijevi roditelji, zajedno s velikim dijelom bliže rodbine, ubijeni su u nacističkim i kvinslinškim logorima, njega samog su kao petnaestogodišnjaka uhapsile mađarske okupacijske vlasti, a najduže je vremena proveo interniran u Buchenwaldu.
Logoraško iskustvo jedna je od središnjih tema i Mog lepog života u paklu; međutim, više nego o samoj traumi logora, Ivanji u ovoj knjizi piše o jednoj slutnji iz 'predvorja' te traume. Naime, postoji niz uvjerljivih indicija da ga je okupacijskim vlastima izdao vlastiti stric, kod kojeg je u Novom Sadu živio s lažnim ispravama (strina je bila njemačke nacionalnosti, stric se već bio pokrstio za potrebe vjenčanja, te sami nisu bili na meti). Ivanji je tijekom decenija bezbroj puta pokušao rekonstruirati i rekapitulirati što se točno dogodilo, aranžirao u glavi sve moguće scenarije, no najvjerojatnijom mu se i dan-danas čini najsumornija verzija događanja: stric Erne, omiljena figura iz djetinjstva, mađioničar i fotograf, zabavljač obožavan među djecom, otkucao je vlastitog nećaka okupatorima i ubojicama.
Upravo reminiscencije na to strašno proljetno jutro 1944., više nego na boravak u logoru, zauzimaju jedno od glavnih mjesta na Ivanjijevom "zidu sjećanja"; pitanje stričeve izdaje pojavljuje se kao zagonetka podjednako nerješiva za književnost i za život. Posebno je upečatljiv motiv teglice slatkog od višanja, koja kod Ivanjija figurira kao mračni kontrapunkt Proustovoj madleni. Naime, poslastica koja konotira mitteleuropsku (malo)građansku idilu kod autora-protagonista pobuđuje posve suprotne asocijacije, budući da mu je, kad su ga policajci odvodili, strina spakirala slatko od višanja za put. Okus slatkog od višanja, piše, gadio mu se i desetljećima nakon rata.
Naslov romana Ivanji je preuzeo od velikog, danas poluzaboravljenog jugoslavenskog i svjetskog povjesničara umjetnosti i polihistora Ota Bihaljija Merina, koji je planirao, ali nije stigao napisati autobiografiju naslovljenu Moj lepi život u paklu. Ivanji će za sebe napisati da je proživio lijep život s povremenim izletima u pakao. Konzekventno, ovaj roman još i više pripovijeda o nadi, ljubavi, sreći i slobodi nego o iskustvu pakla na zemlji.
Istaknimo i da je, među ostalim, posrijedi i roman o samoupravnom socijalističkom društvu i o jugoslavenskoj državi – okvirima unutar kojih se Ivanji formirao i projektima kojima je ostao privržen i u vremenima kad to nije (bilo) nimalo oportuno. U tom ključu možemo tumačiti i naslov: 'pakao' se ne mora odnositi samo na istinski pakao masovnog istrebljenja i industrije smrti, nego bi mogao ironično označavati i navodni 'pakao' u kojem je Ivanji živio i stvarao duže od pola stoljeća.
Upravo u suprotnosti s pretpostavljenom 'težinom' nekih od tema koje ispostavlja, Moj lepi život u paklu istinski je page turner – čita se brzo, lako i s uživanjem. Scena susreta autora-protagonista s bratićem, sinom strica 'izdajnika', u zreloj dobi; različite alternativne verzije osobne povijesti koje Ivanji izmaštava kao skice za priče ili romane (u jednoj od njih, recimo, on ne preživi logor, ali preživi njegov otac, koji u osveti ubija vlastitog brata); vinjete o poznanicima i suvremenicima bizarnih sudbina (poput psihijatra koji je u djetinjstvu preživio strijeljanje kragujevačkih gimnazijalaca jer ga je jedan njemački vojnik bez ikakvog objašnjenja izdvojio iz kolone); eto samo nekih od epizoda u romanu koje ostavljaju bez daha. Ma koliko meandriralo, Ivanjijevo pripovijedanje ostavlja dojam jednostavnosti, spontanosti i dosljednosti. On je diskretan i pouzdan pripovjedač – pouzdan čak i kad fantazira.
S obiljem građe, pripovjedačkom vještinom, moćnom maštom te talentom za jednostavnost i izravnost na autorovoj strani, bilo bi neobično da Moj lepi život u paklu nije uspio roman. On je, međutim, i više od toga: usudit ću se reći da je posrijedi jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih knjiga objavljenih proteklih godina na našim jezicima.
Foto: altnav / Flickr
