Autor čije ime stoji na koricama ove knjige, proveo je pokoju godinu u uredničkoj fotelji Naklade Ljevak. Radeći na ovoj knjizi, posegnuo je u škrinju svoga uredničkog iskustva te nam iz nje izvukao svakojaka čudesa. Ona su mogla biti uobličena bilo kako, kao kurioziteti iz uredničke prakse, kao promišljanja na zadanu temu ili pak nekako drugačije, no ovaj su se put pred nama utjelovila u obliku romana. Ako ste posljednjih godina imalo pratili izdanja Naklade Ljevak, a pogotovo njezinu biblioteku
Bookmarker, nakon letimičnog pregleda knjige bit će vam jasno o čemu govorim. No, ovo ni u kom slučaju ne bi trebao biti tekst o
Kristijanu Vujičiću i izvorima njegovih romana, već bi se isti trebao baviti samom knjigom. Prema tome, red je da se okrenemo glavnoj temi.
U svjetlu nedavno objavljene knjige razgovora s
Miroslavom Krležom –
Mnogopoštovanoj gospodi mravima, knjiga Kristijana Vujičića zadobila je mogućnost za dodatni sloj alegorijskog iščitavanja. No, je li ovdje riječ o istoj vrsti mrava, a da bi se takve paralele mogle povlačiti?
Krenimo redom. Mjesto radnje – Zagreb, ili grad sličan njemu. Unatoč nekoliko eksplicitno spomenutih zagrebačkih lokaliteta, sama činjenica kako se radnja knjige odvija u hrvatskoj metropoli nije pretjerano bitna. Vrijeme radnje – uglavnom neodređeno. Početak knjige kurtoazni je pozdrav
noiru.
'Ladislav Nemet u polusvijesti leži u parku Ribnjak, u podnožju velikoga mravinjaka...' Ako izuzemo mravinjak, koji se obično ne pojavljuje u tvrdim pričama o sumnjivim detektivima, početak je prilično klasičan i evocira razne uspomene kao i moguće smjerove grananja. Nemetova sjećanja izronit će na površinu nešto kasnije, a s njihovom pojavom, svaka sličnost sa
noirom zauvijek će nestati. Dame u crvenom satenu zamijenit će vozači Zetovih autobusa koji proučavaju religijske leksikone, pisci sumnjiva morala koji se bave egzegezom još sumnjivijih srednjovjekovnih ezoteričnih tekstova, članovi tajnog udruženja posvećenog sijanju kaosa i demagogije i vojska mrava čiji je cilj jednom zasvagda promijeniti povijest.
Na nešto manje od dvije stotine stranica, Vujičić iznosi pripovijest o sukobu dobra i zla, sukobu čija je priroda poprilično maglovita. Anotos, utjelovljenje Nečastivog (ili kakve slične sile), svim se silama trudi poništiti Isusovo žrtvovanje na križu kako bi u povijest svijeta upisao neke druge paradigme. Smatrajući kako su ljudi neobrazovana i naporna stoka koja ni zbog čega ne zaslužuje čin božanske milosti, Anotos će upotrijebiti sve ono što mu je na raspolaganju kako bi viziji svijeta dao svoj osobni pečat. Negativac u ovom slučaju ne posjeduje nikakvu paklensku napravu, nikakav stroj koji bi ga vratio kroz vrijeme i omogućio mu direktan utjecaj na prošle događaje. Njegova je metoda ponešto profinjenija. Ideja svijeta koja stoji iza redaka ove knjige, naslanja se na indijsku kozmogoniju kao i na australsku mitologiju. Dok ova druga naglašava ulogu sna u funkciji stvaranja svijeta, ova prva polaže mnoge nade u ideju božanske iluzije (
maya). Kombinirajući san i iluziju, Anotos će od Zagreba napraviti divovsku repliku Jeruzalema, a stanovnike Zagreba preobrazit će u stanovnike Judeje i pokojeg rimskog funkcionera. Izmišljajući nanovo san o povijesti, Anotos će pokušati zamijeniti jednu viziju drugom. Na putu mu stoji jedino Ladislav Nemet, čovjek koji će u novoj viziji zadobiti ulogu Krista i čije će ponašanje na križu odrediti novi smijer grananja povijesti. Pred njim je golem zadatak – obraniti vlastiti identitet, utvrditi granice dobra i zla te sačuvati simboličku koheziju zapadne povijesti. Kada mu se (Nemetu-Kristu) ponudi način za bijeg s križa, njegov odgovor odredit će budućnost.
Sve do sada rečeno moglo bi se mirne duše svrstati u domenu spekulativne fikcije. Fantastični motivi prožeti mitologijom, ontološka i epistemološka pitanja popraćena relativno banalnim zapletom, i ništa manje doli sudbina čovječanstva kao jedna od glavnih okosnica same knjige. Ipak, u skladu sa postmodernim praksama, Vujičić se ne zadržava unutar jednoga žanra. Tu nastaju problemi. Osim pseudopovijesne meditacije
Udruženje za mravlje igre (Naklada Ljevak, 2009.), htjelo bi biti i satira na suvremene zagrebačke prilike, historijska metafikcija, i zajebancija na račun tajnih udruženja. Dok bi svaka od ovih ideja mogla biti predmetom samostalne knjige, ovako okupljene pod istim krovom, pružaju jedva nešto više od simpatičnog pokušaja. Satirički ubodi, usmjereni uglavnom na Društvo hrvatskih pisaca i taštinu samoprozvanih intelektualaca, najviše nalikuju bljedunjavoj hrvatskoj komediji iz devedesetih. Umjesto satiričkog uboda, jedino što postižu je razvodnjavanje glavne epistemološke okosnice. Pokušavajući shvatiti što se događa unutar knjige u kojoj dominiraju snovi i preobrazbe, naglo uvlačenje u žanr 'knjige s ključem', izbacuje čitatelja iz takta i čini sve suprotno od onoga što bi satira trebala činiti. Ostatak izleta izvan glavne pripovijedne linije ima uglavnom funkcionalnu ulogu, no pitanje koje se neizbježno nameće je koliko su svi oni opravdani.
Nije mi posve jasno što ova knjiga želi od nas. Ako nam želi ispripovijediti alegorijsku priču o dobru i zlu, tada to čini prilično nespretno. Prije svega zbog toga što kategorije dobra i zla u njoj nisu jasno postavljene. Kretanje između granica ovih binarnih podjela i ukazivanje na slabe točke mogla bi biti još jedna od skrivenih strategija ove knjige. Nažalost, u njoj nema ni slabih ni jakih točaka. Premda su im usta puna pseudocitata, i premda unutar svoga diskursa prizivaju jake točke zapadne tradicije, likovi u najbolju ruku izgledaju bljedunjavo. Junak koji to nije i zlikovac koji to tek želi biti ne prerastaju u likove jakog karaktera čiji bi nas epistemološki sukob imalo interesirao. Čitamo li knjigu u kakvom žanrovskom ključu, tek smo tada na skliskom terenu. Premda se nadaje kao postmoderni pastiš, mozaik na kojem vidimo tragove raznoraznih utjecaja (od ezoteričnih knjiga do populističkih povijesti tajnih društava), ta nam tekstualna igra ne donosi ništa novo niti provokativno. Poljuljani identiteti, snoviti krajolici, nelinearno pripovijedanje kao i sva sila pripovjedačkih tehnika (umetanje izmišljenih novinskih članaka, Mellvilovski ekskursi o mravima, biblijski citati, popisi članova tajnog društva i slično), nisu uspjeli ovoj knjizi podariti potrebnu provokativnost zbog koje bi itko na nju obratio pozornost. Pojavljujući se unutar izgrađene književne tradicije (bilo domaće, bilo svjetske, pri čemu, barem trenutno, kriteriji izgradnje nisu važni)
Udruženje za mravlje igre doima se kao korak unatrag. Ne samo da nam likovi ne nude nikakvu karakternu crtu za koju bi se uhvatili, već su i njihove pozicije toliko nejasne i fluidne da mirne duše možemo kazati kako je riječ o anti-likovima. Čitajući
Udruženje za mravlje igre ni u jednom se trenutku nisam upitao 'Pa dobro, tko je tu u pravu?'. Ova se rečenica može učiniti nebitnom, no pri tome bi se valjalo upitati, ako nam knjiga ne daje nikakvog povoda za razmišljanje, čemu onda trošiti vrijeme na nju.
Svjestan sam toga kako ne traže svi u knjigama hranu za intelekt ili priliku za debatu sa samim sobom. Čak i ako krenemo linijom manjeg otpora i piristanemo na takvo tumačenje književnosti, naći ćemo se pred golemim problemom. Sama je ideja dovoljno zanimljiva i pruža materijal za klasičnu priču SF ili povijesnog sadržaja. No, dok bi se većina SF autora zadržala na samom pripovijedanju, pokušavajući stvoriti svijet dovoljno intrigantan, a da bi čitatelj poželio ostati u njemu, postmoderne praksa Kristijana Vujičića neprestano izbacuje roman iz kolotečine. Za prvu vrstu čitatelja, takvo je ponašanje teksta cilj vrijedan borbe. Druga pak vrsta za njega nikad nije imala previše razumijevanja. Da bi se pristalo na odgonetanje tekstualne kombinatorike, autor mora ponuditi adekvatan motiv. Prisjetite li se na trenutak
Imena ruže Umberta Eca, bit će vam jasno o čemu govorim. Semiološka pozadina Ecovog teksa ostaje otvorena i dostupna svima onima zainteresiranima za njeno odgonetanje. Ipak, ono što je knjigu 'prodalo' mnogim čitateljima koji o semiologiji brinu koliko i o temperaturama u Indokini, upravo je poetika kriminalističkog romana. Odgovor na pitanje tko je ubojica dovoljan je motiv da bi se knjiga pročitala do kraja.
Udruženje za mravlje igre ne nudi ništa toga tipa, te će knjiga ostati zatvorena za sve vikend-čitače.
U kontekstu domaće književnosti, ova knjiga bježi od uobičajenih tema i nadaje se kao interesantan eksperiment. Ipak, teško je oteti se dojmu kako je njeno postmoderno tijelo tek puka manira, jedna od mogućih tekstualnih strategija bez neke naročite ideje vodilje. Moramo priznati kako sam po sebi, ovakav tip pastiša bez jače ideološke pozadine, nije pretjerano zanimljiv. Ako se sve što ova knjiga želi može svesti na razbijanje ustaljenjih očekivanja o prirodi teksta, tada možemo reći kako su ona odavno razbijena. Ako je pak želja ponuditi ozbiljnu raspravu na temu dobra i zla, tada možemo reći kako se zbog one prve želje čitava stvar razvodnila te je ovoj drugoj malo toga ostalo.
Udruženje za mravlje igre zaplelo se unutar vlastite retorike i teško da će iz tog zaplitanja izaći kao pobjednik. Čitatelji i autori od tekstova bi ipak trebali očekivati nešto više.
Matko Vladanović
Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***
KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.
Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.
