KRITIKA 27: Predrag Raos

Dugo nam je poznato kako Predrag Raos (uz, recimo, Sinišu Vucu, Željka Malnara, Dragu Plečka) pripada onoj specifičnoj vrsti hrvatskih osobenjaka nad kojima se većinska javnost složno zgraža, no koje unatoč tome smatra bezopasnim primjercima ljudskog roda. Također nam je poznato kako Raos već godinama na hrvatskoj književnoj sceni funnkcionira kao neželjeno kuče, netko čiji su prijevodi doduše za klasu bolji od ostalih, no koji unatoč tome u svetom polju hrvatske pisane riječi nema što tražiti. Njegovih dvadesetak knjiga u raznoraznim žanrovima, napisanih u posljednjih tridesetak godina, rijetko će se pojaviti u preglednim radovima o hrvatskoj književnosti, kako onima stručne naravi, tako i onima populističkoga predznaka. Moguće je kako je uzrok takvomu tretmanu, Raosovo uporno, gotovo tvrdoglavo odbijanje ostanka unutar zadanih konvencija i potpuna nezainteresiranost za suvremenu sliku hrvatske književnosti. Kako inače objasniti knjigu poput Sprijeda straga (Prometej 2008.)?

Banalno rečeno, riječ je o sasvim jednostavnoj knjizi, čija se strategija ne svodi na neke od pomodnih, postmodernističkih rekombinativnih tehnika, već svoju ideju vuče direktno iz povijesti zapadne književnosti – štoviše, iz velike i razgranate ostavštine satiričkih tekstova. No, ako u pomoć prizovemo stare duhove antičkih pisaca, koji su još onomad bez pardona pljuvali po svojim suvremenicima, osvijetlit će nam se samo jedna razina teksta i to ona koja nam o samom tekstu najmanje govori. Činjenica da tekst možemo svrstati u tradiciju satiričke književnosti značit će nešto samo povjesničarima i onima koji imaju nezdrave klasifikatorske tikove. Ostali će se smrtnici zanemariti modus pripovijedanja i usredotočiti se na sam sadržaj, pitajući se što nam novoga, ako išta, Raos ima za pokazati.
 
Što se novine tiče, ne mogu se oteti dojmu da smo sve ovo već čuli – ili na nekom od gostovanja u Noćnoj mori Željka Malnara, ili na nekom od televizijskih nastupa, ili u kakvom polupijanom razgovoru za kavanskim stolom. Napokon, politika je jedna od onih stvari (uz književnost, jezik i nogomet) o kojoj svi znaju sve. Ipak, Raosova sposobnost da od poznatog materijala napravi urnebesan kalambur, vrijedna je svake pozornosti ljubitelja književne riječi.

Uzimajući političke programe postojećih stranaka, kombinirajući ih s nekim od dominantnih ideologija svjetske i domaće politike, Raos je stvorio niz političkih manifesta koji su svi odreda toliko suludi da ih bez problema možemo zamisliti kako realne političke programe kakve minorne hrvatske stranke (premda ni one veće nisu lišene raznoraznih besmislica). Na meti Raosove logoreje našli su tako nacionalisti, liberali, marksisti, prijatelji životinja, prijatelji žena, prijatelji zdrave pameti i ostalih subverzivnih stremljenja. Uzimajući teoretsku podlogu koja ove, uglavnom sukobljene strane, čini različitima, Raos je odvodi do apsurda. No, upravo se unutar granica toga logičko-spoznajnog apsurda krije pravi kritički potencijal koji pozornim čitateljima otkriva da stvari i nisu tako smiješne kako se na prvi pogled čine. Premda će na prvo čitanje programska točka 'Sve navedeno ne odnosi se na Srbe zato što su Srbi. Kome ovo nije jasno, postat će.' izazvati smijeh, drugo čitanje otkrit će kako stvari i nisu tako bezazlene i jednoobrazne. U Raosovim se pretjerivanjima i zaoštravanjima otkrivaju slabe točke postojećih političkih pozicija i strategija, strukturalna sljepila koja njihovi izvorni apologeti uporno odbijaju iznijeti na svjetlo dana. Oživotvorujući ih unutar jezika, stavljajući ih crno na bijelo pred radoznalog čitatelja, Raosova se knjiga iz puke, trivijalne satire, transformira u polemički nastrojen tekst koji, uz obavezan ironijski odmak, svima podjednako poručuje bando lopovskih poluinteligenata, ovo je prava slika vašega svijeta.


Kako ne bi morao odgovarati na napade po liniji ustaša-komunist, konzervativac-liberal, Raos pljuje po svima podjednako, smijući se iz dubine svojeg knjižnog brloga političkim besmislicama bilo kojeg predznaka. Da bi postigli svoj puni efekt, ovi se politički programi ne moraju nužno čitati unutar domaćeg konteksta (premda postoje i oni koji su izvan njega neshvatljivi), već se mogu bez većih problema apstrahirati do razine temeljnih postavki Zapadne civilizacije. Moglo bi se zamjeriti Raosu što njegov ludizam često nalikuje nihilističkom mlaćenju prazne slame, no takav ćemo argument uzeti u obzir samo ako prihvatimo ideju po kojoj bi književnost trebala nuditi konkretna politička rješenja. Raos ne želi da i njegova knjiga postane samo još jedan od besmislenih političkih programa, već se ograničava samo na pokazivanje - besramno upiranje prstom od kojeg su nas odvikavali u onim danima kada su od nas pokušavali učiniti civilizirane građane. Odustajući od bilo kakvog srama i ideje dobrog ukusa, smatrajući kako u književnosti nije mjesto takvim pizdarijama, Raos na sebe preuzima ulogu dvorske lude – onoga kome je čak i u prisustvu kralja i svakojake diplomatske kreme, dozvoljno kazati bilo što – pa makar to bila i istina.


Nakon svakog političkog programa, pred nama se ukazuju nasmiješena lica pripadnika Kineske komunističke partije koja se mogu tumačiti barem na dva načina. Jedan je onaj zrcalne identifikacije u kojoj se autor pokazuje u teraputskoj ulozi. Podmećući svojim pacijentima pred oči zrcalo, pokušava ih navesti na odbacivanje iluzije o jedinstvenom identitetu koja im govori To nisi ti. Prepoznajući se u nasmijanim licima ideologijom zatrovanih ljudi, pacijent (u ovom slučaju sam čitatelj) polako postaje svjestan vlastitoga mjesta u postojećem diskursu. Drugo se čitanje nastavlja na zasade prvoga, no ono priziva slike iz vlastite povijesti koja je još uvijek sve drugo doli okamenjeni knjiški relikt. Ovo čitanje priziva u sjećanje sve oblike utopijskih političkih programa koji su se, tijekom stoljećâ, izredali na ovim prostorima, podsjećajući čitatelja kako realno ostvarenje neke od političkih besmislica iz knjige, nije stvar spekulativne fikcije, već stvarna prijetnja koja čeka pravi trenutak.

Knjizi Sprijeda, straga može se prigovoriti nedostatak čvršće uredničke ruke koja bi s više odrješitosti pročistila Raosov tekst. Oko polovine knjige dolazi do zamora materijalom – Raos se počinje ponavljati, a tekst počinje nalikovati vicu s čijom smo poantom već upoznati.

No, ako je to jedina zamjerka koju možemo uputiti knjizi, mora se reći da i nije previše važna (napokon, čitatelja ništa ne sprječava da knjigu čita sve do onog trenutka dok mu ne počne ići na živce). Umjesto trivijalnih zamjerki, važnijim mi se čini pozornost usmjeriti na potencijal tumačenja koji Sprijeda, straga nudi. Kao proizvod vlastitog vremena, neograničena romanesknom formom, modernim umjetničkim preokupacijama i potrebom da se svidi čitatelju (tržištu, izdavačima i kritičarima), knjiga postaje živućim svjedokom vremena koje ju je omogućilo. Znači li to kako knjiga papagajski ponavlja krležijanske sentencije o blatvijskoj trulosti? Ne znači. To samo znači kako je jedina promjena od Krležinog vremena naovamo, potreba za baroknom retorikom. Funkcioniranje kako politike, tako i njenih kritičara (pa i konzumenata jednog i drugog), u osnovi je ostalo nepromijenjeno. Stvara li to lakrdiju od čitave povijesti dvadesetog stoljeća? Stvara. No, upravo je ta lakrdija ono što knjizi Sprijeda, straga omogućuje djelovanje. Bez nje, teško da bi imali razumijevanja za takvu vrstu satiričkih eskapada. Ovako, stojeći tu gdje jesmo, jedina nam je mogućnost proglasiti Raosa neozbiljnim diletantom. Nažalost, to je upravo ono što on hoće – pokazati kako je politika (ili ideologija) preozbiljna stvar da bi je se tretiralo neozbiljno. Pod tim svjetlom, ostaje nam samo smijati se i sebi i njemu i ostatku čovječanstva, nadajući se kako ćemo u doglednoj budućnosti biti sposobni odbaciti i knjigu i njezine preduvjete i smijati se samome smijehu.

Matko Vladanović

 
Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.