KRITIKA 24: Perić & Pletenac

Na naslovnici knjige, u izvedbi Igora Hofbauera, šepiri se dlakavo čudovište iz noćnih mora. Njegova sjena, zajedno s utvrđenim gradom koji može biti Motovun, Kastav ili neka od neimenovanih gradina, nadvija se nad istarskim poluotokom i nagovještava vrstu pripovijesti o kojoj ćemo čitati na idućim stranicama. Riječ 'pripovijest' može vas navesti na krivi put, tako da pomislite kako se pred vama nalazi zbornik fikcionalnih radova, ispunjen kratkim pričama koje za svoje protagoniste uzimaju likove poput onoga s naslovnice. Ipak, ovdje nije riječ o fikciji koja pripovijeda o fikcionalnom – premda se tragovi romaneskne strukture mogu nazrijeti s vremena na vrijeme – pred nama je tekst koji bi se najlakše mogao opisati pridjevom 'publicistički'. Problemi nastaju jednom kad shvatimo da upotrebom tog pridjeva gotovo da i nismo ništa rekli o samoj knjizi.

Onaj tko je posljednjih godina obraćao pozornost, nije mogao ne primjetiti kako se istarska regija u književnoj reinterpretaciji polako pretvara u fantastično mjesto. Bilo da je riječ o mitologizaciji Pazina kao mjesta na kojemu je Jules Verne dobio inspiraciju za pisanje svoga romana Put u središte zemlje, bilo da je riječ o Festivalu fantastične književnosti koji se održava u Motovunu, bilo da je riječ o nekoj od brojnih knjiga koje su izašle pod okriljem istarske konvencije ljubitelja znanstvene fantastike – Istrakona, bilo da je riječ o knjigama Danila Brozovića ili Zorana Krušvara. Plejada likova koji su se iz pučke uobrazilje utjelovili na stranicama knjiga, svojim je brojem i reinterpretacijama zasjenila bilo koji hrvatski kraj. O mnogim se radovima te vrste može reći samo kako su napisani. Dobar dio njih ne udovoljava standardima onoga što volimo nazivati književnošću, no ovakva masovna produkcija odgovorna je za pojavu pokojeg kvalitetnog djela koje se poslovično izostavlja u pregledima novije hrvatske književnosti. Čini se kako su divovi i vile bili dopušteni samo klasicima poput Vladimira Nazora ili Ivane Brlić-Mažuranić. Stavljajući ih u kontekst novije hrvatske književnosti za većinu se tih djela može reći kako su antimoderna. Odbijajući se uputiti putem većine suvremenih književnika, ovaj je niz autora odlučio očuvati simbolički potencijal plejade fantastičnih likova i udahnuti mu specifično, domaće obilježje. Ne treba ni govoriti kako takva vrsta pseudohistoriografije nije nimalo nepoznata povijesti hrvatske književnosti, bilo da se držimo Nazora, navratimo k Šenoi ili se uputimo još dalje u prošlost sve do Mavra Vetranovića. Ipak, osim možda za vrijeme renesanse, pripovijedna nastojanja ove vrste uvijek su bila dočekivana sa trunkom sumnje.


Perić i Pletenac, svaki sa svoje strane i iz perspektive vlastitih struka (književnost i filozofija, etnologija i kulturna antropologija) prihvatili su ovu književnu činjenicu kao važnu manifestaciju suvremenosti, te su slijedeći njene tragove zaronili sve do izvora. Izvora je pregršt. Bilješke istarskih kazivača koje je zapisala Maja Bošković Stulli u etnološkim zbornicima, Štorice od štrig i štriguni Drage Orlića, Hod kroz godinu Vitomira Belaja, etimološke podudarnosti koje otkrivaju prisutnost svjetskih legendi na istarskom poluotoku i mnogi drugi. Susret suvremenog čitatelja s kazivanjima koja su stara jedva nekoliko desetljeća dovodi do svojevrsnog kulturnog šoka. Zlobnici bi mogli mirne duše reći kako upravo ona otkrivaju pravo lice urbane mlade države koja se silnim koracima zaputila u susret Europi. U kontrastu sa blještavim svijetom neonskih reklama i nasmiješenih lica s kakve reklame za zubnu pastu (automobil, kredit, kremu za lice,...) rad Perića i Pletenca dovodi pred nas zaboravljene tekstove koji nam se iz kulturalne distance mogu prikazati legendama, no za koje ne treba zaboraviti kako su predstavljali krutu realnost svojim tvorcima. Tako, među ostalim, čitajući ove retke možemo saznati kako se vještica najlakše prepoznaje po tome 'što nema dlaka na pizdi', i kako, premda nema točnih opisa te spodobe, 'svi u selu znaju tko je'. U ovim recima, kao i nizu drugih dolazi do izražaja simbolička funkcija mita o kojoj na samom početku govori Pletenac. Na rascjepu između fikcionalnog i stvarnog, u susretu simboličke potencije koju su likovi dobivali putujući i transforimirajući se kroz povijesna razdoblja s novim praksama suvremenosti, mitološka je struktura poslužila kao adaptivni mehanizam. Stavljajući nepoznate prakse koje su u zabita istarska sela dolazila posredstvom onih koji su 'vidjeli svijeta' u sustav jasnih označitelja, društvena je struktura - makar na simboličkoj razini - mogla biti očuvana. Nije teško zamisliti (premda bi takav scenarij bio pomalo nevjerojatan) osobu ženskog spola, odgojenu na zasadama pariškog liberalizma, Korčulanske ljetne škole i psiholoških eksperimenata Wilhelma Reicha, koja bi se nakon povratka u rodno selo u tren oka našla u, pretpostavljamo neželjenoj, ulozi vještice.


Suvremena retorika medija funkcionira na gotovo identičan način, no umjesto likova iz kakvog gotičkog romana, njen se leksik ispunjava aluzijama i referencama na bojom označenu političku orjentaciju. Premda će cinici i dalje tvrditi kako nas povijest uči samo tome kako se ništa ne uči iz povijesti, čitajući Fantastična bića Istre i Kvarnera (Vuković&Runjić, 2008.) ne možemo se oteti dojmu kako hrvatska baština ima štošta za ponuditi građaninu suvremenosti. Čak i ako ovaj spoznajni aspekt stavimo po strani, ne vjerujem kako će itko, nakon čitanja ove knjige, prolazeći Istrom ugledati samo bezlični niz vinograda i turističkih središta. Brda koja presijecaju neasfaltirane ceste, umjesto dokonih izletnika prebjeglih iz kakvog velikog grada, dobila su nove stanovnike.  

Knjiga Perića i Pletenca, poput svojih likova, egzistira na dva plana. Jedan je oslanja na etnološka istraživanja Tomislava Pletenca i predstavlja zanimljiv doprinos kulturalnoj antropologiji, doprinos kakav smo u većim razmjerima mogli pratiti u Kulturnom bestijariju. Perićev svijet književni je svijet, onaj koji se napaja tradicijama gotičkog romana, zapisima rimskih povjesničara i etimološkim tragovima pučkih predaja i legendi. Projekt književne mitologizacije domaćeg prostora kojeg poznajemo iz radova Željka Zorice (Fantastični bestijariji Hrvatske i Zagreba) u ovoj knjizi dobiva svog legitimnog nasljednika. Nadolazeće će generacije mladih književnika, zainteresiranih za fantastični aspekt stvarnosti, bez sumnje posezati za ovom knjigom. Bez obzira na to što se čini kako je publika ovakvih naslova iznimno ograničena, njihova je funkcija unutar povijesti od iznimne važnosti. Oni pokazuju kako prošlost nije okamenjeni relikt na kojega se sa srcem punim ponosa možemo pozivati u 'kriznim vremenima', već pokazuju aluzivnu prirodu činjenica i interpretacija nad kojima se kakvo samorazumljivo tumačenje ne može provesti. Kako se čini da je mit o vjekovnom nacionalnom identitetu pustio duboko korijenje unutar naroda (bez toga, valjda, ne bi ni bilo nacije), književnost ove vrste ostaje jedinim poljem na kojem se antidiskurzivni glasovi mogu manifestirati. Ako su nam za to potrebni vukodlaci, štrige, štriguni, ubojite magle i bazilisci, to je cijena koju smo voljni platiti.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.