Jason W, Unsplash.
Književni kanon najčešće se percipira kao spisak djela najviše vrijednosti koji trebaju biti zastupljeni u školskim kurikulumima, na svim nivoima, da bi se njihovim čitanjem naučilo što je to književni tekst i kako ga se vrednuje. Prema toj koncepciji kanon je najbolje od najboljeg što jedna nacionalna književnost ima. To su knjige koje se nalaze u edicijama pod nazivom klasici, i redovno se objavljuju njihova nova izdanja. Knjige za koje smo svi čuli, i u čiju se neupitnu umjetničku vrijednost ne dira jer su prošle „test vremena“. To su lijepo napisane knjige, koje se bave ozbiljnim (često istorijskim ili epskim) temama, te prikazuju napete odnose između pojedinca i društva, ali nikako se ne zadržavaju na dnevnopolitičkom, trivijalnom nivou, već su humanističke, opštevažeće.
Ovo je najčešći narativ koji prati kanonsku književnost. Ko je imao moć da probere knjige, da im odredi tu „najvišu“ vrijednost, zašto generacije i generacije školaraca čitaju baš te, a ne neke druge, knjige? Proces kanonizacije literarnih djela u ovdašnjim čitalačkim sredinama se tek izuzetno dovodi u pitanje, i to uglavnom kratkotrajno, kada do medija dođe vijest kako su roditelji zabrinuti što se određeni klasici „izbacuju“ iz lektire. Kanonizacijom kao fenomenom se bave istraživači i istraživačice književnosti, kritičari i kritičarke, koji i sami profesionalno učestvuju u procesu odabira „najvrednijih“.
Tako, kritičarski i teorijski krugovi mahom angažovane provenijencije – feministički, anti- i dekolonijalni, marksistički – razvili su pristupe koji već preko pola vijeka propituju kanon sa raznih strana. Iz ovih perspektiva postavljaju se nezgodna pitanja. Na primjer, ako bi kanon trebalo da bude univerzalan, zašto u njemu onda nisu ravnopravno zastupljena djela autorki ili djela koja nisu bazirana na zapadnom bjelačkom iskustvu? Zašto je univerzalno izjednačeno sa pozicijom muškarca, bjelačkog kolonizatora? Kako to da su određeni žanrovi i teme više vrednovani od drugih, ako bi trebalo da su sve teme i sve poetike u književnosti dozvoljene, da razliku pravi samo autorsko umijeće ako se književnosti sudi iz nje same (larpurlartistički)? Otkud to da se određene knjige smatraju nedostojnim kanona, jer su dnevnopolitičke ili markirane kao „ideološke“, kad se i one koje su već u kanonu bave političkim temama, često se čak i eksplicitno pominju prelomni istorijski događaji ili uvode kao likovi istorijske, političke figure? Kada se krene ovim pravcem, spisak pitanja se samo proširuje, a kanon koji je nekada izgledao kao čvrsta struktura, počinje sve više da izgleda kao kula od karata.
Nakon više od decenije bavljenja književnom kritikom i feminističkim ljevičarskim istraživanjem, što samostalno, što kao članica postjugoslovenske grupe kritičarki „Pobunjene čitateljke“, na pitanje treba li nam književni kanon, prvi impuls je da odgovorim negativno – ne treba nam. Neka svako čita i objavljuje šta i koliko želi, naravno dokle god nije riječ o literaturi koja bi podsticala bilo koji oblik mržnje, a djecu i mlade treba učiti kritičkim metodama čitanja uzimajući u obzir najrazličitije tipove literarnog i medijskog pisanja.
Međutim, i pored najveće otvorenosti prema konceptu kanona, moram priznati da kada me porodica i prijatelji pitaju za književne preporuke, ili kada organizujem(o) radionice kritike, neka djela i neke autorke i autore (uglavnom iz korpusa angažovane i/ili kvir književnosti) vjerovatnije je da ću češće pomenuti i preporučiti, nego druge. Vjerovatnije je da ću preporučiti knjige Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, Elene Ferante ili Arundati Roj, Daglasa Stjuarta ili Roberta Perišića, Davida Albaharija ili Vinfrieda Georga Zebalda, Lejle Kalamujić ili Rumene Bužarovske, Arta Špigelmana ili Marđan Satrapi, Ursule le Gvin ili Oktavije E. Batler, nego knjige koje bi se našle na popisu preporuka nekog tijela Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) ili drugih institucija sličnog tipa, ili regionalnih katedri za nacionalne jezike. Uz to, čak i ovako raznolik spisak je isključujuć po raznim osnovama – žanrovski, u odnosu na jezike i dominantnost evropske perspektive.
S druge strane, kao zajednica pobunjenih čitateljki godinama smo kritikovale savremenu regionalnu produkciju zbog dominacije mačističkih, a pokatkad nacionalističkih i konzervativnih diskursa. Kritikovale smo prakse književnog nagrađivanja, koje su nesrazmjerno mnogo zanemarivalo književni rad žena, LGBTIQ+ autorstava, ali i raznovrsnost pobunjenih poetika1 uopšte. Što nas je „organski“ dovelo do toga da pokrenemo sopstvenu književnu nagradu, koja bi trebalo da bude sve što nagrade koje smo kritikovali nisu bile. Notirale smo nekoliko ključnih mehanizama pomoću kojih su muški autori, pripadnici dominantne nacionalne grupe u svojoj sredini, bili privilegovani i imali prednost u procesu kanonizacije, time što su njihova djela češće bila nagrađivana. Tako je nastao izbor Štefica Cvek, koji u četiri godine od svog osnivanja kontinuirano pokušava da se nosi sa izazovima pravljenja pobunjenog kanona, dok u isto vrijeme želi prevazići sam koncept kanona.
Dakle, opirali se mi ili ne, iz prakse je jasno kako kanonizaciju rekreiramo i na individualnom nivou, i na nivou književnih zajednica kojima pripadamo. Ali sama praksa pokazuje i kako je to doista proces, koji prolazi kroz različite faze. Sjetimo se svog tinejdžerskog ličnog „kanona“, koliko se možda žanrovski, ali i tematski mijenjao, zbog naših potonjih poslovnih ili životnih okolnosti. Ili, uporedimo popise lektira iz perioda socijalističke Jugoslavije, koji su pravljeni sa idejom bratstva i jedinstva, sa današnjim popisima, kada je u pitanju tzv. nacionalni ključ.
Kada kroz čitalačko iskustvo osvijestimo da kanon nije neupitan, nije jednom za svagda zatvoren od strane nedodirljivih velikana iz akademija nauka i fakulteta, da se može i treba pitati kako su klasici uopšte to postali, a koji su sve potencijalni klasici izgubljeni zbog različitih mehanizama isključivanja što se iz društva preslikavaju u književnost, tek tada priča o kanonu postaje zanimljiva i relevantna.
S tom idejom na umu izdvojila sam pet načina kako kontrirati kanonu. Oni su nastali inspirisani kako feminističkim, kvir, de- i antikolonijalnim, marksističkim i drugim teorijama, tako i kolektivističkim kritičarskim praksama poput onih koje praktikuju pobunjene čitateljke i drugi progresivni kolektivi, grupe i mreže u kulturama postjugoslovenskog regiona.
Krenimo od onoga što se čini najlakšim za kritiku kanona, barem kada se gleda iz postjugoslovenske i ljevičarske perspektive. Nacionalni književni kanoni dio su kulturnog paketa koji ide uz nacionalno jedinstvo, nacionalni jezik, nacionalne mitove, koji su u službi održanja nacionalnih elita. Kao i u drugim aspektima života, tako i u književnosti i kulturi, tamo gdje se čuva interes elita, kritička kultura se sistemski urušava. Uz to, kulturni sadržaji postaju sve nedostupniji „običnim“ ljudima, a elita ih koristi kao poligon za pokazivanje privilegovanog društvenog statusa.
U nacionalnim kanonima svoje mjesto nalaze autori i autorke dominantnog nacionalnog identiteta, što samo na prvu izgleda prosto, samorazumljivo. Kada je riječ o multietničkim sredinama i regionima, situacija se vrlo lako zakomplikuje. Ne moramo ići dalje od primjera Ive Andrića, oko kojeg se spore srpski, hrvatski i bosanski nacionalni kanoni. S druge strane, nacionalni kanoni će učiniti izuzetak uključivanjem pisaca i spisateljica drugih nacionalnosti, ako procjenjuju da je njihov opus od interesa za nacionalno pitanje. Primjer za to je poema Jama komuniste Ivana Gorana Kovačića, koja je i dalje čitana u Srbiji, jer se bavi ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom tokom Drugog svjetskog rata. I nacionalni identitet i političko opredjeljenje autora se lako zanemare, ako priča može biti (zlo)upotrijebljena.
Pored toga što se već u samoj postavci zasnivaju na konzervativnim idejama krvi i tla, nacionalni kanoni vrše selekciju i po drugim osama. Zato će u njima biti mjesta za rodoljubivu poeziju skromnih umjetničkih dometa, istorijske romane sa epskim zapletom, ali neće biti mjesta za tzv. žensko pismo ili za savremenu angažovanu književnost, koja bi predstavljala simboličku prijetnju za nacionalne mitomanije. Niti žanrovska književnost neće biti dobrodošla, zbog njenog „nižeg“ statusa. Taj je status dijelom vezan i za to što su ovi književni oblici često dio supkulturnih pokreta, koji takođe iskaču iz strogo propisanih obrazaca „visoke“ kulture.
Brisanje, ignorisanje, ućutkivanje jesu glavni metodi izgradnje ovog tipa kanona, koji ironično, nikada nisu do kraja uspješni jer književno stvaralaštvo, kao i čitalačke navike, funkcionišu u otporu prema nametnutim obrascima. Otpori se manifestuju na različite načine – od književnih saradnji preko nacionalnih granica u postjugoslovenskom polju,3 preko masovne popularnosti žanrovske književnosti, do pravljenja alternativnih, otvorenih kanona kao što to često rade feminističke i kvir kulturne zajednice.
Kritika kanona je jedan par rukavica, sasvim drugi je čitanje i analiza konkretnih književnih djela koja su imala tu čast (ili možda nesreću?) da uspješno prođu proces kanonizacije. Mnoga od djela koja su u svoje vrijeme bila angažovana, poetski inovativna, pionirska, a nerijetko i avangardna, postanu dio kanona nakon nekoliko decenija od objavljivanja kada ih je moguće čitalački „ukrotiti“. Ulaskom u kanon i u školske silabuse, njihove interpretacije se mijenjaju. Umjesto da budu čitana u kritičkom ključu, ona se na svojevrstan način interpretativno „mumificiraju“.
Na primjer, jedan od naših najboljih satiričara, čovjek koji je za svoje vrijeme bio poetički i tematski iznimno inovativan, jeste Jovan Jovanović Zmaj. Njegov opus se sada dominantno čita u ključu književnosti za djecu, što je još jedan žanr koji se tretira kao „niži“ i „manje vrijedan“. Kada bi se, na primjer, „Jututunska juhahaha“ (1864) i „Jututunska narodna himna“ (1865) oslobodile površnih čitanja, vidjelo bi se da su ti satirični stihovi možda i suviše dobro položili test vremena, jer Srbija danas ne izgleda mnogo drugačije nego prije vijek i po.
Slično je i sa avangardistima, gotovo da nema tog pisca (jer dominantno su ipak oni u kanonu) kog se nije dohvatio kanon a da nije otupljena svaka oštrica koju su njegova djela prije ulaska u kanon imala. To je ironija poetika koje u trenutku nastajanja bivaju proganjane i zabranjivane, ali sa promjenom paradigme dobijaju patinu klasika, i gube na inicijalnoj autentičnosti. No, to nije samo zbog imanentne odlike književnog teksta, jer svaka poetika u nekom trenutku mora „izaći iz mode“, kolokvijalno rečeno, već zbog konzervativnog interpretativnog okvira. Klasični kanon, kanon koji se pravi „odozgo“ uz sebe povlači metode analize koje se zadržavaju na deskripciji, ne teže kritičkom propitivanju tekstova, kamoli kompariranju savremenog sa prošlim kontekstima, i stavljanju u dijahronijsku društvenu perspektivu.
Otuda kontriranje u ovom slučaju znači truditi se da se klasici čitaju kroz različite analitičke perspektive. Na primjer, feministička čitanja otvaraju nove nivoe tekstova koji se smatraju klasicima. Možda će nas ta analiza suočiti sa mizoginim aspektima djela, gledano iz današnjeg ugla. Neka djela će i dalje biti zanimljiva i važna, iako ćemo konstatovati da imaju i problematične segmente i pokušati da ih objasnimo u vezi sa kontekstom u kom su nastala. Druga će pak, provučena kroz antikolonijalnu prizmu, biti osvijetljena kao dubinski rasistička, pa će se postaviti pitanje da li je potrebno takva djela i dalje tretirati kao klasike ili ne? Da li u priču uvesti umjesto, ili pored njih, djela koja daju glas iskustvima onih koji su bili žrtve rasizma? To nisu laka pitanja, niti se mogu riješiti brisanjem jednog korpusa i prostom zamjenom drugim. U krajnjem, ućutkivanjem različitih poetika i dominacijom jedne, zapadne kolonijalne, smo i došli do trenutne verzije klasičnog kanona.
Književna teorija stalno razvija nove alate u kontaktu sa drugim humanističkim naukama, to analitičko bogatstvo može se koristiti da se kanonska djela „oslobode“ patine nedodirljivosti i posljedično, dosade. Klasici mogu biti duhoviti, relevantni i za današnji trenutak, samo ako naučimo kako da ih čitamo van strogih okvira. Ako odlučite da čitate neki od klasika bez opterećenosti onime što ste o toj knjizi već čuli, što mislite da bi trebalo da mislite o zapletu i stilu, sa otvorenošću da vam se možda i neće dopasti iskustvo čitanja ili način obrade ključnih tema, možda ćete otkriti jedan sasvim novi tekst, možda će vas „uvući“ u literarni svijet na način koji niste ni pretpostavili.4
Paralelno sa „oslobađanjem“ klasika jeste otkrivanje korpusa koji su izgubljeni ili sakriveni u prošlosti, jer nisu prošli prvu strogu ruku akademije koja ih je proglasila „manje vrijednim“. Kako bi određena djela bila uzdignuta, kako bi bila na pijedestalu „uzorne“ književnosti, toliko druge književnosti je vremenom zaboravljeno. Naravno, nemoguće je da u kanon uđu sve knjige ikada objavljene, ali stalno dopunjavanje kanona je višestruko nagrađujuće.
Feminističke teoretičarke i teoretičari, LGBTIQ+ zajednice, dekolonijalni istraživači i istraživačice, prevodioci i prevoditeljke sa malih ili podzastupljenih jezika, izdavači koji kroz svoje edicije objavljuju specifične žanrove, svi zajedno doprinose tome da se književno polje što više otvori i da do čitalaštva dođu različite poetike. Na ovaj način književni kanon ne ostaje polje visoke (čitajte: konzervativne i konzervirane) kulture već prostor koji se stalno nadograđuje i mijenja, u kojem učestvuju različiti akteri i akterke u književnom polju. U tom smislu, možda još uvijek nema književne pravde, i pod klasicima će se još neko vrijeme podrazumijevati i dominirati zapadni muški kanon, ali sada su barem sve više dostupne knjige koje mogu biti novi kontra-klasici.
Slično kao što čitanje klasika savremenim metodama otvara nove književne nivoe, tako i istraživački rad na otkrivanju zagubljenog korpusa sa sobom nosi osjećaj novine, obogaćuje naše književno „nepce“ za nepoznate stilove i poetike, komparativno dobijamo uvid u tačke gledišta koje su na marginama istorije i književnog polja. Kontriranje u ovom smislu znači preuzimati čitalačku inicijativu, dati priliku ne samo tradicionalnim klasicima već redovnije čitati i istraživati one do sada „nemoguće“ klasike.
Osim rodnog dizbalansa, evropocentrizam i kolonijalni pogled na sve druge kulture, okosnice su tradicionalno formiranih kanona. Zato je korisno uvesti pojam nesvrstanosti. Naime, Socijalistička Jugoslavija bila je specifičan oblik socijalizma na barem dva nivoa – unutrašnjem, koji se bazirao na principu samoorganizovanja; spoljašnjem na principu nesvrstanosti, odnosno „trećeg puta“ između Istoka i Zapada tokom Hladnog rata. Nesvrstanost je značila solidarnost onih koji su bili kolonizovani, što je u stvari većina svijeta, naspram kolonijalnih centara.
Ali šire gledano, nesvrstanost kao princip se može čitati kao opiranje binarnom načinu razmišljanja, između 0 i 1, između čvrstih rodnih, nacionalnih, ili drugih kategorija. Nesvrstani su oni koji shvataju da je nametanje strogih kategorija ne samo nemoguće, već i nasilan proces kontrole. Jer uvijek će biti onih koji žele da iskoče, koji se ne mogu ugurati u društveno zadate norme, pa će se onda možda i drugi ugledati na njih i zapitati se u čijem je interesu svrstavanje, razvrstavanje, ustrojavanje.
Korpus koji nasljeđuje vrijednosti nesvrstanosti u našem regionu jeste postjugoslovenski. Ne samo u imenu, već i kroz težnju da se opire nacionalnim kanonima, da prevazilazi poetike poslušnih konzervativnih poetika. Ali, to je nesvrstanost na prvom koraku. Jer i u ovoj koncepciji postoje čitavi korpusi koji su nevidljivi. Na primjer, otvara se pitanje odsustva literature napisane na makedonskom i slovenačkom, kao i na drugim jezicima koji se govore u ovdašnjem regionu poput albanskog, mađarskog, rumunskog, bugarskog, uz književnost nastalu u dijaspori. Takođe, najčešće ćemo kao primjere jugoslovenske, pa onda i postjugoslovenske književnost, uvrstiti stvaralaštvo profesionalnih pisaca i književnica sa objavljenim knjigama. Amaterska umjetnost, poput one koja je nastajala u fabrikama u toku samoupravnog socijalizma, neće biti zastupljena. Potom, književnost koja je okarakterisana kao “didaktička”, ili eksplicitno socijalistička, takođe će biti na marginama, u kanon će prije ulaziti djela autoriteta kao što je Miroslav Krleža. Žensko autorstvo socijalistkinja5 još uvijek je predmet proučavanja po pravilu samo feministkinja i saveznika, ali nije prepoznato kao dio jugoslovenske književne tradicije, na način na koji su to liberalne ili čak konzervativne književnice. Koliko nas je, kada je u pitanju recimo korpus srpske književnosti, čulo za Milku Žicinu, u odnosu na Grozdanu Olujić?
Nesvrstanost kao suprotnost klasičnom kanonu koji se konstituiše kroz razvrstavanje književnih djela hijerarhijski, politički netransparentno prikrivenog desnog usmjerenja, zasnovano na kompeticiji, svojevrsnom rat raceu kroz književne nagrade i državne subvencije za autorstvo, isključivanju, nepotizmu unutar književnih zajednica koje su povlašćene. Nesvrstani kontra-kanon gradio bi se na ljevičarskim principima, na presjeku feminizma, kvira, dekolonijalizma, ekokritike kao najširem okviru kroz koji bi mogli da se formulišu najrazličitiji stilovi, poetike, bez ikakvih žanrovskih ili formalnih ograničenja, sa idejom da kreativno stvaralaštvo ne znači utrkivanje već stvaranje prostora za zajedništvo između onih koji pišu, onih koji analiziraju i čitaju. Zato kanonska nesvrstanost podrazumijeva ponovno kritičko čitanje klasika, otkrivanje nepravedno izgubljenih korpusa i otvorenost za istraživanje mnoštva poetika izvan regionalnih ili evropskih književnih granica, kroz blisku saradnju čitalaštva sa autorstvom.
Nijedna naša književna zajednica nije imuna na potrebu za kanonizacijom. Sa pojedinim djelima se taj proces odvija gotovo u realnom vremenu, koji počinje sa masovnim pozitivnim kritikama i književnim nagradama, da bi na kraju kanonsko djelo dobilo status klasika ulaskom i višegodišnjim zadržavanjem u školske silabuse i spiskove lektire. Pozitivne kritike i nagrade u skorije vrijeme su neodvojivi od raznoraznih tržišnih strategija, koje uključuju agresivne reklame na društvenim mrežama, hajpanje pojedinih autora ili autorki. U slučaju autorki najčešće se komunicira neoliberalna ideja girl poweri, jer izdavači svjesni činjenice da su čitateljke značajan dio publike igraju i na tu kartu. Na kraju ništa nije sporno u tome da su pojedina književna djela popularnija kod publike, ili da se poetski više uklapaju sa očekivanjima izdavača i kritike. Ipak, ono što u tom toku biva sve očitiji problem jeste to da što se djelo više približava statusu klasika (čak iako je u pitanju savremeno djelo koje se opire kulturnom mejnstrimu), to opada njegova kritička recepcija, te se čitanja svode ili na deskriptivne ili na (uglavnom suvoparne) naučne analize.
Dakle, prvi korak kontriranja u ovom slučaju jeste da se dobro pogledamo u ogledalo, da vidimo kojim se to trendovima, reklamama, ideološkim zabludama, predefinisanim okvirima čitanja nismo uspjele i uspjeli oduprijeti. Bez kritike i čitalačke samokritike nije moguće kontriranje kanonu. Ali to nije moguće uraditi samo individualistički, već je dio stvaranja čitalačkih zajednica koje su otvorene za različite prakse čitanja, koje kolektivno promišljaju kako iznova i iznova širiti kanone. Nužno je da demistifikujemo procese postajanja knjiga klasikom, da se odreknemo nemogućeg zahtjeva za „vrhunskim“ kriterijima prema kojima ćemo prepoznati „izuzetna“ djela. Umjesto toga možemo učestvovati u osmišljavanju novih poetika kroz čitanje što je moguće nesvrstanijih korpusa. Čak i ako ne možemo da se u potpunosti odupremo privlačnosti kanona, možemo ga toliko razlučiti i umnožiti, da njegovo postojanje u klasičnom smislu više ni ne bude nužno u književnoj praksi, kritičarskim čitanjima ili školama.
Tim su se principima vodile pobunjene čitateljke kad su pokrenule izbor Štefica Cvek, kao sponu između različitih književnih zajednica – od kritičarskih, preko autorskih, do čitalačkih. Savremena praksa kanonizacije ne ide „od gore“, nju ne legitimišu neupitni autoriteti, već se stvara i legitimiše kroz pobunjene čitalačke zajednice. Simbolički rečeno, ne ogledamo se samo u jednom zrcalu, već se nalazimo u prostoriji sa ogledalima, koja se zrcale jedna naspram i u drugima, gdje se kategorije umnožavaju i destabilizuju, i koja nema jasnog početka niti zacrtanog kraja.
Barać, Stanislava. Feministička kontrajavnost: žanr ženskog portreta u srpskoj periodici 1920. do 1941. (Institut za književnost i umetnost, Beograd 2015).
Jovanović, Tatjana. Knjiženstveni grad. Konstituisanje ženskog kanona u srpskoj prozi 1990–2010. (FILUM, Kragujevac 2017).
Lukić, Jasmina. “Poetics, politics and gender”. In Women and Citizenship in Central and Eastern Europe, 225-243. (Taylor and Francis 2017).
Matijević, Tijana. From Post-Yugoslavia to the Female Continent. ([transcript] Verlag, 2020).
Omeragić, Merima. Post/jugoslavenska antiratna ženska proza: doktorska disertacija. (Univerzitet u Beogradu – Filološki fakultet, Beograd 2023).
Postnikov, Boris. Književna republika Jugoslavija. (Durieux, Zagreb 2025).
1 Mnogo toga može spadati u pobunjene poetike, ali najsažetije rečeno one bi se mogle opisati kao angažovane poetike u različitim književnim formatima i žanrovima, koje se svojom sadržinom i formom opiru neoliberalnom svjetonazoru najšire shvaćeno (čije su okosnice klasna eksploatacija, rodna i seksualna opresija, ekološka katastrofa, militarizam). ↩
2 Podnaslov je inspirisan nazivom knjige talijanske feministkinje Karle Lonzi Sputiamo su Hegel! (u prevodu Pljujemo/pljunimo na Hegela!) iz 1981. godine, u kojoj se bavi feminističkom kritikom zapadnog filozofskog kanona. ↩
3 Između ostalih, o ovom pojmu je ekstenzivno pisao Boris Postnikov u studiji Književna republika Jugoslavija (2025). ↩
4 Još jedan metod „oslobađanja“ klasika jeste njihova obrada kroz različite multimedijalne forme ekranizacije, video igre, grafičke romane. ↩
5 O feminističkom čitanju debate na ljevici v. Stanislava Barać, Feministička kontrajavnost: žanr ženskog portreta u srpskoj periodici 1920. do 1941. (Institut za književnost i umetnost, Beograd 2015.) ↩
Esej je objavljen u zborniku Politike stvaranja kanona na poluperiferiji.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.