Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

K dubljem zvuku

Large shell 5381561 1280
Naslov knjige: Didaskalije uz disanje Autor knjige: Anja Golob Prevoditelj: Željko Perović (slovenski) Izdavač: Sandorf Godina izdanja: 2019.
Utorak
13.10.2020.

"Your senses they are bombarded
By the roaring that you hear
In a shell you can hear the ocean
When you put it up to your ear"
Hüsker Dü

Znanost nas uči da tobožnje "more u školjci", zvuk koji čujemo kad školjku prislonimo na uho, nije drugo nego kontakt ljušture i zraka, njegov meandar šupljinom školjke. Odbijajući se o stijenke, zrak prenosi i povećava okolne zvukove. Umjesto kao zvučnik mora, kako sugerira mit, školjka se, dakle, ispostavlja kao instrument svemira.

Zbirku pjesama Didaskalije uz disanje autorice Anje Golob izdavačka kuća Sandorf objavila je tri godine nakon prvog, zatim i ponovljenog izdanja, rasprodanih samizdata Didaskalije k dihanju (oba izdanja, Ljubljana, 2016.). Kao poezija koja joj prethodi, Vesa v zgibi (MK, Ljubljana, 2013.), i Didaskalije su dobile Jenkovu nagradu – koja se od "nulte" 1986. dodjeljuje za najbolju zbirku pjesama u Sloveniji objavljenu u prethodne dvije godine. Uz spomenute, Golob je autorica još dviju pjesničkih zbirki – V roki (Litera, Maribor, 2010.) i da ne da ne bo več prišla… (samostalno izdana, Maribor, 2019.). Biobibliografija i novosti, uostalom, mogu se pronaći na autoričinoj web stranici. Spomenimo još sljedeće: izdavačku kuću VigeVage knjige, orijentiranu prema stripovima i grafičkim romanima, gdje je Golob suosnivačica i glavna urednica.

Već na prvo listanje – na, doslovce, letimičan pogled na zbirku, očita je razigranost postupaka i forme. Zbog, primjerice, svijesti o grafičkom izgledu pjesme, referencijalnosti i zahvata u tipografiju, Didaskalije ostvaruju dojam dinamičnosti. Na drugi pogled, na bližem planu izvedbe i interesa teksta, one otkrivaju urednost, stabilne temelje. Riječ je, naime, o pjesmama dosljedno visoke prijemčivosti za svijet. Zbog toga, a i zvučnog efekta, poezija Anje Golob mogla bi se usporediti s "instrumentom" školjke.

"tako se sva voda / nadomak obale / još jednom nakupi / da sve od sebe / digne se i izvije / i zanosnim se treskom / ploštimice baci u sebe / u nepokretni kontinuum / oslobođena oslobođena svega / svršeno / putovanje je dovršeno / pjena se pripija uz obalu / oblizuje valutke / nešto ostavi nešto uzme / dok šušteći uzmiče / dok more zatvara ralje / proždire poraz i / grbi se u novi val / novo pokretanje / iznova padanje (...) to tiho ništenje / prima u sebe svo bez otpora / ne smeta joj što zapravo nikamo ne ide / u jedno dizanje pred sam kraj puta / pred samim kopnom / u njega sažima svu sebe / što je bila što jest i što će bit / posljednji / zadnji put / digne se najviše / nego što će ikada / i u padu / u rasplinjavanju / dosegne / sebe / ispuni / cilj / i / upije / se / tako / tu / sad / pobjeđuje / i / pobijedi / voda / vódi / vȏdi / voda" (Interferencija, str. 11, 12 i 13).

Uradak II – Voda pobjeđuje iz koje su uzeti stihovi dio je pjesme od dva dijela, Interferencija, a motivom mora prigodno nastavlja ovaj tekst. Usto, „lomeći" val, ona demonstrira postupak lirskog subjekta koji će se ponavljati, a tiče se, recimo to tako, matrice života, životnog kruga i krugova.

O njima lirski subjekt razvija svijest, prokazuje ih kao inerciju i/ili smrt, i zatim unutar njih izbori pobjedu. Voda iz spomenute pjesme – koja može predstavljati duh/lirski subjekt – iako se opetovano nakuplja, uzmiče i pripija uz obalu, na kraju opet vodi vodi, dakle, samoj/samome sebi. A u pjesmi Što trebam, svojevrsnom popisu za preživljavanje, kondenzatu potreba tijela i duha, upravo susret sa sobom predstavlja iskorak, mogućnost da se usred tijelā i stvari – kao usred šume – otvori čistina za sebe.

Nadalje, ranije spomenuta prijemčivost za svijet u Didaskalijama se manifestira kao subjektovo uvažavanje – da se tako izrazim – totala i detalja svijeta, kao reakcija na svaki podražaj. Evo kako pjesma Pisma M. artikulira navedeno: "(...) odasvud / prodiru sitni atomi vanjskog svijeta; puca / gdje god pritisneš." (str. 32.) U pjesničkoj percepciji tako su podjednako "teški" ugašena ljubav (Mrvice) i vjetar u krošnji limuna (Morska pjesma); u čitateljskom oku podjednako oštri. Pa ako školjka, koju smo u uvodu spomenuli, pretvara okolne zvukove u zvukove morskih dubina, onda zbirka upijeni svijet pretvara u svijest o samoći. U duboku, gordu samoću. Čini mi se da ovoj poziciji subjekta, kao i općoj slici čovjeka u zbirci, doprinose poistovjećivanje čovjeka i biljke (Čovjek je ruža) i, moguće, antropomorfizacija u pjesmi Zadnja životinja. U oba slučaja, naime, razmatra se pozicija jedinke, njena izmještenost/osamljenost koja je prirođena, sudbinska ("Zadnja životinja ponekad skrene, naivna, rijetko, / ali ipak si mora priznati samoljublje, / pa što, što, pa valjda sama baca svoju sjenu, / i sama je sa svojim suncem, što, (...)", str. 47.)

Također, vrativši se na početak zbirke, pjesmu Mreža nad arenom, lako je uočiti "refren" samoće, raspoloženje koje obavija figure Toma Daleyja, Vesne Vulović, Josefa K. i Josefa Ture. Spomenuta trojica, uronjena u vlastite misli, kao kamerom zamrznuta prije važnog trenutka (ronilac Daley, primjerice, prije salta), provociraju refleksiju o ponovljivosti i smrtnosti svega. Isto tako, ovi epizodisti zbirke emitiraju izvjesnu uzvišenost.
Ritam je još jedan važan element, uspostavljen (na) dvama planovima. Dalji plan odnosno kompoziciju zbirke obilježava tobožnja rasutost formalno-stilskih rješenja – među ostalim, pjesme i pjesme u prozi, lirske minijature, narativne i epistolarne forme – kao i referencijalnost, igra tipografijom i grafička raznolikost. Ostvarujući ritam na prvu, ova organizacija je dobrodošla i zbog propusnosti, recepcije teksta. Kompleksan, na mjestima i vrlo zahtjevan stih upravo zbog raznolikosti i izmjene formi uspijeva komunicirati, izbjeći zamor u svijesti čitatelja.

Što se tiče bližeg plana, građe pjesme, ritam je ostvaren dvama postupcima, od kojih je drugi posebno zanimljiv. Prvi se, dakle, tiče manje-više prisutnih figura i ritmotvornih sredstava korištenih u bliskom dodiru sa smislom. Važno je, primjerice, izdvojiti ponavljanja koja usložnjavaju izraz ("Što je, je poezija. Isto i smrt. Isto ništa. Isto isto, / isto" str. 7.), pojačavaju i prigušuju ton ("daj, dođi, zabrazdi kroz ljepljivu krv, / tijelo te vrelo zove, dođi po njega, / dođi, dođi. / Dođi, žalosti. / Dođi", str. 28.) ili ga ironiziraju. U pjesmi Biblija strojarstva pak tobožnja buka stroja ("ne trebamo putovnice, začine, / tenisice za čitanje i dr. Dr drrr / dddDRRR RRRRRR", str. 30.) nakratko zaustavlja pjesmu, simulira šum koji je u povijest unio kapitalizam svojim zakonima i ritmom.

Drugi, zanimljiviji postupak uvjetuje dinamiku pjesme, a onda, zapravo, i zbirke u cijelosti; možda je zato ispravnije reći da se on odnosi na oba istaknuta plana. Riječ je o usporavanju, realizaciji teksta kao stop-kadra ili fotografije. Iz tih pjesama uklonjena je kategorija vremena i vibracija zvuka; one kao da su smišljeno prezasićene. Pjesma Prirodni zakon, primjerice, energijom isprepletenih ljubavnika; Morska pjesma tupošću ljeta, Mrvice smrću ljubavi, itd. Taktički okružene drugim, "bržim" uracima, ove pjesme doprinose specifičnom pulsu zbirke. 

O širini Didaskalija svjedoče i diskretni kontakti s poezijom i glazbom – poput otvaranja zbirke citatom iz pjesme kanadsko-američkog pjesnika Marka Stranda, "umetanja" stihova bendova Tindersticks i Ekatarine Velike, kao i belgijskog skladatelja Wima Mertensa ispred pjesama – i konkretniji interes za pitanja poezije i jezika, njihovu funkciju i status. U nastavku slijede stihovi pjesme Jezik postaje tvrd koja jezik, posredstvom njegovog žilavog organa, postavlja kao razdjelnicu vremena i uvjet bića:

"između dvije vatre između dvije / jezik postaje tvrd // Tu / Tu je neko mjesto točka potez crta granica / između prošlog i onog što će biti / između šutnje i izrečenog / tu je najprije neka sjena zatim poriv uzgon zalet / tu je to mjesto postoji / kloaka ništavila gdje nema sjećanja / slijepa pjega vremena trijumf tišine / tu gdje jezik postane tvrd / ništavilo je i zatim / dugo ništa" (str. 46.)

Na kraju, sa sviješću o nekim momentima zbirke koje sam propustila spomenuti, čini mi se da upravo razloženu rezonanciju svijeta – u tekstu i okolnim bjelinama – treba istaknuti kao njen glavni "motiv". Paralelno s tim, Didaskalije uz disanje valja izdvojiti kao jedan od najvažnijih prijevoda, vjerojatno i izdanja uopće na ovim prostorima u protekloj godini i duže, primjer što poezija jest kada zaista je; kad, kao školjka uostalom, provodi i privede jednom dubljem zvuku.

Foto: Pixabay.
 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu