Jalovost stvarnosne poezije

Kad god trebam pisati o knjizi koja njeguje 'stvarnosnu' poetiku, onu koje se poziva na neposrednost doživljaja, napuštanje tradicionalnih pjesničkih stilema te jednostavnost, pojavi se u meni poveća skepsa. Tako je to bilo i s novom knjigom pjesama Drage Glamuzine, pobornika 'stvarnosne' poetike, koju je Perišić takvom nazvao i opisao nakon izlaska Glamuzinine prve knjige Mesari (2001.) te prvijenaca Tatjane Gromače i Tomice Bajsića. 

Iako nisam ljubiteljica 'stvarnosne' poezije ni proze, zanemarujem svoj ukus u analizi i posebno znatiželjno pristupam upravo takvim knjigama. Možda je to zato što me intrigira ideja posvemašnjeg pojednostavljenja i minimalizma izraza, te mi se čini da se takvo oduzimanje mora nekako izmiriti te da će izbiti u obliku nekog drugačijeg, čudnovatog viška. Kao što je američka spisateljica Anne Beattie odlično naglasila, minimalizam izraza, ali i deskripcije (u njezinu slučaju u kratkoj priči) mora se u tekstu nadoknaditi većom napetošću – što nije jednostavno postići te je lako skliznuti u notornost, dodala bih.

Knjiga o kojoj govorim nosi naslov Everest, a prvo što upada u oči kad je primite u ruke jest poveći format Frakturina izdanja te ilustracije Dominika Vukovića koje su umetnute među pjesme. Prva slika na koju ćete naići, a koja slijedi poslije uvodnoga Malloryjeva citata Zašto se penjem na Everest? Zato što je tamo, prikazuje siluete muškaraca u sivim i crvenkastim tonovima te najveću, žutu siluete žene koja lebdi ponad tla. 

Žena kao objekt žudnje i mjesto izlječenja od bolesti vlastitoga sebstva ključan je motiv Everesta, a egzistencijalni problemi subjekta najbolje se očituju kroz kompleksnost muško-ženskoga odnosa. Apsurdno (i uzaludno) penjanje na Everest predstavlja putovanje bespućima sebstva i potragu za vlastitim integritetom, ali i konstantan bijeg kojim se nastoji izmiriti borba u sebi.

Ta se unutarnja borba već u prvoj pjesmi prispodobljuje s boksačkom borbom između Alija i Fraziera, započevši stihovima "Umjesto da napokon posložim svoj život / ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija", a zbirka će i završiti u toj nemogućnosti postizanja integriteta. Zbog toga je pjesnik Delimir Rešicki u svojoj recenziji moto ove zbirke usporedio s pjesmom Drage Mlinarca Trebao sam, ali nisam, a moja prva asocijacija bila je draga mi Haustorova Bi mogo da mogu. Refren Ja bi mogo da mogu, ja bi znao da znam može lijepo predočiti spomenutu priču čovjeka koji odlazi žalujući za izgubljenim.

Subjekt Everesta kao da ponavlja tu scenu, razvodi se i traži utjehu u novoj ljubavi, gledajući u živote koje ostavlja i sprema u prašnjave dijelove sebe, kao što njegova bivša žena sprema njegove stare pjesme u kutije na tavanu. Intimni su odnosi ono što zanima lika ove sumorne priče, a osim odnosa sa ženama, tu su i odnos subjekta i njegova oca, te odnos subjekta i njegove djece, koja najviše pate kada se očevi različiti životi ukrštavaju.

Everest ne priziva spomenute skladbe samo zbog sjetne i pomalo nostalgične atmosfere nego i zato što su njegovi tekstovi jednostavne ispovijedi, zbog čega mnoge od stihova kojima obično zaključuje pjesme ("Nešto je i lijepo / u tom očaju; da se zbog ljubavi sasvim sigurno / isplati sve riskirati; noć je / i ništa se ne opire jezi") mogu zamisliti i kao uglazbljene dijelove. Dakle, riječ je o demistifikaciji doživljaja koju prati pitkost teksta, odnosno izbjegavanje figurativnoga govora i približavanje teksta jeziku svakodnevice. 

Treba još spomenuti kako dovođenje ovoga pjesničkog teksta u vezu sa spomenutim glazbenim djelima dobro odgovara želji 'stvarnosne' poezije da se uklopi u popularnu kulturu i prihvati tržišne principe unutar kojih funkcionira polje književnosti. Tomu, dakako, u prilog ide i spomenuto veće, ilustrirano izdanje knjige s tridesetak pjesama kojim se šalje sljedeća poruka: uzet ćemo knjigu s police jer nas mami izgledom, pročitati je brzo i bez dodatnih promišljanja.

Čak i kada utišam idealista u sebi, Glamuzinina knjiga nosi slabosti druge vrste. Tako jedan od problema ove knjige zasigurno predstavljaju stilski propusti koji se u ovako oskudnoj i 'pročišćenoj' knjizi ne bi smjeli dogoditi, poput beznačajnoga viška u prvim stihovima druge pjesme pod imenom Sami u toj šumi: "Sjedim pred prozorom i pušim, / a kiša lupa po krovu. I prozoru." Odjeljivanje posljednjeg u zasebnu rečenicu, čime padanje kiše po prozoru (ne samo po krovu!) treba dobiti poseban naglasak, čini mi se izlišnim, jeftinim trikom. 

Sličan problem čine slabe poante na kraju pjesama, koje također ne uspijevaju zaokružiti, začuditi ili nadograditi pjesme. Razlog se tomu sigurno može pronaći u nezadovoljstvu modernog subjekta, koji je razapet između svojih višestrukih života i konstantno bježi, tapkajući zapravo začaranim krugom. On ne zna odrediti u čemu je greška, čak se i dovoljno ne pita koji je razlog njegove 'jalove žudnje' (kako ju je odlično detektirao Rešicki u svojoj recenziji). 

Također, Glamuzinina je knjiga predstavljena kao konceptualna, budući da pjesme povezuje motiv razvoda braka te besmislenoga i tragičnoga penjanja na Everest. Spominje se Everest u navedenomu uvodnom citatu, a pjesma Everest iz drugoga ciklusa propituje Malloryjevu motivaciju i sudbinu dovodeći je u vezu s lirskim kazivačem. Zbirka jest prožeta apsurdnim djelovanjem subjekta koje proizlazi iz apsurda života i nerazumijevanja sebstva, no teško da bih takvu knjigu mogla usporediti, na primjer, s konceptualnom knjigom Tkiva (2016.) Marjana Čakarevića, u kojoj koncept izranja i živi na svakoj stranici, a izraz i sadržaj konstantno se sljubljuju u ideji zbirke.

Svijetle trenutke ove knjige predstavljaju pak pjesme u kojima je iskrenost nadrasla banalnost pripovijedanja, kao što je pjesma Bit će sve u redu ili Moja kći, ili pjesme u kojima otvoreno progovara o seksualnosti. Najdraža mi je pak pjesma Školjke u kojoj se subjekt, promatrajući ženu kako struže snijeg s automobila, prisjeća priče o čovjeku čije je cijelo lice obraslo školjkama, no takve su zanimljive slike zapravo iznimka u Everestu, koji u trima vrlo kratkim ciklusima ipak previše toga prepušta površnosti i čitljivosti. 

Iako poprilično vjerno oslikava 'zlu kob' modernoga čovjeka, vječnu borbu s nerazumijevanjem Drugoga, ovoj knjizi nedostaje dojmljivosti i tenzije kojom bi na čitatelja ostavila dublji trag. Retrospektivno žalim što prema određenim knjigama 'stvarnosne' poetike o kojima sam ranije pisala, možda naivno velikih očekivanja od literature, nisam bila blaža te ih ocijenila bolje. Primjerice, u usporedbi s Everestom su Smrt ima kosu od morske trave (2015.) Igora Isakovskog ili Žene na putu (2013.) Vesne Bige mnogo promišljenije i kvalitetnije knjige.

Jedno je jasno u Everestu – svi griješimo – a za utjehu uvijek preostaje neponovljiva Haustorova: Ja bi mogo da mogu, ja bi znao da znam.

Kristina Špiranec