Izgubljena u sentimentalnom putovanju

Darija Žilić: Klavžar (Zagreb, Biakova, 2013.)

Zbirku priča, ili tačnije, crtica Klavžar autorka Darija Žilić naziva lirskom prozom. To i jeste dosta dobro žanrovsko određenje njene knjige i jasno čitalaštvu nagovještava šta mogu od knjige da očekuju. S druge strane, to je možda i suviše široko određenje jer, iako precizno određuje stil kojim je knjiga napisana i pojedine žanrovske konstante, ne govori nam ništa detaljnije o predmetu i načinu pristupa predmetu pripovijedanja. Samo uslovno, i najsvedenije moguće, moglo bi se reći da je ovo knjiga o autorkinim iskustvima kao pjesnikinje, njenim putovanjima na književna okupljanja u različitim zemljama od Bliskog istoka do zapadne Evrope, o upoznavanju sa drugim kolegama i kolegicama i njihovim sudbinama, te o njenim doživljajima gradova kroz koje prolazi.

Što god pripovjedačica vidi, sve je prekriveno patinom, kao da svijet gleda kroz naočare koje proizvode efekat sepije. Tako se njeno putovanje u stvari odvija na dva nivoa. Prvi je, uslovno rečeno, administrativni nivo, gdje je ona samo jedna od putnica koja treba da prođe sve kontrolne punktove na aerodromu, ili stanici, da pokaže kartu i da njen prolazak bude zabilježen na sigurnosnim kamerama. Drugi je nivo onaj lični, iz kojeg samo možemo da nazremo taj prvi nivo i, uopšte, svijet koji pripovjedačicu okružuje. Izborom lične perspektive postiže se to da se osjećamo zarobljenima i ograničenima na samo tu jednu, njenu perspektivu, i to bi mogao biti i umjetnički uvjerljiv i potentan izbor. Ipak, problem je ono što i kako vidi ta naratorkina svijest.

Nema tu ničega posebno inovativnoga. Pjesnikinja koja piše prozu ne odriče se svog pjesničkog iskustva, već u prozu unosi lirske elemente, bira intimniji pristup da bi opisala ono što je vidjela ili proživjela. Veći je problem što autorka za predmet pisanja bira opšta mjesta i ne prilazi im sa ironijskom distancom: onda zatvorenost u jednu svijest postaje mučna i dosadna, često i patetična. Iako na momente sentimentalizam i odgovara temi ili prostoru koji se opisuje, te se njime donekle i postiže željeni lirski efekat, previše je pasaža u kojima su emocije naivno prikazane. 

Tako, kada pripovjedačica ode na aerodrom, odmah je uhvati muka od graničnih prelaza, uvijek nekako na nju posumnjaju policajci da je teroristkinja, pa propušta letove i ostaje sa gorčinom. I to je prilika da se lirski lamentira nad problemom granice, prelaska, čekanja, izmještanja i sličnim. Ništa nije bolje ni kada putuje po Evropi pa prolazi pored katedrala i ostaje u različitim hotelskim sobama. Po ko zna koji put, lirski ćemo se upoznati s tim što putovanja donose, a što odnose, te kako je to prostor između svakodnevnog života i neke druge, tuđe realnosti. I hotelske sobe svakako onda zauzimaju posebno mjesto u mapi lirskog putovanja, isto kao i stanice, željezničke i autobuske, aerodromi i ostala tranzitivna mjesta.

Osim o materijalnom svijetu, pripovjedačica govori i o kolegama i kolegicama sa kojima sarađuje, ili koji samo prolaze kroz njen život. Posebno je zanimljiva crtica o kosovskom pjesniku koji je nesrećno stradao u Francuskoj – autorka ga ne imenuje, ali je jasno da je riječ o Aliju Podrimji. Ali je nestao već na početku književnog okupljanja na kome je trebalo da učestvuje, budući da je bolovao od demencije, da bi njegovo tijelo bilo ponađeno u šumi prije samog zatvaranja događaja, gdje je umro od dehidracije. 

Taj slučaj ostaje samo na nivou anegdote, kao svakako nemili događaj, ali koji nije uticao ni na književni festival (osim što je pokrenuta potraga za pjesnikom), a kamoli da je trajnije uticao na bilo koga od prisutnih pjesnika ili pjesnikinja. Tako, možda nenamjerno i usput pomenut detalj u priči, upravo zbog svoje usputnosti, vrlo uvjerljivo otvara temu ljudske nevažnosti i prolaznosti. Umjesto da se temi smrti pridoda tragički karakter, da se razvije u neku dužu epizodu, u krajnjem da smrt zauzme počasno mjesto, ona je samo shvaćena kao jedan dio putovanja. I u toj crtici, ovaj ograničen pogled nam otkriva mnogo više nego da se na stranicama i stranicama detaljno opisuje kako je tekla potraga za pjesnikom, ili da se opisuju prolazni susreti i manje ili više (ne)važni razgovori između kolega pjesnika.

Međutim, autorka ne koristi ni ovu priliku da sa ironijske distance prikaže književne festivale, umjesto toga samo konstatujući da je Lodève grad koji živi za pjesnike i kako se po ulicama i trgovima čita poezija. Gotovo bismo mogli pomisliti kako je književni i pjesnički svijet ravan kakvome rajskom mjestu i sastajalištu, gdje se sreću zaneseni umjetnici da razmjenjuju mišljenja, a ne materijalni svijet kao i svi drugi.

Darija Žilić je svojim izletom u prozu mogla da postigne mnogo više nego što nam zbirkom Klavžar nudi. Iako joj uglavnom nije uspjelo da bez suvišne sentimentalnosti opiše putovanja, koja se odvijaju prije svega na ličnom nivou, potaknuta fizičkim izmještanjem iz mjesta stanovanja, u njenim crticama bilo je i mjesta koja imaju umjetničkog potencijala. Čini se ipak da je žanr lirskog dnevnika umnogome ograničavajući za savremene pisce, te da je bio mnogo pogodniji autorima epohe modernizma prije stotinjak godina. Možda bi se sentimentalizam mogao izbjeći ironijom ili postmodernističkim poigravanjem, umjesto što je autorka dosta ozbiljno pristupila svom lirskom putovanju.

Nađa Bobičić
foto: Jonathan Cohen

***

Nađa Bobičić (1988.) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.