Naslov knjige: Pereira tvrdi
Autor knjige: Antonio Tabucchi
Prevoditelj: Dean Trdak (talijanski)
Izdavač: Meandarmedia (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Antonio Tabucchi:
Pereira tvrdi, (MeandarMedia, Zagreb, 2014.; S talijanskog preveo
Dean Trdak)
Dr. Pereira je Antoniju Tabucchiju ispričao priču o režimu, ugnjetavanju i otporu. Tabucchi ju je potom napisao, što je vjernije mogao, u jednom toskanskom gradiću, sparnom i ljepljivom od zapare. Ta priča ipak nije samo Pereirina ni Tabucchijeva, već pripada svim Portugalcima koji su živjeli u to nesretno vrijeme prijelaza s tridesetih na četrdesete, a i kasnije, u vrijeme Salazarova režima.
Još šire, ona se ispisivala u svakom prijekom sudu, batinjanju, nasilnom odvođenju u logor i zabrani slobodnog govora i misli. Govori o svima onima koji su živjeli od diktature ili pod diktaturom, ali i o onima koji su naprosto postojali u njoj, bez mnogo smjelosti za otpor.
Ovaj je roman prvi put u Italiji objavljen 1994., a hrvatskim se čitateljima predstavio ove godine. Autor je Antonio Tabucchi, jedan od najznačajnijih suvremenih talijanskih pisaca. To nije, međutim, onaj isti Tabucchi iz prvog odlomka: ovaj drugi potpisuje roman, zarađivao je honorare od prodanih primjeraka i prijevoda, proučavao Fernanda Pessou i tražio u dalekom Portugalu domovinu svom duhu.
S druge strane, onaj je prvi Tabucchi kroz san drugovao s gospodinom Pereirom, oživljavao njegov svijet, dva se mjeseca pržio u Vecchianu kako bi konačno napisao posljednju rečenicu i složio priču. Taj je Tabucchi, dakle, unutar priče kao lik i pripovjedač; ovaj je drugi izvan nje.
Dr. Pereira, spomenuti glavni lik romana, je gojazni novinar, udovac, urednik kulturnog priloga u dnevnim novinama Lisboa. Živi u 'Ulici saudadea' u Lisabonu, a čim pripovjedač smjesti svog glavnog lika u ulicu koja nosi ime nacionalno obojene tuge, čitatelj nasluti da ovo nije noć za happy end.
O
saudadeu je
Nikica Talan, profesor portugalske književnosti, svojevremeno izjavio: "Portugalci, naime, na svijet gledaju 'pesimistično'. Rezultat takvog stava su famozni
fado i
saudade (koja bi se otprilike mogla prevesti kao sjeta ili čežnja). Portugalci osjećaju
saudade za svime. Ako su u Portugalu, imaju
saudade za inozemstvom, ako su u inozemstvu, imaju
saudade za Portugalom." (
Feral Tribune, 2.6.2005.).
Ni vremena nisu ništa sretnija: ljeto '38., u susjedstvu Španjolci upiru bajunete u Španjolce, cenzura vlada Portugalom, održavaju se salazarističke svečanosti - riječju, jedno od onih doba u kojima djelovanje po savjesti čovjeka potencijalno vodi streljačkom vodu, a puko promatranje represije taloži sram na duši.
Kako onda očekivati da skromni urednik kulturnog priloga, kojemu su glavne brige misao o uskrsnuću duše i tijela, a glavna razbibriga čitanje francuskih novela, išta napravi? Kako da se on pokrene, umoran od života, vrućine i srčanih problema, pritisnut viškom kilograma i sjećanjem na ženu preminulu od sušice, kako da digne glas, i kome da se uopće obrati?
Spletom okolnosti u život mu ulaze mladi idealist Monteiro Rossi i njegova drugarica Marta, kojima Pereira logistički pomaže u (zasad još samo) njihovoj borbi protiv španjolskih rojalista i portugalskih im kolega. Međutim, praktično mu iskustvo ne znači mnogo: potrebno je teorijsko objašnjenje, kojeg Pereira dobiva od stanovitog dr. Cardosa.
Cardoso mu, naime, objašnjava da se radi samo o tome koje 'ja' prevladava u čovjekovoj konfederaciji duša. Ako u Pereiri zavlada neko drugo 'ja', za koje on već ima potencijal, sasvim je moguće da se promijeni. A kad se jednom promijeni, dobre su mu šanse da se trgne iz letargije, pomogne klincima i ustane protiv režima.
Pereira je, s jedne strane, generičan i općenit lik, a s druge, o njemu ipak znamo dovoljno da ne bude sasvim maglovit. (On je, naravno, i jedini junak koji nam preostaje ako pristanemo na čitanje romana.) Tabucchi cijelim romanom drži odstojanje od Pereire, što mu daje mogućnost da o njemu misli i kritički, ali da mu opet bude nekako blizak, da s njim suosjeća.
Taj se odmak postiže opetovanim ponavljanjem naslovne sintagme, Pereira tvrdi, kojom pripovjedač djelomično pere ruke od priče, dajući zasluženi dio stvaralačkih zasluga Pereiri i onome čega je on simbol: mogućnosti subverzije i otpora književnosti.
