Iskre poezije

Od zbirke kratkih priča Nasmijati psa (izdane 2006. u AGM-u s 22, a ponovno izdane ove godine u Sandorfu sa sedam novih priča) naovamo, autorski profil Olje Savičević Ivančević gradila su nešto više pjesnička nego prozna ostvarenja, drame i kazališni angažmani, kolumnističko-književni rad, čiji trag nalazimo i na ovom portalu. Spomenuta zbirka, nagrađena 2005. novoutemeljenom nagradom Prozak (utemeljitelj, književni urednik Kruno Lokotar iste godine ustanovio je nagradu za poeziju, Na vrh jezika), iako dolazi nakon nekoliko zbirki pjesama, autoricu takoreći ucrtava u okvir recentne domaće književne produkcije.

Romani koji su uslijedili, Adio kauboju (Algoritam, 2010.) i Pjevač u noći (Sandorf, 2016.), razvili su intrigantan prosede – koji, među ostalim, uključuje posvećenu igru žanrovima i subverzivnost, pulsirajuću u dijegetičkim univerzumima romanā. O spomenutom Kauboju, s naglaskom na inovativnoj uporabi vesterna, pisala je Anera Ryznar u tekstu objavljenom u zborniku Vila – kiklop – kauboj: čitanja hrvatske proze (Zagrebačka slavistička škola, 2012.)

A pišući o dosadašnjoj poeziji Savičević Ivančević, Marko Pogačar navodi neka poetička čvorišta – "lirsku refleksiju", ispovjednost i refleksiju obiteljskog, koja se mogu označiti i kao čvorišta posljednje zbirke pjesama, Divlje i tvoje (Fraktura, 2020.)

Ujedno, među četrdeset pet pjesama okupljenih pod ovim naslovom uspostavlja se raspoloženje aktivizma, donekle zaoštravajući zbirku, kontrapunktirajući njenom drugom sloju. Već prva pjesma u nizu, Moje životinje, uvažene afektivnosti pjesničkog subjekta, nagovještava istaknuto:

"Neka je proklet onaj dan/Kad me školski pedagog / Pozvao u ured i ubacio otrov / U moje uho / Radije bih gladila vaše šape i kopita / Nego nosila glavu punu teških riječi/Ili uzalud hvatala one lake, kliske / Radije bih trčala gore-dolje / Niz livadu cijelo popodne / Za bumbarima i uličnim otpadom (...) / U plamene zore osjećala nagon / Da bučno ispraznim mjehur i kidnem / Za nekim privlačnim mirisom / A u sumrak opasno i skladno zavijala / Mijaukala i pjevala / Širila perje / I poklala se sa svima / Naravno, slične stvari radim i sad / Ali to tada ne bi vrijeđalo ničiji ukus / Bolje da sam poslušala vas / I svoje dječje srce neznalice / Nego onog dobrog uču / Koji mi je u glavu utuvio / Da sam pisac / Vi ste mi uvijek govorile / Jednostavno / Idemo van / Nahrani me / Pomiluj / Idemo kući / I za to ne trebate riječi / Naslonite / Svoje dlakave njuške na moj trbuh / I započne stogodišnji mir / Moj pravi posao bi bio da vas / Otimam s ulice i / Četkam vaše krzno dok ne zaiskri / Zvijezdama / I da dugo promatramo krošnje / I šutimo o životu" (str. 5. i 6.)

Promatrajući zbirku u cijelosti, provedeni postupak mogao bi se odrediti kao rekonstrukcija identiteta subjekta – problematizacijom univerzalnih ljudskih, društvenih i intimnih pitanja, razgrtanjem njihove zajedničke povijesti. Problematizacijom, primjerice, roda i rada, kao i obiteljskih i drugih ljudskih temelja, napuklina. Pred čitatelja tako odmicanjem zbirke, sudarima reminiscencija, anticipacija i doživljaja/refleksija sada, iskrsne ženski subjekt koji, u prilično deklarativnoj formulaciji, "ne želi ništa poslije smrti" (str. 81.)

Pa ako se u tom subjektu sastaju, ili – ako se pred njim otvaraju vremenski planovi, obilježavaju ih otac i majka, poništeni svojim "poštenim poslovima", svojim egzistencijama (rječiti su stihovi "Živjeli su i umrli usput / Tako da ne znamo puno o njima", str. 7.) Također, obilježavaju ga još jedan otac – sin lirske junakinje u svojevrsnoj lirskoj fatamorgani, priviđenju budućnosti, i kćer koja se ispraćuje na fakultet, preko mora i na neku metaforičnu čistinu (samosvijest, spoznaja, susret ili "pobratimstvo lica", itd.)

U neku ruku, pa i zato što su roditelji i preci smješteni u prvi, a potomci u drugi dio zbirke, obiteljski parovi reflektiraju jedan drugog, tako da (u ideji) potonjem pripada novi, blaži svijet, položen na svijesti i idealima (signalizira to i pjesma Dvadeset i drugo stoljeće).

Uz ženski subjekt, djeca su – kao navedeni akteri i (još više) novi naraštaji – nositelji promjena, duha aktivizma. Primjer toga je spomenuto Dvadeset i drugo stoljeće i pjesme koje rasvjetljuju žensku poziciju. Bez obzira je li riječ o, načelno, kućanicama (Drevna ekonomija), književnicama (Ne čitaš žene) ili pak pojedinkama/arhetipovima (Pjesnikinja, Ženi koja se igra), te pjesme utvrđuju ženski danak/doprinos povijesti. Zatim, impliciraju i druge, drukčije društvene nejednakosti osim rodne. Napokon, odražavaju napore, ali i nemoć da se taj društveni obrazac raskrinka, ukine.

Uz navedeno, za identitet junakinje formativan je prostor, uglavnom dalmatinski, iscrtan, među ostalim, škuribandom, maslinom i morem. Ako je svesti na opreke poput intimno-vanjsko ili zatvoreno-otvoreno, Dalmaciji pripada prvi, a širinama globusa drugi dio. Također, Dalmacija kao prostor podvojenih osjećaja može se donekle usporediti s djetinjstvom. S jedne strane premoštena novim, nepoznatim putovima ("Tko ode taj se ne može vratiti / U tome je problem", str. 16.), a s druge, u jednoj dimenziji, tako elementarna ("Otok mi je rekao: / Čekat ću ovdje i sljedećih tisuću godina / More je reklo: / Naći ćeš me sutra i za milijun", str. 113.), ona predstavlja neodvojiv, konstitutivan prostor subjekta.

U pjesmi Dalmacija, sve po osam, primjerice, topografija implicira "kartiranje" subjekta, površinske, zasjenjene i skrivene dijelove identiteta, u nedostatku bolje riječi ("Ako ima još nešto / Da išta valja / Da nije bilo moje / Neka se javi / Neka se samo javi", str. 37.) Crna Gora u tom smislu, u pjesmi Mitovi i legende identificirana s ranom ljubavi, podrazumijeva neistraženo porijeklo i ideale –  kompleksne, čvorove strukture subjekta/čovjeka.

Formalno-stilski, zbirku obilježava ispisanost (u) stihovima i veliko početno slovo u svakom stihu, iako pjesme zvuče kao kombinacija kraćih i duljih, gdjegdje razvedenih rečenica ili čak kao jedna takva rečenica (to potencira i gotovo nevidljiva interpunkcija). Polisindeton i anafora nešto izraženije, a dozirano, primjerice, opkoračenje, važni za uspostavljanje/održavanje ritma, formiraju čvrste stihovne kopče, dok se na razini leksika u tekstu izdvaja spomenuta Dalmacija, sve po osam i još nekoliko pjesama upotrebom regionalizama (turiranje, ura, kantun, itd.)

Uvažavajući ove poetičke značajke, može se utvrditi konzistentnost teksta, iskaza koji se izgrađuje oko subjekta, i obrnuto. U tom okviru mogu se pronaći neke vrlo dobre pjesme – Drevna ekonomija i U kavezu, primjerice, postavljene na društveni, a Dječak spava na intimni rasjed; Pohvala žarkom trenutku, pak, stava i razigranosti punka, negdje između.

Spomenuta Dječak spava u čitatelja gradi gustu impresiju, spajajući tišinu snijega, miris plina ("zima u radijatoru") i masnoću gutljaja majčinog mlijeka u ono što bi se najprije moglo označiti kao ljubav, što emanira ljubav. Odnosno, originalnošću i slojevitošću izraza ostvarenog uspjelom organizacijom i ekonomijom stiha, isporučuje se – kao i uvijek u slučaju dobre poezije – jedan dubok i izmješten svemir:

"U sobi je jutros tiho padao snijeg/I svi su hodali bosi / A ja sam ga pokrila / Rukama, kosom i rubom košulje / Njegov san ziba zgradu / Donje etaže / Pekaru, frizerski salon i kladionicu / I rascvalo susjedstvo / S tamnim nebom poviše nas (...) / Pamuk i vuna prvih košuljica / Mlakost pelene, vlaga suza / Lažne zvijezde i uvod u magiju igre / Naposljetku, evo i mene / Koja vodu pretvaram u mlijeko / I ne koristim trik / Ispod kaplje krvi s bradavice / Dijete traži masniji gutljaj / Iz dubine bliže srcu / Nježan i nervozan / Pun povjerenja / Dječak spava / Na dnu tog plitkog, nepomičnog sna / Ljubav je zlatna, teška i ozbiljna / Kao glava imperatora" (str. 63. i 64.)

U nekim slabijim pjesmama (Superjunk, Kratka kosa, Ubojice su među nama) ovaj rezultat izostaje, i to, čini se, zbog eksplicitnosti kazanog koje se uglavnom ne izriče dovoljno zanimljivim, specifičnim jezikom; kad se izađe iz pjesme, dakle, osjetila i refleksija su podjednako ispražnjeni, nezabavljeni. Spomenute pjesme, u odnosu na uspjeli dio zbirke, u svijesti naprosto ne formiraju dovoljno koncentričnih kružnica, možda je to najispravnije detektirati kao problem.

Osim toga, riječ je o zbirci koja – ako ćemo se orijentirati pomoću naslova – uglavnom pogađa naznačenu narav i adresata, s tim da, uz iznad navedene, sadrži još nekoliko komada koji "zaiskre zvijezdama".